Wednesday, June 29, 2011

Platonova pecina

Moja omiljena alegorija covecanstva, nekako mi uvek zvuci poznato, zar ne?


Citat
"Zamislite grupu ljudi kako ceo svoj život ,od rodjenja,provode okovani lancima u jednoj pećini u kojoj sede okrenuti leđima vatri i gledaju u samo jedan zid, a iznad njih je mali otvor iz koga dopire neka, njima nepoznata, svetlost. Svakodnevno, iza njih, prolaze ljudi koji u svojim rukama nose odrđene predmete, ali oni ne mogu da vide te ljude. Ljudi ponekad razgovaraju a ponekad ćute. Sve što okovani ljudi mogu da vide su senke tih ljudi i predmeta na zidu, i da cuju iskrivljeni eho glasova. Gledajući senke, oni svaki od tih predmeta nazivaju određenim imenom. I na onome sto vide na zidu zasnivaju svoju stvarnost i predstavu o svetu. Predpostavimo sada, da oslobodimo jednog čoveka iz te pećine, da mu pomognemo da izađe na svetlost dana u svetu u kome mi živimo, šta mislite, da li će on razumeti gde se nalazi i da li će prihvatiti da je sve ono što je on do sada proživeo bila laž i neistina? Neće. Kada bude video sunčevu svetlost, neće moći da gleda, jer su njegove oči naviknute na mrak i tamu, osetice fizicki bol jer je zaslepljen svetloscu. Uplašiće se i pokušaće da se vrati u svet koji je njemu poznat. Ako bismo mu pokazali neki od predmeta u pravom obliku i rekli njegovo pravo ime, on nam ne bi verovao, jer je kroz ceo svoj život naučio da taj predmet naziva drugim imenom. Ljutio bi se na nas što smo ga otrgli od sveta u kome je bio srećan i siguran. Ali posle nekog vremena, kada bi mu se vid prilagodio na svetlost i kada bi video sve lepote ovog sveta, taj bi se čovek navikao na novi život, koji je vrlo često težak i neidealan, prihvatio bi ga i osećao bi se počastvovanim što mu je neko pružio šansu da izađe iz sveta laži, neistina i koještarija. Sažaljevao bi drugove koji su ostali u pećini da žive u mraku, ropstvu i neznanju. A ako bismo ga poslali nazad, on više nikada ne bi mogao da se uklopi u svet u kome je nekada živeo. Kada bi predmeti opet prolazili iza njegovih leđa a on ih nazivao njihovim pravim imenom, drugovi bi mu se smejali i čak bi ga i ubili kada bi mogli da se otrgnu iz okova. Teško je pokazati istinu ljudima koji ne žele u nju da veruju, koji veruju samo u ono što vide i čiji um nije otvoren za nova saznanja i ideje koje ponekad mogu da budu i zastrašujuće."


i moja omiljena prica o coveku koji je promenio svoj kutak svemira tiho i marljivo :))

http://vimeo.com/25627110

Saturday, June 25, 2011

Gde ima volje...

Sad vam dodjem ko one tabletice za PMS, jednom mesecno i em ne deluju :)
Kad setam sa klincem uvek razmisljam o tome sta bih mogla da spomenem ovde, bude tu zanimljivih stvari i interesantnih sitnica ali kad se dan zavrsi bebac legne mi odvojimo koji minut za nas...zaboravim sta sam htela da kazem i ne napisem nista. Razmisljam o tome sta cu i kud cu sutra i dan za danom prolazi u setnji i obavezama oko deteta i kuce.
Slavili smo rodjendane, pravili smo rostilje i kafenisanja, neko se selio neko se seli, neko dolazi odande...uvek se nesto desava.Sprema se jos jedan rodjendan, Kanada puni 144 godine u julu a i Aca ce slaviti svoj odmah posle nje :) Razmisljamo koji bismo jos deo Toronta mogli da vidimo dok je lepo vreme jer smo uvideli da nam je jedina sansa da ostvarimo svoj san da ga napustimo.
Pored nas na Don Millsu ima jedan deo izmedju nekoliko parkova koji je raj za zivot, kuce tamo kostaju od 800.000 do 17 miliona, te "najjeftinije" su bungalovi koji u Kitcheneru kostaju od 250 do 300.000. Svi sanjaju da imaju svoj krov nad glavom, godisnja kirija za ovaj stan je 15-16.000, za pet sest godina kirije neko ce staviti lepu sumu u dzep a mi necemo imati nista.Ne verujem da cemo ikada moci nesto da kupimo igde u okolini, cak su i stanovi preskupi za nas.Mogli bismo da se zaduzimo do grla i radimo nekoliko poslova ali to nije zivot koji zelimo, niti mislim da je ovaj grad vredan toga. Svi malo veci gradovi u Kanadi su slicni, imaju kuce, ulice, skole i parkove, imaju kulturne ljude i neke poslove za te ljude...samo je razlika u ceni nekretnina vrlo vidljiva.
Koga zanima moze da koristi ovaj sajt da uporedi cene www.mls.ca
Lepa vest je da je konacno stiglo leto i proradile su prskalice i fontane za klince, mi koristimo svaku priliku da odemo do Science centra gde ih ima nekoliko ili do Don Millsa.
Danas smo posetili Evergreen Brick works na par kilometara od nas a na 10tak minuta od centra Toronta.Krenuli smo na Riverdale farmu ali smo omasili skretanje i zavrsili u Evergreenu na pijaci meda i organske hrane...Ono sto me je odusevilo je pokretacka volja ljudi koji odrzavaju ovaj projekat.Evergreen ciglana je stara ciglana od cijih cigala je podignuta vecina zgrada u Torontu, zatvorena krajem 80tih i 2001 ozivljena kao projekat volontera koji zele da se bave bastovanstvom u gradu, na lokaciji su pijaca organske hrane, galerija, prodavnice sapuna i rucnih radova kao i organskih dzemova i hrane, joga studio, ucionice i rasadnik.
Jezero ciglane je pretvoreno u baru sa lokvanjima i setalistem i stazama za biciklove i setnju.Prirodno je staniste retke kornjace i ptica i sve to na 10 minuta kolima od centra Toronta.Projekat se samofinansira prodajom organske hrane i endemskih biljaka i fizickim radom dobrovoljaca...sto samo dokazuje njihovo geslo gde ima volje ima i nacina.
U nasoj ulici zivi preko 5000 ljudi u nekoliko zgrada, celo manje selo stane u 3 zgrade kao sto je nasa i ljudima nedostaje basta i mesto da posade svoj paradajz, cvece ili povrce, zato sve sto im grad prepusti uzimaju i pretvaraju u ono sto im treba i sto im se dopada, u setalista,parkove i baste za sve.Grad ih podrzava i pomaze im koliko moze.Razlika je to ovde ljudi imaju volje da menjaju stvari na bolje, tamo su nas ubedili da nema svrhe i niko se vise ne trudi...
Posle pocetnih peripetija u prosloj godini nas zivot se polako ustalio, sad smo u limbu, nismo vise ni novodosli niti smo Kanadjani, negde smo izmedju u nekom svom svetu i tempu.Zivot je klasika, preko nedelje se radi, vikendom se obilaze razna mesta, plata tu i tamo malo poraste i vreme prolazi.Skoro da nismo navikli na takav mir i izvesnost.
Jos jedna stvar me danas odusevila. Bile su dve zene koje rade u zdravstvu, donele su nam pamflete i molile nas da ne glasamo za konzervativnu partiju nego za bilo koju drugu, iako nemamo pravo da glasamo hteli smo da znamo o cemu se radi.Objasnile su nam da one i njihove kolege idu od vrata do vrata i mole ljude da ih podrze u borbi za bolje zdravstvo u Kanadi, sadasnja vlast im je duplirala broj pacijenata po osobi i radnu normu i one smatraju da nece moci da pruze pacijentima ono sto zasluzuju i pravu negu ako svaka od njih mora da brine o 50 pacijanata umesto o dosadasnjih 30 po osobi, smatraju da ih elita tj menagment u bolnicama izrabljuje i za iste pare zaradjuje na njihovom dodatnom radu milione jer su gramzivi,imale su niz primera i cinjenica ali nisam bas sve zapamtila.Ono o cemu sam razmisljala je na koji nacin se ove zene bore za svoja prava, i ja prva da mogu bi im pomogla jer znam kako je cekati kod lekara sa malim detetom, znam da su svi bili maksimalno fini i ljubazni ali da nijedan covek ne moze fizicki vise da postigne nego sto moze.
Pare ovde nisu toliki problem, uvek mozes da zaradis vise ako vise radis, pitanje je koliko fizicki i psihicki mozes vise da radis.Aca ponekad radi i po 16 sati dnevno, 12 na poslu i jos kod kuce, radio bi isto toliko i za mnogo vise para samo pitanje je koliko dugo to moze da se izdrzi.Ne kazem, njegova struka je specificna, imas domaci zadatak i rok da ga zavrsis, obicno 48 sati i svakog dana dobijas nove zadatke, na tebi je da ih zavrsis kako znas i umes u tom roku i ako ne mozes naci ce nekog ko moze.Nije tako u svim firmama ni u svim strukama ali ima gde jeste i ljudi moraju da se odluce izmedju porodice ili karijere, izmedju kirije ili svoje nekretnine...to su zaista odluke koje menjaju zivot i sve se svodi na kolicinu novca koja vam je dovoljna da biste ziveli onako kako zelite.
Moja sestra je prokomentarisala kako ovde ima milion lepih stvari koje bi sve zelela da kupi i ponese, stvarno je tako, ponekad mi se cini da ovde moram vise da se odricem lepih stvari nego u srbiji, tamo za vecinu nikada nisam ni imala potrebe a ni para, ovde mi je vecina dostupna ali znam da ne smem da ih kupujem jer nema svrhe.Pre neki dan mi je masina izgrickala stolnjak, jedini koji sam kupila i to za par dolara, i dok sam ga onako jadnog savijala rekla sam Aci kroz smeh, znacu da smo bogati kad budem imala skup i lep stolnjak.Tamo sam imala mamine stare jer su bili dobri za nas i cinjenicu da smo imali brljavu bebu, ovde je slicna stvar samo sad za svaku lepu stvar koju vidim pomislim- kupicu je kad budem mogla da je stavim u svoj dom.Koliko puta setamo prodavnicama kao sto je Home Sense ili Ikea i sanjarimo o tome sta bi nam se oboma dopalo, odusevljavamo se sitnicama i govorimo jedno drugom da cemo to uneti u nas dom jednog dana...Kao sto sam vec rekla, postoji samo ta jedna sitnica, necemo moci da ostvarimo taj san u Torontu.
Iako ovde ima poslova i kuca i stanova, iz istog razloga zasto tamo nikada nismo kupili stan necemo ni ovde, vezati se na 40 godina i robovati banci za polu milionsku kucu koja sa kamatom kosta skoro 800 hiljada je nama nezamislivo. Bankari zaista ne treba nista da rade osim da odrzavaju cene visokima i da vezuju ljude u dugove i kamate, zamisli sedis a ljudi ti godinama donose novac svakog meseca za koji crnce i po 2 posla i zavrcu zimi grejanje, samo zato sto su hteli malo vise nego sto im pripada.Drugi apsurd je placanje kirije koja nam je sada 15.000 godisnje, a znam ljude koji je placaju vec 30 godina pa izracunajte sami...koliko su para dali nekom drugom a mogli su otplatiti nesto svoje.
Cinjenica je da ne mora da bude tako i da smo mi ti koji to mozemo da promenimo.
Sreca je sto nismo odmah dosli ovde, obisli smo vise gradova i selili se pa smo videli da je u Kanadi svuda lepo za zivot samo nije svuda podjednako skupo.Svaki grad ima parkove, trzne, skole i ostalo sto ti treba za zivot, i vecina gradova je lepo sredjena.Ljudi se non stop sele za poslom, iako je pomalo cimanje meni je ponekad smesno, kazem Aci to je kao da svake godine letujes na drugom mestu a imas extra smestaj i provod u svojoj reziji, i uopste ne sanjam o Kubi pored ovolike predivne Kanade, ima toliko stvari koje jos zelim da vidim. Razmisljali smo o odlasku u Winipeg kod prijatelja, u Banff, hocu da vidim sekvoje i nacionalne parkove na jezerima...I sve to mozemo da uradimo sa minimum troskova i verovatno cemo uskoro i uraditi.
Da ne zaboravim da pomenem i ovo, bili smo kod zubara.Mene je ukupno 3 sata koja su ukljucivala ciscenje, 1 popravku i snimanje kostalo oko 800 $, Acu ce kostati mnogo vise, srecom u kompaniji mu pokrivaju troskove do 2500 za celu porodicu tako da mi ne placamo nista.Zubari naplacuju vreme u jedinicama vremena od 15 minuta i cene tih jedinica se krecu od 45 do 100$ zavisno od rada i zubara. Dobra stvar je sto kod zubara kod kog smo otisli radi i zena koja pazi na decu pa sam mogla da ostavim Aleksu sa njom, prvi put da nije jadan dezurao sa mnom na svim pregledima i po lekarima.Dakle popravite zube ili ce vas skupo kostati ako firma to ne pokriva.
Definitivno se isplati biti zubar, lekar ili informaticar ako si dobar u svom poslu.Za coveka cija je satnica 150 do 200 dolara ne sumnjam da moze divno da zivi u Torontu.
A da su neki delovi grada prelepi za zivot, to je cinjenica ili u nasem slucaju samo san :)
Neko me je pitao da uporedim Kanadu i Nemacku, moji baba i deda su ziveli tamo 20 godina i ja dobro govorim nemacki imam i tetku tamo.Znam otprilike kakav je zivot ali ne znam kako je raditi u Nemackoj.Oduvek sam sanjala da zivimo tamo, jedan od razloga je sto je sve lepo i sredjeno, plate su fine a Evropa je blizu, medjutim ove godine sam promenila misljenje. Kanada mi je ipak u svakom pogledu lepsa i bolja, Kanadjani su otvoreniji od nemaca jer su non stop izlozeni navali multi kulti zajednica kako to ovde pogrdno zovu, nisu sitnicavi mada ima izuzetaka.Sto se tice pravila i posla opusteniji su. Cene hrane u Nemackoj su malo jeftinije ili u istom rangu sa ovima ovde sve zavisi sta kupujete i gde, nekretnine mozete da uporedite i sami, plate su u Kanadi u nekim poljima sestostruko ili desetostruko vece nego u Srbiji mada ni u Nemackoj nisu za potcenjivanje, opet zavisi od vrste posla i toga koliko je za nekog ko nije odande lako naci pristojan posao.Vecina Nemackih firmi i nemaca je pomalo ksenofobicna zbog navale radne snage iz novih clanica EU, svi se boje otimanja poslova od strane stranaca koji ce raditi vise za manje para, ni Kanada nije izuzetak samo ovde mi se nekako cini da to ne dolazi toliko do izrazaja jer i emigrantima posle nekog vremena porastu prohtevi i vise se ne potcenjuju kad shvate da ne moraju.
Kanada ili bar dobar deo ako ne racunam Kvebek, je pomalo konzervativna i puritanska.POred toliko religija, crkvi i dogmi sve je po protokolu da se neko slucajno ne bi uvredio...nisam videla striptiz barove, opscene reklame, prodavnice za odrasle,kockarnice, niti prostituciju, ne kazem da sve to ne postoji negde u ciberspejsu samo se ne da videti nigde u gradu.Toliko su obazrivi da i cigarete prodaju u sivim neobelezenim kioscima koji izgledaju kao da u njima nema niceg osim praznih braonkastih kutija na kojima ne pise ni cena ni marka, dok moja sestra nije dosla nisam ni bila svesna toga a posle mi je bilo smesno, osecas se kao da kupujes drogu ili nesto zabranjeno, nedaj boze...Nemacka sa druge strane ima svingere, legalnu prostituciju, nudizam na plazama (u Kanadi ce vas kazniti ako pustite dete bez pelene na plazu a kamoli da se neko skine) malo slobodnije oblacenje na ulicama i parade ponosa i generalni stav da ako neces da govoris nemacki i zivis kao Nemci mozes da ides kuci ako ti se ne dopada, stav koji u nekoj meri podrzavam ali ga Kanada ne smatra ispravnim, za razliku od USA i Australije.
Ovde je integracija na dobrovoljnoj i finansijskoj osnovi, ljudi su u stanju da provedu 50 godina zivota a da ne moraju da kazu rec engleskog, postoji gomila drzavnih i verskih sluzbi koja se brine o dobrobiti manjina i ocuvanju njihove kulture i jezika...E sad ako vam je san da zivite kao Kanadjani a ne kao Srbi ili Nigerijci onda cete nauciti jezik da bi nasli bolji posao i nauciti kako da ga radite i kanadsku radnu kulturu i navike i obicaje, ne zato sto vas neko tera da se integrisete, nego zato da bi vama bilo lakse i bolje i vise se isplatilo.A sluzbe ce se potruditi da vam pomognu u tome.
Moje misljenje je da ako smo vec odabrali ovu zemlju za svoj novi dom onda treba da se prilagodimo ljudima koji tu vec zive i da prihvatimo njihovu kulturu, jezik i nacin zivota u onoj meri da se to ne kosi sa nekim nasim moralnim stavovima, nesto u cemu vecina naroda tokom istorije nije bila uspesna ukljucujuci nas.I ovde vecina ne razmislja tako, ali to je tudja odluka i treba je postovati, ako hoce da idu zamotane od glave do pete nek idu nije moja stvar, ako hoce da im roditelji sklapaju brakove i biraju partnere opet njihova kultura, isto kao i istopolni brakovi i sve ostalo, jednostavno ako je vec tu i nista se nece promeniti lakse je to prihvatiti i preci preko toga nego praviti problem gde ga nema.

Evergreen brick works








Wednesday, June 1, 2011

Podsetnik

Prvi put posle godinu dana iskoristili smo posetu moje sestre da se ponasamo kao turisti, ono sto sam videla me je razoruzalo, ovo je zaista prelepa zemlja.Sam taj osecaj kada se hiljade litara vode spusta u dubinu i podize sitnu finu paru kroz koju hodas po vrelom danu, povorke ljudi sa osmehom i fotoaparatima jednako odusevljeni prizorom, stvarno bi mi bilo zao da to nisam videla u zivotu...Sam grad je po meni malo nakaradan, podredjen turistima i kicu, prodavnice hrane i suvenira dominiraju ulicama kao na moru, ima bioskopa, igraonica za decu i odrasle, kasina, izgleda kao losa kopija las vegasa, ne lici ni na jedan grad koji sam dosad videla.Preko reke se vide americki gradovi u daljini, deluju impozantno izvirujuci iz sume zelenila.
Posetili smo botanicku bastu sa prelepim parkom i leptirarijumom koji na moju zalost nije bio otvoren jer radi do 4 popodne, i otisli u najsladje mestasce na svetu koje zivi iskljucivo od turista i B&B smestaja i okruzeno je vinogradima i vinarijama Niagara on the Lake,
http://www.google.ca/search?q=niagara+on+the+lake&oe=utf-8&rls=org.mozilla:en-US:official&client=firefox-a&um=1&ie=UTF-8&tbm=isch&source=og&sa=N&hl=en&tab=wi&biw=1272&bih=609
Kao da ste zalutali u proslost, ulicama se voze fijakeri i oldtajmeri, kuce su sacuvane onakve kakvim su ih podigli, butici u glavnoj ulici nude originalne poslastice, rucne radove i antikvitetne stvari, zao mi je sto smo stigli uvece tako da nisam slikala nijednu fotku...ali nadam se da cemo svratiti ponovo :)
U Torontu se uvek nesto desava tako da nismo stigli svuda, obisli smo veci deo centra i gomilu trznih na zahtev moje sestre koja je jurila samo jos jedan (ko zna koji po redu) par cipela, i pronasla ih poslednji dan na snizenju u Guess-u za 50$ sto je za cene zenske obuce ovde prilicno povoljno (inace se pocinje sa 30 za obicne na snizenju do 250 za dizajnerske regularno).Ona i Aca su kupili patike na snizenju adidas i nike za 30$ po paru, ja nazalost nisam bila tako skromna.
Ja sam se vec toliko navikla na ovo ovde da su mi njeni komentari bili smesni i zanimljivi, prvi put kada je usla u sareni lift pun raznobojnog komsiluka i nije znala gde da gleda a da ne bulji, kada je uletela u hodniku u oblak karija, kada je konacno skontala da su ovde svaki dan negde neka snizenja i da ne mora sve da kupi prvog dana i da naravno moze bez pardona da vrati sve sto je kupila...bilo bi suvise toga a ja ne mogu ni svega da se setim da napisem ali ono sto je rekla mami kada se vratila sazelo je sve u jednu recenicu..."da te nisam videla vise da places jer su otisli, tamo je predivno i zive bolje nego ikad, to je najbolja odluka koju su doneli u zivotu, treba da places sto i ja nisam s njima tamo a ne ovde u ovom *****...."
I u pravu je, kada pogledam vesti koje kace na fejs place mi se, gde ce im dusa sta rade tom narodu i toj deci...zapravo sam i zaplakala ali od gorcine i srece kada sam videla onu decu ovce i popove cobane svog stada na demonstracijama u Beogradu, po ko zna koji put, zaplakala sam jer sam sada sigurna da moje dete nikada, nikada nece biti jedno od tih, a nece mu nikada neki od tih nesretnika lupati glavu o plocnik jer misli drugacije i svojom glavom. Politicari su zakljucili da je to nevazna sitnica i deo lokalnog folklora, tako je bilo citavog mog zivota .Moja sestra gleda Sojica koji me izricito nervira, i pitam je kako mozes to da gledas kad to tamo rade svaki dan uzivo, ona kaze bar mozemo da smejemo svojoj muci...njen dolazak me malo prodrmao, koliko mi je prijao toliko mi je bilo strasno da se i u mislima vracam tamo, na aerodromu smo se skamenili i Aca i ja smo osetili da ne zelimo ni po koju cenu skoro da sednemo u taj avion...a na bilbordu iznad njenog terminala je ogromnim slovima pisalo GO TO YOUR HAPPY PLACE...i tu je pocela da place.
Ja nisam mogla. Udaris u zivotu o zid tu i tamo, bude teskih dana, meseci ili godina, i male stvari umeju tako da zabole, toliko se toga skupi da mislis da par suza nema smisla jer je citava reka malo za ono sto osecas, a ko zeli da provede zivot placuci, stiznes zube, navuces osmeh i ides dalje. To je druga strana odlaska, zalicete za ljudima koje ste ostavili i koji ce bez vas postati drugaciji kao sto cete se i vi promeniti.I ako ikada pomislite sta bi bilo da sam ostao, samo pogledajte najnovije vesti odande i znacete, ista beda i beznadje i nezivot kao i dosad. Bilo je ljudi koji su otisli nazad, mesec, nekoliko meseci, godinu i skoro svi su se uglavnom vratili u Kanadu dosta brzo.
Sistem koji fukcionise te razmazi dosta brzo, ljudi nauce da se bune u redu za Mekdonalds ako cekaju koji minut duze, a tamo da cute kad voze rodjene u bolnicu i ne mogu da prodju od policije i traktora.S moje tacke gledista ono sto su Kanadjanima problemi su totalne gluposti, s njihove tacke gledista - ja lazem, jer je nemoguce da neko u svetu tako zivi i Evropa je civilizovana :)) bar onaj deo koji su zapamtili sa turistickih brosura...