Sunday, July 29, 2012

Dijaspora i ostalo, Albahari

http://www.danas.rs/danasrs/feljton/sudbina_prve_generacije_izmedju_starog_i_novog_sveta.24.html?news_id=151765

"Događaj koji želim da opišem zahteva mali uvod. Naime, kada sam pre desetak godina dobio poziv da kao „boravišni pisac“ provedem godinu dana na Univerzitetu u Kalgariju, pitali su me da li da nam pronađu kuću ili stan. I moja supruga i ja oduvek smo živeli u stanovima, te smo se tako odlučili za boravak u kući. Tada nismo još znali da to u mestu kao što je Kalgari, tipičnom američkom gradu u urbanističkom smislu, zapravo znači boravak u nekoj od velikih spavaonica, daleko od centra u kojem se odigravaju sva kulturna zbivanja. Kuća je, međutim, bila u neposrednoj blizini univerziteta, što je tokom tih godinu dana - pogotovo tokom naše prve albertanske zime - i te kako bilo važno. Kada se moja obaveza na univerzitetu okončala, shvatili smo da smo se navikli na kuću i svaka pomisao na prelazak u stan postala nam je neprihvatljiva. Savladali smo kalgarijanski kosmos i uvideli da smo ipak bliže centru od onih koji žive u novim, udaljenim naseljima na obodu grada koji se neprekidno širi.

Jednu stvar ipak nismo shvatili - šta život u zasebnoj kući, u gradu poput Kalgarija, znači samoj deci, posebno u društvu koje gotovo histerično brine za dečju bezbednost i strahuje od pedofila. Drugim rečima, iako je škola bila blizu iznajmljene kuće, naša deca skoro nikada nisu sama izlazila napolje. Ukoliko bi poželeli da odu na obližnje igralište, neko je morao da ide sa njima, a ako bi hteli da se vide sa školskim drugovima, trebalo ih je tamo odvesti kolima i potom ih vratiti kući. Isto je važilo i za njihove drugove koji bi dolazili kod nas: njihovi roditelji su ih dovozili i odvozili. Ukratko, nikada tokom tih prvih godina, dok su deca bila mala, nisu ona sama prošla ulicom, otišla u park ili bila na igralištu bez nadzora. Nije nam se to dopadalo, ali tako se ovde živi i to se na kraju prihvata kao i sve drugo na šta čovek mora da se privikne u novoj sredini.

Dve-tri godine po našem dolasku, kada smo se većtešili pomišlju da smo „isti kao domaći“, odigrao se događaj koji sam pomenuo na početku teksta. Jedne večeri krenuli smo u posetu poznanicima koji su živeli u stanu, u višespratnici u centru grada. Među našim ljudima ta zgrada je bila poznata kao „jugosoliter“, jer su gotovo svi stanari bili doseljenici iz Bosne i Srbije, uglavnom mladi bračni parovi s malom decom. Kada smo stigli pred zgradu, zatekli smo na travnjaku mnoštvo dece koja su se, kao sva deca u našim krajevima, veselo dovikivala i jurcala na sve strane. Ugledavši ih, naša deca su stala kao ukopana. Piljila su u te dečake i devojčice kao u neka bića iz drugog sveta. Onda se naš sin okrenuo prema nama i najozbiljnije nas upitao: šta to oni rade?

Ako sam ikada pomislio da se nebo srušilo na mene, onda je to bilo tada. Prvi put sam tada shvatio da naša deca ne znaju šta znači nesputano se igrati, i osetio sam kako me preplavljuje talas očajanja. Pred očima mi je iskrslo dvorište moje višespratnice u Zemunu, prepuno dece (u toj zgradi stanovalo je skoro četrdesetoro dece raznog uzrasta), u kojem su se danju igrali fudbal, klikeri i „između dve vatre“, a uveče žmurke i fote. Šta ja to radim, pomislio sam gledajući u lica naše dece, šta pravim od njihovih života? Da sam u tom času mogao da nađem neki način da istog trena odem s njima u stari kraj, ne bih oklevao. I kao što je onaj nesrećni kralj vikao da daje kraljevstvo za konja, ja sam u sebi uzvikivao da bih dao sve što imam za jedan dobar leteći ćilim.

Nažalost (ili na sreću, zavisi kako ko na to gleda) leteći ćilimi ne postoje. Moje očajanje je potrajalo nekoliko dana, a onda je polako počelo da slabi pred razboritim promišljanjem cele situacije. Jeste, tamo sam bio srećan kao dete, ali u drugačijem okruženju, i mada su deca kod nas i dalje sigurno slobodnija, sve ostalo je različito. Onda sam se setio da sam se i ja, kao mali, čudio kada sam čitao opise nekih igara iz ranijih perioda (recimo, nikada nisam video kako se igra klis). I kao što moja deca neće znati kako se „ide u ganju“ kada se igraju klikeri ili kako se igra „neka bije, neka bije“, njihova deca neće znati, možda, šta je Nintendo ili kako se igraju prevaziđene kompjuterske igrice."

David Albahari

Wednesday, July 25, 2012

Na putu

Moj klinac lezi potrbuske na ivici fontane, ocajnicki i po 10ti put pokusava da dohvati bas TAJ srebrni sjajni novcic u vodi, pokusava dotle dok ne pocne da jeca od napora i frustracije zbog nepunog centimetra koji ga deli od blaga, suze mu se slivaju niz obraze ali ne odustaje, gledam ga bez namere da mu pomognem, ionako zna da cu ga naterati da ga vrati onog momenta kad ga izvadi iz vode.Moram priznati da mi je dete prilicno uporno, mora da ima neceg u genima...Tacno zna sta hoce i ne odustaje od toga.Iz prodavnice igracaka uvek izadjemo sa tacno jednom odredjenom igrackom i ni sa jednom drugom, podseca me na nekog ...
Naspram mene u uzurbanom trznom centru sedi baka u menonitskoj nosnji sa 2 devojcice, one i ja smo jedini koji sedimo i uzivamo u danu i suncu koje se kroz staklenu kupolu probija u klimatizovan mall i ogleda na vodoskocima fontane.Svi ostali prolaze okolo bez zastajkivanja, obavaljuci kupovine i ostale zadatke, obe gledamo u uporno dete i smeskamo se, nije odustao i na kraju se rasplakao.Pruzam mu par penija da ih baci u fontanu, ionako im je ovo poslednja godina, vlada je nekako izracunala da ih vise kosta da naprave peni nego sto peni uopste vredi, prakticno treba 1.6 penija materijala i rada da bi se iskovao 1 peni i zato su resili da ih ukinu od sledece godine, neke dobre stvari kao sto je peni revolucija sinonim za mikrokredite za zemlje treceg sveta morace mozda da menjaju ime :)
http://en.wikipedia.org/wiki/The_Penny_Harvest
Sada je u fontani pored 1000 ostalih novcica, uglavnom penija, jos jedan.Make a wish, kazem mu.Progovorio je na oba jezika, mojoj mami se obracao na maternjem dok je bila u poseti a meni uglavnom na engleskom,jos to nisu gramaticki pravilne recenice ali su smislene i prosto prosirene, uci da shvata pojam svojine i da je nesto njegovo a nesto ne diramo jer nije nase, ali za decu je to cini mi se vrlo tesko :)
Cekamo drugaricu da idemo zajedno na kafu i u setnju, danas nije tako topao dan pa je divno biti napolju, samo 26 sa vetricem.
.................................................................................................................
Preselili smo se...ponovo :)
Opet smo zajedno na gomili posle skoro 2 meseca razdvojenosti, vreme koje u Kanadi provodimo razdvojeni izmedju selidbi dobro nam dodje da shvatimo koliko smo bitni jedni drugima i koliko jedno drugom nedostajemo i znacimo, kada smo zajedno nekako mi se sve podrazumeva ali kada vidim kako bi izgledao nas zivot da nemamo jedno drugo da se oslonimo, uplasim se, nije lepo biti samohrana majka ali ja bar imam dete da me zagrli, grozno je kad je covek sam.Kada sam sama shvatim koliko mi znace i te neke sitnice, da ti neko skuva kafu, da ti izbaci smece i pomogne oko kucnih poslova...Umesto da se vrati u mracnu sobu sam i umoran i sedne opet pred ekran kompjutera sa problemima sa posla, kao sto je radio prethodnih meseci, sada uleti u klincev zagrljaj i radosno "tata" i biva odvucen da se izlezava u sobi i izigrava masinovodju za Tomasa i drugare...
Waterloo je za kanadske pojmove mali grad koji bez Kicenera i Kembridza ima samo 100.000 ljudi, jedan jedini mall,pijacu na selu, par biblioteka i mislim 2 bazena, vise lici na spavaonicu u predgradju sa jezerima i parkovima, da nije par koledza i univerziteta skoro da bi vecinu stanovnistva cinile bakice sa pudlicama i porodice sa decom.Vratili smo se na nas kanadski pocetak i ovo mi je bila najlaksa selidba do sad, kao da se vracam kuci.Grad znam napamet i poznajem dosta ljudi ovde, nije mi bilo potrebno puno istrazivanja i prilagodjavanja, dok sam ja cekala u Londonu da nas Aca pokupi i donese moje prijateljice -od srca im hvala)su mi raspakovale stvari i spremile veceru, sve me je docekalo skoro sredjeno.
Pomalo mi je smesno sto u mom zivotu sve nekako ide okolo naokolo, kada sam upisivala fax zelela sam da upisem engleski kako bih bila nastavnik, vreme je bilo takvo da nisam mogla i trebalo je da zavrsim visu i uciteljski fax iduci u sasvim drugom pravcu i da vanredno polazem ispite iz engleskog kako bih na kraju ipak radila kao nastavnik engleskog u skoli, ono sto sam zelela da radim u startu, sada je slicna prica- sve sto smo zeleli kada smo sleteli je da se skucimo ovde i radimo u svojim poljima da bi to postigli trebalo nam je da napravimo krug od 2 godine, Toronto je njemu pruzio iskustvo u struci a London meni, i evo nas sada ponovo tu gde smo hteli da budemo u pocetku jer nam se bas dopalo samo sada smo malo napredovali sto se tice posla, primanja i iskustva.Da nam je rekao neko tad da cemo za dve godine imati toliko avantura rekla bih mu da je lud, jos uvek se secam koliko smo jadni i ocajni bili tih prvih dana ovde, izgubljeni ali bukvalno, a sada je vec drugacije, jos smo izgubljeni na neki nacin ali vise nismo ocajni daleko od toga :)
Za deset godina zivota tamo nisam imala toliko promena i avantura koliko ovde, kao da sam imala citav jedan mali zivot i kao da vreme mnogo brze tece, trudis se da ispunis svaki minut jer imas osecaj da jako brzo nestaju u nepovrat, samo moram da priznam da sam imala istu kolicinu stresa :)).Moji prijatelji su nedavno prokomentarisali kako kada se cuju sa njihovima u Hrvatskoj kao da tamo vreme stoji, kao da se nista ne menja i ne desava, a nama ovde kao da je vatromet svaki dan, negde se ide, nesto se radi, uvek ima nesto da se postigne...Zivot je puno dinamicniji i kao novima ovde sve nam je zanimljivo ima toliko mesta da se obidje i vidi...
Volim ovaj kraj jer mi je poznat mentalitet koji ga je izgradio.Ja sam rodjena u Vojvodini gde se proteze ravnica i njive i gde se zivot odvija lenjo i polako pod ogromnim nebom, gde se stariji ljudi brinu za kisu i rod a mladji kako da pobegnu od svega toga i zive na uzurbanijem mestu...Mi smo na samom kraju grada, na kraju ulice je igraliste za decu i kukuruziste, livada puna leptirova i divljeg cveca, iza nas su poslovne zgrade u ogromnom parku sa jezerima i golf terenima, sportski centar i staza od betona duz cele reke, reke koja lici neverovatno na Tisu i Tamis sa kojima sam odrasla, spora lenja i siroka, ovencana stoletnim vrbama i idealna za kanu...Oko nje i iza grada su Menonitske farme,njive, sela i pijace cetvrtkom i subotom jos nesto sto mi je poznato...Bili smo u subotu na pijaci i ja budala nisam ponela foto aparat, necu ni da se mucim da opisujem kako izgleda pijaca sa redovima tezgi svezeg voca i povrca, devojke u haljinicama i belim kapicama koje sve to prodaju, i 3000 ljudi na pijaci, to je nesto neverovatno, kada budemo isli sledeci put slikacu jer reci stvarno ne vrede.Stari parni voz vozi iz centra grada do pijace svakih par sati, obecala sam sebi da cu voditi klinca jer je bio opcinjen vozom, zvao ga je Hero of the railway kao lik iz njegovog omiljenog crtaca...
http://www.steam-train.org/
Pronasla sam ribizle, sveze ubranu boraniju i sveze ociscen grasak secerac i naravno lubenice, ovo je definitivno najveca pijaca na kojoj sam bila i odusevila me je.
Popodne smo sa drustvom otisli do Viktorija parka na Rib and craft beer fest, nista posebno al opet lepo dodje za letnje vece malo rostilja, domaceg piva -koje ja licno nevolem , i muzike, setnja parkom, kafica i splash pad za klinca koji je cini mi se najbolje prosao jer je nas mrzelo da cekamo red da probamo bilo sta, bila je prilicna guzva.
I sam stan u kom smo je bio iznenadjenje, iako dosta manji od svih do sad bio je sredjen pod konac, sve je cisto u zgradi i tiha je, na stolu nas je cekao poklon paket od uprave par krpa, soljica i stvari za prvu pomoc kad se uselis, nisam ga videla sve do dana useljenja i moram priznati da je sve ok osim naravno ponovnog cimanja sa zajednickim ves masinama...fuj.
Pored imamo predivan trail koji vodi do reke, dva igralista i gomilu prodavnica do kojih iskreno jos nisam ni otisla, ima i par etno restorana, jedan grcki jedan indijski i grilova, pijaca je na 3km i ogroman trzni sa autobuskim linijama do ostatka grada je na 10tak minuta peske.Ono zbog cega smo na samoj ivici grada je cinjenica da smo opet blizu posla, ima oko 1.5 km do firme.Kuce u komsiluku u proseku kostaju oko pola miliona, vecinom su divne vile do 20tak godina stare i prevelike za moj ukus mada sa ogromnim dvoristima punim starog drveca koja izlaze u park i sumu izgledaju fantasticno.Grad se uglavnom ne siri na ovu stranu, gore su polja i farme menonitskog okruga i priroda,nema niceg bitnog, gradilista novih predgradja su dole u Kiceneru prema 401 autoputu i sa istocne i zapadne strane gradova jer se odatle lakse stize do GTA i Hamiltona, ima puno ljudi koji zive na obodu grada i putuju na posao prema Torontu i Misisagi, sto je oko 80km ili sat vremena puta za ovdasnje uslove.KW je takodje povezan sa GTA zeleznicom, postoji VIA rail i GO train ili bus sa cenom od samo 15$ po voznji stize od centra grada do centra Toronta na Union station za oko 2 sata, http://gotransitnlb.gotransit.com/publicroot/en/default.aspx, dok VIA rail ide malo brze ali kosta oko 30tak dolara sa porezom.
Ipak je najbolji nacin za putovanje u Kanadi sopstveni automobil.Prosecna razdaljina izmedju naseljenih mesta tamo odakle sam dosla je 10 do 2o km, prosecna razdaljina izmedju vecih gradova u Ontariju je od 60 do 100 km.
London je bio jedna lepa godina, imala sam konacno sopstvenu bastu, u kuhinji je kutija heirloom paradajza u svim bojama iz moje baste koji jos uvek zri, imali smo bukvalno bazen u dvoristu i ogroman park pored,posao nije bio tezak ni njemu ni meni i imali smo osecaj da smo na letovanju zbog viska vremena, stekla sam radno iskustvo u vrticima i to mi je prijalo, malo druzenja i razgovora sa razlicitim ljudima na poslu i igranja sa decom, sada idemo dalje.
Muce me liste cekanja po vrticima, pokusavam uzalud da pronadjem mesto negde okolo al mi ne ide a to znaci da sam vec propustila par konkursa za posao.Ne zelim da dam dete kod nekog kuci jer ne vidim sta time dobija, ja sam vrlo prakticna osoba, ucim ga jezik koji ce mu prvo trebati da se ne oseca frustrirano kad krene u vrtic i mislim da je vrlo bitno da se navikne na skolicu i gomilu druge dece, na vaspitace, pravila i raspored tamo, ako vec treba da sedi kod kuce moze i samnom bar znam da se brinem o njemu kako treba i da je ok.
Ova mala pauza mi je pruzila sansu da pregledam blog i vidim da sam se tu i tamo ponavljala, ali ne bas sasvim svojom krivicom, vise zbog ljudi koji su bili lenji da sve citaju ispocetka pa su uvek postavljali ista pitanja na koja sam ja u tekstu odgovarala...ali tako to ide, cak i na poslu ne citas prirucnik od 100 strana vec nadjes kolegu da ti ga preprica :)
Iskreno, mislim da sam zavrsila sa imigracionim temama, ja nisam vise toliko u toku sa novim procesom a dolazi jos noviji od 2013, nas prelazak je sve u svemu bio prilicno uspesan i podelila sam iz svog licnog zivota i vise nego sto sam mozda trebala ali sve u najboljoj nameri da nekom pomognem ako bude krenuo mojim stopama, pogotovo sa malom decom.
Nadam se da sam bar delimicno u tome uspela, znam da mi je ovaj blog doneo par divnih prijateljstava i to mi puno znaci.
Trudicu se da ono sto budem i kad budem stigla da napisem, bude manje "optereceno" politikom imigracije i razlikama u sistemima, a vise informativno i lagano stivo koje opisuje svakodnevni zivot i okolna mesta.Pronasli smo neki svoj mir, oboje sada uvek imamo sansu da pronadjemo posao koji ce nam obezbediti pristojna primanja i daleko smo od strahova sa kojima smo se suocavali u pocetku, mada jos se nismo opustili, potrebna nam je verovatno i ona treca godina :)

Sunday, July 8, 2012

Pauza

I jednom za svagda da zavrsim ovu pricu, :)
Ima ljudi koji kazu drzeci Kanadski pasos u dzepu i ziveci od kanadskih para i penzija ovako: Kanada je prevara pola njih ne uspe u Kanadi vec se vrati, ona iskoristava emigrante, ona nas uvozi zbog diploma pa nam ne da odmah da radimo u strukama vec nas muci ponovnim skolovanjem...njoj trebaju sljakeri a ne pametnjajkovici...

Jeste tako je,

-Kanada uvozi emigrante jer joj trebaju i ima koristi od njih inace ne bi to radila,kao i sve druge drzave na svetu koje uvoze emigrante, i emigranti mogu da imaju koristi od Kanade, zavisi kako se ko snadje i u kom periodu svog zivota dodje, i koju struku ima i da li ima porodicu ili nema...

-Svi koji su u regulisanim strukama kao sto sam ja, treba da racunaju na od 1 do 3 godine zezanja sa birokratijom i troskove istog ako uopste zele da pokusaju da rade u struci, to je njihov izbor i upozoreni su na vreme , iako to ne smanjuje gorcinu pri procesu.Ko ima snage, volje, novca, vremena i pameti i ko je vredan moze da uspe)mislim da radi u struci).

- Kanadi trebaju i sljakeri i pametnjakovici ali ne i oni pametnjakovici koji nece da rade.Nema leba bez motike.

- U toku svog boravka ovde vecina povratnika stekla je bar neku finansijsku zaledjinu i uzela kanadski pasos, ne svi ali vecina, sto im olaksava zivot drugde. Minimalna kanadska penzija od 1000$ do 1400$ bez dodatne ustedjevine iz licnog fonda koji opet vecina ima, moze da obezbedi sasvim pristojan zivot drugde u siromasnijim zemljama.
Vecina zemalja ne trazi vize za kanadski pasos.

Svaki pojedinac treba da misli svojom glavom i da stoji iza svojih odluka,
emigracija nije letovanje, emigracija je promena zivota i nacina razmisljanja za 180 stepeni.

Moja prica je samo moja i ne verujte ni meni ni drugima, verujte u sebe i svoje sposobnosti.

Rasprave o novom sistemu koji bi trebao da ucini emigracioni postupak vise nalik na australijski i novozelandski, da se diplome sredjuju jos u toku procesa i iz zemlje porekla a da se primaju samo struke za kojima postoji potreba po banci poslova, mozete pratiti ovde i na zvanicnim sajtovima,

http://www.theglobeandmail.com/news/national/time-to-lead/rethinking-immigration-the-case-for-the-400000-solution/article4170229/



Ovaj blog je na privremenoj pauzi zbog zauzetosti i delimicne lenjosti autora koji zeli da provede leto u avanturama a ne pred ekranom lol, ali uvek mozete citati prethodne postove :)
Will be back eventually :) maybe...



Friday, July 6, 2012

Hronicni generatori stresa u imigraciji & Ulysses syndrome

Ljudi koji retko putuju u druge zemlje ili eventualno provedu tamo samo nedelju dana na odmoru imaju pomalo iskrivljenu sliku o pravom zivotu negde.
Pola njih koji samo dodju u posete ili citaju ovo imaju verovatno sliku da emigracija i nema nekih jezivih problema i da je uglavnom cim se prilagodite malo sve pink all the time :) sto je daleko od istine, poenta je samo u tome da se svako od nas sa problemima i stresom nosi na drugaciji nacin, svako ima svoj prag tolerancije na lose stvari.
Blizi se moj veciti izvor stresa, selidba, pa sam resila da pisem o tom dosadnom pratiocu u zivotu.
I dok sam guglala net da ne izostavim nesto na tom svom spisku stresora dole naisla sam na definiciju imigrantske bolesti hronicnog stresa koja se zove Odisejev sindrom. Poremecaj je izdvojen medju meksickim migrantima u USA koji su imali lose znanje jezika i bili u prilici da dodju sami i rade najteze poslove.
On ukljucuje sijaset poremecaja od nocnih mora i nesanice do dobitka ili gubitka na tezini, depresije itd. Iako ne sumnjam da simptomi opisani u radovima pogadjaju odredjen broj emigranata, ipak mislim da su sanse da se skilled workeru to desi minimalizovane bas tim biranjem od strane imigracionih sluzbenika, to su mladi ljudi sa porodicama i dobrim znanjem jezika i znanjem uopste, porodica je dobar bufer za stres i daje ljudima snagu da se bore a jezik je druga stvar koja ce im pomoci da se bolje uklope, takvi ljudi bi trebalo da su prilagodljivi i snalazljivi, sto opet ne znaci da su otporni na hronicni stres.
"Immigrants cannot sometimes figure out why they feel depressed. Psychiatrist Joseba Achotegui of the Universitat de Barcelona describes the illness in the following manner, according to an article in the Naples Sun Times: It comprises loneliness, as family and friends were left behind; a sense of personal failure, and a survival struggle that takes over all other priorities. The syndrome is characterized by physical symptoms like headaches, and psychological symptoms like depression.
Those who are critical of immigrants and accuse them wrongly of being lazy and that they don’t want to learn the local culture, nothing could be further form the truth. The only way an immigrant can survive in a new country is by NOT being lazy and learning the ropes of the new culture.
http://www.weacanada.ca/files/articles/72.pdf

http://www.fhspereclaver.org/migra-salut-mental/Ulises/Ulysses%20text%202%20english-1.pdf

http://institucional.us.es/apcs/doc/APCS_4_eng_15-25.pdf


Mislim da je potrebno provesti negde vise od godinu dana da bi se stekao neki relativno realan uvid u zivot na tom mestu mada i to nije preterano opsirna vizija zivota, zavisi od toga koliko se krecete izmedju mesta i ljudi.
S druge strane, ljudi ponekad generalno imaju tu viziju kako je drugima u zivotu uvek bolje i lakse i nemaju problema...znam, znam svakom je svoja muka najteza.
Kanada koju sam ja videla i upoznala nema ama bas nikakve veze sa slikama Severne Amerike sa televizije i predrasudama sa kojima sam dosla pre par godina.Ovo je nesto sasvim drugo i vrlo mi je tesko porediti bilo sta sa Evropom, jer se slicnosti zavrsavaju na lepoj prirodi i upotrebi engleskog jezika.
Mene iz nekog razloga ovaj kanadski sistem jako podseca na pokojnu Jugoslaviju samo sa malo drugacijom politickom slikom...Moja vizija te zemlje je zapravo opis mojih roditelja, radilo se, zidalo se, sticalo se, islo se na letovanja i zimovanja, kad se vratis plata te ceka i posao je jos tu, socijalni program pomaze siromasnima a zdravstvo i skolstvo je besplatno i tako...nekako mi ovaj sistem lici na ono sto su mi oni pricali o tome kako su oni ziveli i stvarali pre devedesetih.Oni koji su bili u US se kunu da je tamo jos bolje ali ne mogu da posvedocim jer jos nisam imala prilike da vidim.
I ovde se prica svodi na to da nadjes ok posao, radis, stvaras, ides na letovanje, plata stize na vreme, socijalni programi su ok niko ne gladuje, skola i zdravstvo su besplatni...jedina promena je sto poslovi vise nisu toliko stabilni da te uvek cekaju, zahvaljujuci globalnoj pohlepi i jeftinoj Kini.
Jedina osoba koja mi je rekla da slika imigracije nije tako ruzicasta za pojedinca bila je moja tetka koja vec dve decenije zivi u inostranstvu, i koja mi je najiskrenije kroz svoju zivotnu pricu prenela sta me sve ceka, i rekla da ponekad moras imati srce od kamena da predjes preko svega.Na moju srecu relativno dobro podnosimo stres tako da su nas samo neke stvari dotakle ili uzdrmale ali mislim da bih trebalo da postavim par stvari koje mi je rekla i par koje sam cula od drugih sa obrazlozenjima, jer svaka velika promena a pogotovo promena citavog stila zivota ima i lose strane za pojedinca, verujte mi kada je ljudska psiha u pitanju uvek me iznenade mogucnosti.
Ovo je neki moj mini spisak najvecih izvora stresa u imigracionoj tranziciji.

1. Pocetno razocarenje/ tesko prilagodjavanje

Obicno nastupa u prvim mesecima po dolasku i u periodu trazenja posla, tome jos vise doprinosi ogranicena suma novca koju ste doneli.
Nije onako kako ste zamisljali, ljudi su cudni, kuce su cudne, hrana je cudna, tesko je naci posao, iako ste mislili da savrseno znate engleski cini vam se da vas niko ziv ne razume a ni vi njih...Ne mozete da nadjete adekvatan smestaj, pola papira potrebnih za bilo kakav naredni korak ne posedujete i nemate prijatelje na koje mozete da racunate...Zene su posebno prepustene same sebi, sa brigom o celoj porodici, a bez da ih iko ikad odmeni ili im pomogne ako je muz na poslu citav dan i njemu je potreban odmor...a one su tamo mozda imale pomoc baba i deda ili vrtic, tako da bukvalno nemaju vremena za sebe ili svoje usavrsavanje osim ako im deca nisu vec skolskog uzrasta, jer je vrtic za imigrante cesto preskup, one koje nisu imale podrsku porodice tamo nece to toliko osetiti.
Resenje: dajte sebi cilj npr nalazenje posla i realan vremenski period da ga ostvarite, potrazite svu mogucu pomoc i veze koje imate,ucite kako da prodjete intervju i kako da trazite posao, nikada nemoojte prestati da usavrsavate JEZIK jer je on najbolji kljuc za pristojan posao, pokusajte da usavrsavate i sebe i svoj rezime blagovremeno.Ne postoji stalan posao, svi poslovi su nestalni, samo ih je lakse pronaci nego u drugim zemljama kada jednom probijete led.Pazite na potrosnju, pare su uvek izvor stresa i svadje.
Pripremite sebe na scenario A- uspecete , scenario B- sta cete uraditi ako ne bude tako kako ste planirali i u tom vremenskom periodu, i scenario C- sta ako se losa situacija produzi i ne uspete u svom naumu, da li cete odustati ili ne.

2. Usamljenost

Nista ne moze da zezne i ubedaci coveka kao usamljenost.Ako ikako mozete dodjite svi kao porodica, daljina razdvaja ljude i stvara nerazumevanje za stanje i probleme nekog ko je miljama daleko u drugacijem svetu...To se jednako odnosi na gubljenje stalnog kruga prijatelja, rodbine i clanova porodice koji su ostali tamo negde.
Pocinje prebacivanje krivice sto na sebe, sto na pojedinca koji je potencirao odlazak i razdvajanje i sada zali zbog svoje odluke, usamljen covek ima previse vremena da razmislja o negativnim stvarima i da se bedaci, trazi razumevanje za svoju bedu od osobe koja nije tu da mu da razumevanje i pomoc, idealan recept za raskol.Cak i da pricate sa nekim odande preko skajpa oni i dalje nemaju ideju o tome kroz sta vi prolazite i ne razumeju o cemu pricate.
Resenje:Ako vec niste mogli da izbegnete ovu glupost, ispunite svoje slobodno vreme uvece posetama krugovima konverzacije sa drugim emigrantima u slicnim situacijama po bibliotekama ili casovima jezika,oni ce vas bolje razumeti i vezbacete jezik, radite i usavrsavajte se i pokusajte da sto vise skratite period odvojenosti, ako ikako umete pronadjite nove prijatelje u slicnoj sitauciji koji ce vas razumeti ili nacin da dolazite u kontakt sa drugim ljudima i razgovarate sa njima, ispunite svoje slobodno vreme lepim mestima i kulturnim desavanjima, dokon um je djavolje igraliste.Izbegavajte kontakt sa ljudima koji sire negativnost i govore vam lose o vasim odlukama i situaciji, ne verujte u njihove price o " nema nista od toga, neko je vec pokusao i nije uspeo..." pametno je poslusati neciji savet ali samo ako se slazete sa tim licno, jer jedina osoba koja snosi posledice vasih odluka ste vi a ne oni i ako donesete pogresnu odluku ne mozete kriviti druge koji su vam dali los savet.
Da sam poslusala savet da ni ne pokusavam da akreditujem diplomu,jer je bilo onih koji nisu uspeli, sama bih bila kriva.
Ovo vazi i za blogove, ono sto je meni upalilo nekom nece i obrnuto mozda je neko uspeo da uradi nesto sto ja sada nemam sanse da uradim jer se sistem promenio.

3.Birokratski problemi

Su za mene veciti izvor stresa, pocevsi od nepriznatih diploma do kojekakve papirologije,cekanja na lekarski pregled, rezultate testova, upisivanje dece u vrtic i skoli, liste cekanja svuda... uvek ostavljaju tragove gorcine u ustima.
Sorry, birokratija je svuda u svetu konjski usmerena na svoja pravila i komplikovana i spora masinerija.Ponekad ce vas divni ljudi i brzina prijatno iznenaditi a ponekad cete se podsetiti na staru pricu odande, mada niko nece biti neprijatan prema vama.
Jedino resenje, borite se do zadnje mrve snage i zadnjeg dolara za svoj cilj, ako ne ide lepim pokazite zube, nikada ne odustajte i ne predajte se, dugujete to sebi, previse ste truda i snage ulozili u nesto da bi vam neka mastiljara rekla puj pike ne vazi.

4 Posao

Kada ga trazite pod stresom ste, kada ga konacno pronadjete bicete pod stresom, navikavacete se na nova mozda po vama glupa pravila i upotrebu jezika i odnose sa ljudima koji nisu uvek bliski jer uglavnom svako gleda svoja posla.Radicete vise od ostalih jer ste novo meso i da se dokazete, prolazicete vatreno krstenje dok ne steknete dovoljno iskustva.To moze da traje od par meseci do par godina zavisi od vas, posla i firme.
Jedna doza stresa na poslu je normalna, ako vam se zivot pretvori u pakao pokusajte da pronadjete drugi manje stresan ili bolje placen posao, ako vec morate da trpite nesto, bolje da vas vise placaju za isti rad.
Imajte hrabrosti da pokusate, jedina osoba koja sebe osudjuje na patnju na poslu ste vi, tako da ili promenite posao ili sebe.I ne verujte nikom ko vam kaze da tako mora i da vam je sudjeno da trpite, niste prosli pola planete i poceli ispocetka da biste opet nesto trpeli, u pocetku je to normalno i mozda potraje par meseci dok se ne stekne to prvo iskustvo a posle ste sami kovaci svoje srece.

5. Finansijski problemi

Ah, ovde postoje dve price, prva koja se retko desava nasim ljudima je da se ostane bez para u kom slucaju postoji welfare, a druga cesca je da se nikada nema dovoljno para za prohteve koji rastu...taj deo price sam vec naucila napamet.Nasi prvi troskovi su bili uklapanje u minimalac od 1800 $ mesecno, 730 za jednosoban stan oko 800 za hranu i ostalo za kola, jedva smo se uklapali ali uspevali smo, onda dolazi Toronto novi posao, dvosoban stan od 1130, osiguranje za kola 280 i hrana oko 1000, plus racuni opet plata koja sve to pokriva u proseku mesecni troskovi su bili izmedju 2500 i 2700 i ostaje nam nesto viska, onda je dosao London townhouse sa racunima 1500 $ , osiguranje 230, gorivo 300, nesto ostalih racuna par stotina dolara i hrana opet za 1000$ mesecno, i opet plata koja sve to pokriva ali ne ostaje viska, prosecni trosak u Londonu 2700 do 3000$ mesecno, tako da se jasno vidi da kako raste plata rastu i prohtevi ne za nekim luksuzom vec za boljim smestajem i kvalitetnijim zivotom tj hranom, tim tempom jednostavno ne mozete da zaradite koliko mozete da potrosite... a najveca zamka dolazi kasnije kada zelite da kupite nesto svoje, mi smo odrasli u drustvu gde se ljudi vecito mere onim sto imaju da prikazu i nesvesno nam je utisnuto u mozak da je to ok da se siris do krajnjih granica.Odrasli smo iskompleksirani nemanjem u devedesetim i godinama koje su usledile i svi bi da sto pre nesto imamo i stvorimo za svoje porodice, tesko da je iko od onih koji imaju sanse da to ne budu ostao skroman pri kupovini kuce ili stana.
Resenje: ako dosad niste naucili da zapisujete troskove i vodite racuna o raspolaganju novcem bolje pocnite, doslednost je manje stresna od vecitih minusa na racunima i prepirki na sta su pare otisle, odredite sebi cifru za kiriju )moja je do 1400 sa svim racunima) koju necete preci ni po koju cenu i isto tako odredite mesecnu sumu za hranu i neplanirane troskove koji necete prelaziti ako bas ne morate, sa racunima je lako jer su uglavnom uvek isti.Ovde nije tesko planirati potrosnju, plate su iste i na vreme i racuni su isti i na vreme, cene hrane zavise od toga gde pazarite ali i one se nesto drasticno ne menjaju.
Planirajte unapred, nesreca mnogih imigranata je da dolaze ovde na pola zivota posle dekade rada u drugoj drzavi i svi krecu od pocetka a treba zaraditi penziju...
Nekako mi deluje da odredjena doza finansijske "pameti" i sigurnosti smanjuje opsti stres, ljudi se osecaju sigurnije ako znaju da nece imati tih problema bar neko vreme ako se nesto desi, dok ne uspeju da se snadju.

6. Gosti

Covek bi pomislio da ce vam gostovanje dragih osoba biti divno zar ne? Ili da cete jedva cekati da ih vidite ponovo...think again. Iz iskustva vecine onih koje znam putovanja na balkan u posete rodbini i porodici su prava nocna mora za njih, prvo zrtvuju svoj ne bas dugacak a neophodan odmor za putovanje na mesto sa kog su ocajnicki pobegli, mazohizam, to ih kosta jedan nov automobil sa smestajem i svim poklonima koje moraju da ponesu svima da ne ispadnu golje ili cicije...odmor provedu trceci izmedju rodjaka koji se svi ljute ako necete da ih posetite ali nece da se udostoje da vam dodju na noge, jede se, pije se, trose se pare i uglavnom se umara i psihicki i fizicki umesto da se odmori a naravno svi ce vam reci da vi nemate razloga da kukate jer vama je tamo laganice i pare verovatno rastu po javorima LOL Na kraju dolazite nazad jednako iscrpljeni, jadni i bez para kao kad ste prvi put emigrirali, razocarani sto niste ispunili ocekivanja svih tamo i vracate se na posao bedni i smoreni.
Drugi scenario je da neko dodje u posetu...e sad, nikako se ne isplati da neko dodje ne daj boze na nedelju dve, da bi se put finansijski isplatio to mora da bude bar mesec il dva.Svi znamo da nismo sa svim rodjacima ili porodicom u jednakoj ljubavi, ali jedno je svim ljudima u malim stanovima zajednicko, niko se ne oseca udobno da mu neko mesec dana kampuje u dnevnoj sobi,upada u kupatilo ili da morate da pazite kako se oblacite i ponasate u rodjenoj kuci koja je jedino mesto na kom mozete da budete slobodni.Ta osoba ima stalni uvid u svaki minut vaseg zivota i ponekad i komentare na nacin na koji vi zivite svoj zivot, to je kao da zivite sa kriticarem koji vas prati 24h i jos morate da mu ispunjavate zelje jer ste dobar domacin...nije strasno ako je u pitanju jedna ili dve ovakve posete godisnje, ali na nesrecu, ponekad neko zavrsi tako sto pola godine gosti nekog i nema svoj zivot u svom domu. Zavisno sa cije strane porodice je gost i kakvi su odnosi dolazi i do prepucavanja medju bracnim partnerima, opet stres...
Resenje: Ogranicite gostovanje na period koji vama najbolje odgovara, i razvucite posete ako ih ima vise na dva razlicita dela godine ili sa bar mesec dana pauze izmedju poseta. Gledajte da ako planirate da dovodite babe i dede nadjete stan u kom cete i vi i oni imati svoju sobu i privatnost.Objasnite im kucna pravila i kako rade koji aparati i sta raditi u slucaju nuzde.
Ako idete tamo, obavestite sve koji zele da vas vide da cete od tad do tad biti na tom i tom mestu pa ko dodje dobro dosao,ne mucite sebe i decu seoskim turnejama, kome je stalo da vas vidi doci ce. Odvojite nedelju dana odmora samo za sebe po mogucstvu u hotelu u drugoj drzavi ili na moru.

7. Promena stana, selidbe

my favorite :)
Trazenje stana je stresno, otkazivanje stana ako izlazite pre isteka ugovora je stresno jer morate da se pogadjate i cenjkate sa menadzmentom, i sama selidba i navikavanje na novi stan i okolinu nosu dozu stresa, a da ne zaboravim sve promene adresa i papira...
Resenje: gledajte da se selite na bolje mesto ako imate izbora, u bolji smestaj i da cena bude podnosljiva za vase uslove, pripremite spisak i pocnite pakovanje 2 nedelje ranije...Ako ste kao ja nabavicete kolica za selidbu u home depou da ne vucete stvari na rukama i plasticne providne kutije za stvari, vidi se sta je u njima pa ne morate da bunarite prvog dana da nadjete tanjir ili casu a posluzice i za kasnije, moze u njima da se drzi zimska garderoba u plakaru.Velike crne kese sa ruckama takodje dobro dodju za kabaste stvari kao sto su krevetnine i decje igracke.

Za divno cudo ovoj listi stresora ne moram da dodam stanje u drustvu, stanje u drzavi, zdravstveni sistem, i politiku, sto se toga tice prolazi prilicno neprimeceno sa moje strane.Mozda bi meni bilo pomalo stresno da zivim u getu, ali naucnici su otkrili da je za mentalno zdravlje doseljenika bitno da budu ukljuceni u svoju kulturnu zajednicu i da sto je vise "sunarodnika" u komsiluku manje postoji simptoma stresa medju novim imigrantima, tako da je formiranje novih veza sa ljudima istih emigrantskih sudbina i slicnog mentaliteta jos jedan bafer za stres,osim toga ljudi cesto pomazu jedni drugima i tako premoste nekom taj prvi udar, mada ponekad za nekog moze da bude i izvor stresa LOL
salim se, druzimo se svi naravno, kakvi smo takvi smo :)

Trebalo bi verovatno ovoj listi dodati i porodicne odnose ili prilagodjavanje dece na novu skolu i sredinu, mozda povratak u skolu itd, sve zavisi koga pogodi koji deo adaptacije i koliko dugo traje. cinjenice govore da su ljudi uvek izlozeni nekoj vrsti stresa i da je u odredjenim kolicinama neskodljiv cak potreban da nas pokrece da se borimo za sebe ali imigranti su cak i u najboljim uslovima izlozeni stresu vise nego ostali bas zbog te ambivalentnosti, bastovani znaju da ponekad kada presadite najlepsu biljku i date joj svu negu i paznju ona se zbog neceg nece primiti, a ponekad presadite neku osrednju kojoj date nekih 50% sanse i ona zivne i zablista prosto vas iznenadi, tako je mislim i sa ljudima...

Moji prvi slatkisi ovog leta :)
issys candy, ghost cherry i coyote, sve heirloom

From Leto 2012

National Geo. Film o stresu




Evo par novih linkova...koji mozda nekom pomognu.

http://www.montenegro-canada.com/crnogorci_u_kanadi.html


http://www.krstarica.com/lat/dijaspora/index.php?clanak=crkve_organizacije


http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=16557

http://www.novine.ca/zajednica/


http://croatiancanadianlibrary.com/

http://www.matis.hr/korisni_l.php?cat=7

http://www.croatianfraternalunion.org/

Tuesday, July 3, 2012

Zanimljivo stivo i -ko je aplicirao aplicirao, vise nema do sledece godine...

Calgary, June 28, 2012 — Citizenship, Immigration and Multiculturalism Minister Jason Kenney today announced the latest step in re-designing Canada’s economic immigration system.

Effective July 1st, 2012, Citizenship and Immigration Canada will place a temporary pause on new applications to the Federal Skilled Worker Program (FSWP) and federal Immigrant Investor Program (IIP).

“We have been making lots of changes to our economic immigration system,” said Minister Kenney. “We will take the next six months to do a lot of the heavy lifting to get us closer to a fast and flexible immigration system.”


Izgleda da smo ipak uhvatili zadnji voz, vrata koja su se polako sa suzenim listama zanimanja zatvarala sada su zatvorena do daljnjeg. Ako jos uvek razmisljate da li da aplicirate ili ne, ne morate vise da razmisljate ili cete imati malo vise vremena da donesete tu odluku, ako opet ne bude neka cudna lista zanimanja...
......................................................................................................................................................

I tako ovih dana sasvim slucajno put me je vodio sa bloga na blog pa hajde da podelim ima dosta toga zanimljivog, posebno me je razveselilo sto sam konacno pronasla utiske pravih ljudi drugacijeg mentaliteta iz prve ruke kada oni porede dve razlicite drzave i dva sistema, umesto da stalno prenosim necije utiske preko onoga sto ja cujem tu i tamo oni su zapisali sta je u njihovoj obrnutoj imigraciji bilo cudno i zanimljivo, a i teme koje sam odabrala su vecita pitanja i poredjenja tako da se nadam da ce vam se svideti.


Kako Rozmari vidi razliku izmedju tinejdzera u USA i na balkanu

http://rosemarybaileybrown.blogspot.ca/2011/05/how-do-serbian-and-american-teenagers.html

Kako momak odrastao u Kanadi vidi da nesto tu ne stima...LOL

http://canadianinserbia.blogspot.ca/2011/12/dont-call-cops-in-serbia-because-they.html

no comment :)


http://livelifelikeabestseller.blogspot.ca/2011/11/commute.html


lose strane emigracije

http://www.canadaimmigrantblog.com/an-interview-310/

Steve Paikin "Agenda" jedna od emisija tipa insajdera koja se bavi politickim temama, na temu imigranata i njihovih problema,
prvi video je o lekarima koji pokusavaju da dodju do struke, pogledajte sve klipove.

http://theagenda.tvo.org/blog/agenda-blogs/triumphs-and-tragedies-immigration-canada

zasto ne geto...

http://www.canada.com/Working+ethnic+enclaves+limits+newcomers+opportunities+Report/6770505/story.html

prica o ircima

http://www.theglobeandmail.com/news/toronto/globe-to/the-irish-unemployed-seek-greener-shores-in-toronto/article2135833/


Evo jos nekih blogova o imigraciji koje sam iskopala

za quebec http://theblog.artim.ca/category/did-you-know-that/

http://thezieglersblog.com/how-to-immigrate-to-canada/

http://thezieglersblog.com/2010/11/65-approved-legal-and-different-ways-to-immigrate-to-canada/


http://www.canadaimmigrantblog.com/bloggingimmigrants/

i studentima ce se polako zatvoriti vrata...

http://nexuscanada.blogspot.ca/2012/06/federal-government-seeks-comments-on.html

What to do...what not to do :) ako se udate u drugu zemlju

A kako to izgleda kada stranac posmatra kulturu iz koje dolazimo iz prve ruke...
"upozorenja" jedne amerikanke koja se udala i zivela tamo, ko kaze da ameri ne emigriraju tamo hehehe

dame uzivajte :) i molim vas obratite paznju na neke slicnosti koje se provlace kada se govori o poslu,novcu, letovanjima posebno mi je zanimljiv broj 7 lol
mislim na slicnosti sa kanadskom imigrantskom pricom, o dobro placenom poslu, volontiranju, rodbini koja gostuje mesecima i trosenjem dragocenog odmora da bi se psihicki umorili tamo...

Advice to the Lovelorn: What to Do If You're Considering Marrying a Serb
I know I said I wasn't going to post again, but since my farewell post, have been deluged with letters from women around the world agonizing over whether they should marry their Serbian boyfriend.

So here is my advice - take it or leave it as you please:

1) I'm glad I married a Serb.
The experience was well worth the final pain. I learned so much, had many wonderful experiences, and filled my life with so much love. Serbian families, the country of Serbia, the culture... all worth experiencing and learning from. I'm not sorry I did it, and I hope you won't be either.

2) Some Serb-American marriages are great successes.
My step-brother has been married happily for more than a decade to a Serbian woman who previously immigrated to the US where they now live. A friend of mine's parents were a mixed marriage of Serb and Swede, both US immigrants, who apparently had a wonderful marriage until the day the husband died.

3) Plan ahead for child custody battles.
I am lucky not to have this problem, as we had no children of our own, but have heard of several battles that were far more agonizing (not to mention expensive) because each parent planned to live in a different country and wanted their child by their side.

I cannot underscore enough how important it is for you to have a prenuptial agreement in writing, hopefully recognized by courts in both countries, that spells out which country children will be raised in should you split. Be generous and assume that the child should have ample experience of both countries as they grow up.

4) Keep some cash in your name in your country.
Less important than child custody, but worth mentioning. If you ever do separate, it may be difficult for you to access funds in your own country. Keep a single (not joint) account in your name. Also, this keeps you safe if Serbian banks fail (as they have done in the past) and you have to wait years to get the small portion of your money that was covered by government insurance back.

Also bear in mind that if you spend much of your working life in Serbia, you and your spouse may not qualify for Social Security or other US government benefits someday. You never know if or when you'll want to move home (what if you are widowed?) so think ahead about how to establish retirement in both countries. Don't put your eggs in just one basket.

5) Don't move in with his family.
It's not unusual for adult and married children of Serbs to live with their parents for eons. You can move in "just for now" and suddenly months and years have gone by. It's hard enough to adjust to married life with a foreigner. Don't add in the burden of integrating with his family in their home as well. Your husband will never truly understand how hard it is for you if you're from a country without that tradition. Insist on your own home, from day one. Luckily furnished and long-term rentals are very cheap in Serbia, especially compared with buying!

6) Make your own circle of friends.
Most Serbs have lots of friends and very active social lives. It's easy to get swept up in your beloved's circle. That's great, but make an effort to create your own circle as well. You need your own support system separate from his.

7) Don't assume you'll find paying employment in Serbia.
Even well-connected and educated Serbs have trouble. You'll probably either wind up doing volunteer work (lots of opportunities with needy organizations) or starting your own business.

If you do start your own business, don't start it (at least at first) with your fiance or husband. It adds extra strain to a marriage to work together, especially if you grew up in different cultures regarding work and capitalism, and you'll already have enough challenges with culture, family, language, etc. Also, better if you own something yourself than being too dependent on a single person in a foreign land. That said, I do know foreign women who have run great businesses with their husbands in Serbia.

8) If you live outside Serbia, be prepared for long-term guests.
When relatives visit from Serbia, they often expect to stay in your home with you for weeks or even months. It's normal. Think you got out of living with his parents when you moved away? Think again. I thoroughly enjoyed this, but some women would not.

9) Your vacations will be probably spent in the Balkans.
Expats need to go home. It's understandable. And their family is expecting them to come. They don't understand about measly US two-weeks-per-year-only. And it may be tough if you ever had a yearning to go to other places in the world on vacation... Serbia here we come.

10) Don' promise to learn to speak Serbian if you live outside the Balkans.
Unless you are a language genius or perhaps grew up speaking another Slavic language, learning Serbian will be harder than you expected. You really do need to live there for the lessons to sink in and your knowledge to stick.

That doesn't mean your husband will only speak English in your household (although your children unfortunately may, even if he wishes they would use his language). There will be many times when he's speaking to friends, family, etc and you'll have no idea what's going on. You're going to feel left out sometimes, but you probably can't help it.

11) If you intend to live in the Balkans, don't marry him first before you visit thoroughly.
You're marrying a man and a country. Don't jump into either without adequate research and personal experience. If you plan to move to the Balkans, move first and marry later. You've got plenty of time.

So that's all my advice. Good luck and best wishes!

preuzeto sa bloga http://rosemarybaileybrown.blogspot.ca/search?updated-min=2007-01-01T00:00:00%2B01:00&updated-max=2008-01-01T00:00:00%2B01:00&max-results=50

evo jos nekih emigrantskih prica iz druge ruke, koga zanima.

http://www.newsoptimist.ca/article/20111207/BATTLEFORD0304/312079987/-1/battleford/kitchens-and-buildings-a-s

http://www.newsoptimist.ca/article/20111214/BATTLEFORD0304/312149972/-1/battleford/kitchens-and-buildings-a-

Monday, July 2, 2012

Slike iz Severne Amerike :)

Jedan mix slika za ove 2 godine, slike iz Toronta, Kitchenera, Londona,Belmonta, St.Jacobsa,Waterlooa,Cambridge-a,St. Thomasa, Grand Benda, Niagare, Niagara on the lake, Port Stanley-a...Slike Ontarija i Kanade, HAPPY CANADA DAY!