Tuesday, December 16, 2014

Sa Aleksom Santicem kroz emigraciju :)

Citala danas jedan clanak, o kom cu kasnije, pa znajuci porodicu licno citala i komentare na clanak u kojima je vladala "druga" skola misljenja, ona "patrijotska" koja kaze da su izdajnici oni koji napuste "otadzbinu" itd...da ne ulazim u ruzne detalje vecina tih komentara napisana je od strane ljudi koji stvarno koriste samo 10% mozga, i dobro im je dok imaju za pivo.Ali toliko sam citala kada sam isla u gimnaziju da dobro znam da je to stara, vrlo stara patriotska skola, pa evo malo istorijske poezije, Alekse Santica.
Ps zatamnela sam bitno za lenstine koje ne vole poeziju :)

Sta je bio jedan od uzroka


O KLASJE MOJE...

O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva... Jedro zrnje zrije...
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane -
I snova pati, seljače, i trpi...

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, kô psu u sindžiru...
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...

I niko neće čuti jad ni vapaj -
Niti će ganuti bol pjanu gospodu...
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!


O klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!


1910.

Sta su nam rekli mame i tate:


OSTAJTE OVDJE...


Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.


Ovdje vam svako bratsku ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...


1896.

Sta su nam rekli drugari patriote i oni koji su verovali u bice bolje:

O, ne dajte, Srbi, da Vukova ljaga
Okalja vam obraz čist ko sunce s neba!
Ne idite, braćo, od rodnoga praga,
Jer mučenoj zemlji mučenika treba...

Treba muške snage i viteških ruka,
Treba Obilića i slobodnih lâvâ;
Treba vaše smrti i vašijeh muka,
Jer, tamo daleko, naša zora spava...


1902.

Sta smo mi rekli:


HLJEB

Parobrod spreman. More se koleba.
Pošljednji plamen na zapadu trne;
Suton se rađa i s jesenjeg neba
Polako pada na hridine crne.

Paluba puna. Ruke uzdignute
Pozdrave šalju i rupcima mašu.
U mnoštvu ovom vidim čeljad našu,
Naslonili se na pervaz pa ćute...

Zemljaci moji, dokle ćete, dokle?
"Tamo daleko! Jer nas usud prokle
I na nas pade tvrda tuča s neba..."

A zar vam nije zavičaja žao?
"Žao je brate... Bog mu sreću dao...
No hljeba nema... Zbogom! Hljeba...hljeba..."



1906.


Sta smo naucili i saznali kad smo dosli:

PISMO


Prebrodih, moj druže, preko Okeana
I sada me evo gdje sam davno htio;
No, kažem ti pravo, budala sam bio
Jer mišljah da ovdje s neba pada hrana.


Držao sam: amo sinuće mi zora,
Da će biti sreće nesnivane, duge,
I nestati patnje i nevolje duge,

Al' me ovdje srete još nevolja gora.

Na hiljade gladnih danas traže rada
I lutaju tako od grada do grada,

Ali pusta dobra nigdje da se javi...

Zbogom! Pozdravi mi sve drugove moje
I reci im neka tu na domu stoje,
Jer sirjaka amo svak kô roblje davi.


1907.

Sta se desava nostalgicarima:

JA NE MOGU OVDJE...


Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja -
Moga zavičaja.

Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vječnoga Monblana;
Moja duša voli ovaj kraj slobode,
Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava.
Al' tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo, gdje su moji drugovi i braća,
Tamo, rodu svome duša mi se vraća.


Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.


Ženeva, 1902.

3 comments:

  1. Odličan osvrt na vekovno viđenje oko "should I stay or sholud i go"

    ReplyDelete
  2. Nevjerovatno je kako ste dobro opisali svoj zivot. Vi ste jedna od rijetkih porodica koja je otisla za boljim zivotom a ne kao sto mnogi idu za vecim parama. To je kljuc vaseg uspjeha. Zelim vam svu srecu i nadam se da cete jos pisati. Ima nas mnogo koji uzivaju dok citaju vase textove.

    ReplyDelete