Gost na blogu - drugi deo

"Kada smo dosli u Ottawu, bilo je predvece i docekala nas je jedna Hrvatice, Dijana, koja je radila u imigraciji. Kisala je padala, a ona nas je odvezla na jedno mjesto, neka vrsta privatnog mini-starackog doma. Mala cetvrtasta zgrada sa par mini-apartmana, a jedan od njih je zakupila imigracija da mogu tu da smjeste imigrante na par dana dok se ne snadju gdje i kako. Gazdarica te zgrade je bila jedna baba, zvala se Tereza, i bila je sva istetovirana! Nama je to bilo cudno, u to doba kod nas su se tetovirali samo vojnici i kriminalci, a bila je velika rijetkost vidjeti istetoviranu zenu, pogotovo mnogo vidljivih tetovaza. Ipak, apartman je bio cist, klopa ne tako losa i bilo nam je bitno samo da se dobro odmorimo i otusiramo. U kakvim smo uslovima zivjeli za vrijeme rata..., ovo nam je u tom momentu izgledao kao raj na zemlji (iako zbog noci i kise nismo uspjeli vidjeti okolinu). Zaspasmo i u neko doba noci probudi nas neka buka, galama, sirene, skocimo i gledamo kroz prozor, kisa pada, skupilo se neke raje, neko lezi na asfaltu, izgleda izboden... Ugledasmo i teren pored nase zgrade koji ranije nismo primjetili, na njemu zgariste neke zgrade, sve onako uruseno, gorilo valjda nedavno... Tu se zagledasmo, zar je ovo raj?! Ipak, nastavismo da spavamo pa cemo vidjeti ujutro. Kad smo se digli, kisa stala te odlucismo da se mao prosetamo pjeske. Krenusmo tom ulicom gdje smo bili, sve neke, stare, stare, propale i oronule kuce, a zica... Ne mozete zamisliti koliko je zica tu bilo! Kod nas je manje-vise sve zakopano, a ovdje, u po grada, nebo je ispresjecano ogromnom kolicinom zica i to nam je prvo upalo u oci. Gledamo neke tipove, sve neke sumnjive face, gledaju nas onako ispod oka... Pogledasmo se ja i zena, zar je ovo Kanada, kukulele, gdje smo mi ovo dosli?! Prvi utisak nam stvarno nije bio bas najljepsi. Kasnije smo saznali da su nas dovezli u najgori dio grada, stari dio, koji je odmah uz rijeku preko puta Ottawe i prakticno je centar grada gdje mi zivimo, Gatinoa (Gatineau). Taj dio je bio poznat po ruznoci, losim zgradama, kurvama, prostituciji, svim vrstama droga, alkosima, a potovo po tucama jer tu su bili kafici gdje je narod izlazio, a posto je u Ontariju zakon da se sve zatvara u ponoc, ako se ne varam, a samo kad predjes rijeku sve je otvoreno jos dva sata duze (druga provinsija, drugi zakon), onda si mozete zamisliti kad vec pripiti Englezi nakon zatvaranja predju rijeku i nastave da piju u Kvebeku medju Francuzima koji ih mrze kao sto se kod nas mrze Srbi i Hrvati...

Nakon par sati dosla je Dijana da nam pomogne da nadjemo stan. Znala je par zgrada gdje uvijek izdaju stanove pa nas odvede u jednu u mnogo pitomiji dio grada. Tu su, u jednom stanu, vec zivjeli ljudi koji su htjeli da izadju i nama se njihov sta ucinio kao bonbona, odmah mi zagrizli, hocemo tu da ostanemo (bitno da ima kuhinju i kupatilo!!!). Dijana nas nagovori da je mozda ipak bolje da pogledamo jos jednu, dosta vecu, odmah preko puta ulice. Udjosmo u nju, a tu tek ostadosmo bez rijeci. Zgradu sa unutrasnjim bazenom, djakuzijem i saunom vidio sam samo na TV-u, a ova je to imala. Odmah hocemo da uzmemo stan, Dijana nas nagovara da vidimo jos par, ali ne htjedosmo. Gdje smo zivjeli ranije, ovo nam je bio raj. Kasnije smo saznali da smo dobro napravili jer nije bilo bolje zgrade u gradu, ima jos par slicnih, a osim toga ova zgrada je bila od betona jer je visoka (neboder) dok je ona prva gdje smo isli bila mala, 4 etaze i sva od drveta, sve se cuje sta se desava u okolnim apartmanima.

Kad smo uzeli stan, Dijana nas odvede do jedne prodavnice da kupimo hranu za one pare sto smo imali (ostalo nam je bilo jos negdje oko 150DM pa smo ih zamijenili za $). To nije bilo kao nas ducan, tako nesto veliko do tada nisam nikad bio vidio! Ucinilo mi se ogromno, redova koliko hoces sa 1000 vrsta hrane (sad mi je normalna radnja, a vjerovatno ih ima i kod vas, u Novom Sadu sam vidio robnu kucu "Rodic" i slicna je ovome ovdje). Gledamo cijene, sve nam se cini jeftino, a nismo imali pojma da se sve racuna u librama (lbs, pound) i to je 454g, manje od pola kile... Racunamo mi i punimo kolica, ali kad smo dosli na kasu, racun se digao mnogo brze nego sto smo mi sracunali... Nije nam bilo jasno o cemu se radi te smo, na kraju, morali nesto stvari i da ostavimo jer nismo imali dovoljno para. Dijana nam je objasnila gdje smo se zeznuli Cheesy.

Da bismo mogli da zivimo, drzava nam je dala socijanu pomoc koja nije velika, ali dozvoljava da platis stan i hranu i osnovne potrepstine. Za nas je bilo ponizenje biti na socijali (kod nas su samo Cigani to primali!), ali nismo imali izbora jer para da si sami platimo nismo imali, posao nismo imali, a nismo ga ni mogli dobiti jer nismo znali jezik i iz tog razloga drzava nam je davala tu pomoc i besplatne kurseve francuskog pola godine. Kurs je bio puno radno vrijeme, od 7 do 3, a profesori su bili ovdasnji Francuzi, znaci nisu znali ni rijec srpskog i sve se odvijalo na francuskom. Puno puta su me i ovdasnji Kanadjani pitali kako smo uspjeli da shvatimo sta nam profesor prica i kako smo naucili jezik, nemam pojma kako da objasnim, ali jednostavno shvatis. Problem je sa nasim ljudima sto vecina pri dolasku ne shvati vaznost poznavanja jezika naroda kod kojeg si dosao i misle da ako znaju da natucaju par rijeci, to je dovoljno. Ja i moja smo se u startu stavili u poziciju jednog Srbina u Srbiji kojemu dodju dva radnika da traze posao: jedan Srbin sa nesto kvalifikacija i jedan Rumun sa jos vise kvalifikacija. Znali smo da se moramo truditi vise od bilo kojeg Kanadjanina jer isto bi Srbin radije dao posao svome nego Rumunu, imigrantu, pogotovo ako ne govori jezik. Ali ako vidis da se Rumun trudi da nauci jezik, da hoce da radi i da ima kvalifikacije, ja bih mu dao sansu. Zato smo se ja i zena bacili na ucenje jezika i relativno brzo ga naucili dok znamo par nasih ljudi koji ga ne znaju ni dan-danas, a ima ih koji se hvale svojim znanje, a u stvari samo natucaju.

Poceli smo da se raspitujemo sta bi mogli da radimo bez kvalifikacija i znanja jezika i rekose nam da mozemo da radimo kao cistaci u restoranima. Kako da nadjemo posao? Popunis formular za zaposlenje u restoranu i cekas da te pozovu. Znanje francuskog nam je tada bilo nikakvo, a znanje engleskog vrlo sturo, ali nekako popunismo par formulara. Mozete si zamisliti nase srece kad nas je za dvije nedelje nazvao neki tip iz jednog restorana i nekako skontasmo da nas pita hocemo li da radimo? Ma sta hocemo, cisticemo jezikom ako treba!!! Restoran je bio bas fin, imao je neku dusu (i ogromno umjetno drvo u jednom cosku sa milion veoma realnih listova koje sam jednom morao da cistim 3 noci, list po list sa obje strane od katrana od duvanskog dima...). Nas posao je bio da ga cistimo nakon zatvaranja, negdje od ponoci pa do ujutro i onda opet direkt u skolu na ucenje francuskog. Sef nam je bio jedan Englez i rece nam da ce nas platiti 5,5$ jer to je tada bila minimalna satnica. Misli smo da ce nas prijaviti (tako nam je rakao i tako ide i kod nas, firma se time okupira), ali smo na kraju saznali da smo radili na crno, da nikad nismo bili prijavljeni. Kad smo dobili prvu platu, falilo je pola $ po satu, a on nam rece da je to odbitak za porez. Nismo znali da se na minimalac porez ne naplacuje... Par puta nas je zakinuo za sate ("zaboravio", kurvin sin!) i kad smo shvatili nakon nekog vremena da nas tip debelo iskoristava, odlucismo da skupimo pare i kupimo polovan auto i da njime radim, razvozim pizze, a ovaj posao da napustimo. Skupismo 2000$ i kupih Chrysler New Yorker 1987. godiste. Star auto, mehanika u losem stanju, ali limuzina... Ljudi moji, ni do dan-danas se nisam vozio vise u tako komfornom autu! Razvozio sam pizzu i skupljao pare za nesto drugo, a usput i usavrsavao jezik i pravio prevode i ekvivalencije diploma. Posto mi je zena profesor srpskog, njena diploma joj nije donijela Bog zna sta, a ja sam studirao biologiju i stao na trecoj godini, ali sam se, da ne gubim godinu, prebacio na Pedagosku akademiju u Novom Sadu (uciteljski program je trajao tada jos dvije godine) i to sam zavrsio za ucitelja, ali mi ovdje nije nesto donijelo jer mnogo ispita postoji kod nas, ali ne postoji ovdje pa ti ne daju ekvivalenciju. Ne daju ti ni za ispite za koje nemas plan i program, a ima ih koji kod nas ne postoje. Dali su mi nivo koledja i par ispita za fakultet, ali ako hocu ovdje da radim posao ucitelja, moram da se vratim na fakultet, znaci moram perfektno da govorim francuski, jos bar 2 godine, sto mi je u tom momentu bilo prakticno neostvarivo te zato odlucih da skroz promijenim profesiju.
................................................
Kad sam shvatio da sa mojom skolom mogu samo "da se obrisem", odlucim da mijenjam skroz karijeru. Sjedoh i razmislih, sta bih jos volio da radim. Dosta nasih ljudi pravi veliku gresku, pogotovo stariji, jer se uhvate onoga sto su radili ranije i nece da cuju ni za sta drugo. Shvatam ja i njih, nije lako promijeniti karijeru, ali kad nemas izbora, nemas. Neki ne shvataju da vise nisu kuci... Elem, volim da vozim i uzivam u voznji, meni putovanje nije dolazak na cilje nego voznja te odlucih da idem u tom pravcu. Najvise mi se svidjala ideja da nadjem posao vozaca autobusa u gradskom prevozu, dobra plata, dobri uslovi, nije nesto tesko da se radi, svako vece si kuci,... ali naravno ima jedan kec: par nasih je vec bilo pokusalo i niko nije uspio... Kruzila je firma, dobrim dijelom istinita, da je ovdasnja firma gradskog prevoza rasisticka jer od 300 sofera svi su bili Francuzi, nije bilo ni jednog Engleza i samo 4 imigranta: 2 Poljaka i 2 Portugalca, znaci opet katolici, a osim toga, govorilo se (opet istina) da da bi tamo usao, moras imati nekoga od familije vec u firmi ili neku debelu vezu. Nisam nesto vjerovao u te price, ali su mi ipak poljuljale samopouzdanje (logika: ako drugi prije tebe nisu uspjeli, zasto mislis da si bolji od njih i da ces ti uspjeti gdje drugi nisu?). Ipak, odlucih da probam kad-tad, ali da stavim sve karte na moju stranu. Necu zuriti, napravicu sta treba da budem siguran u uspjeh. Sta moze da mi pomogne da dobijem taj posao? Mozda iskustvo u voznji kamiona. Odlucih da skupim pare i da si platim vozacku za slepere jer je u nju ukljucena i vozacka za autobuse. Sta jos moze da mi pomogne? Mozda poznavanje mehanike jer bolje je imati vozaca koji zna da prepozna potencijalni kvar nego da napravis stetu od 50 000$. Uz to, to dvoje, vozacka i mehanika bi mi pomogli u zivotu ako ne uspijem ipak da dodjem do onoga sto zelim. Otisao sam do zavoda za zaposljavanje (tada smo bili 6 mjeseci u Kanadi, taman zavrsili kurs francuskog, ali ne mogu reci da smo nakon toga perfektno pricali) jer sam znao da oni mogu da mi plate kurs iz mehanike, 2 godine u skoli za zanate. Problem je bio sto je ranije zakon bio da imigranti idu u skolu francuskog godinu dana i nakon toga mogu na neki kurs, ali zakon se promijenio, kurs francuskog su smanjili sa godinu na pola, ali ostalo je ostalo isto. Uglavnom, da bi mi platili skolu, moram ostati jos pola godine na socijali, musti drzavu i raditi na crno! Ukazah zeni na taj paradoks i rekoh joj da im je bolje da mi odmah plate taj kurs jer cu se pola godine ranije skinuti sa socijale i pola godine duze imati pravi posao i placati poreze da neko drugi moze umjesto mene da bude na socijali, ali ona mi rece da ona sve to shvata, ali zakon je zakon i mora da se postuje... Nadjoh se u dilemi: da idem protiv mojih principa i da cekam na socijali jos pola godine i nakon toga imam placenu skolu ili da uzmem kredit (koji, naravno, moram da vratim) i da idem odmah. Odlucih se za drugu opciju i sad znam da sam se zeznuo, ali nema veze. Primili su me u skolu za mehanicara svim vrsta dizel vozila (kamioni, autobusi itd.) i to sam zavrsio. Prva tri mjeseca bilo je uzasno tesko jer nisam znao dobro jezik, pogotovo sto su u toj skoli upotrebljavali kvebecki sleng i jezik sa ulice, a ne knjizevni francuski kao u skoli francuskog. Nisam poznavao ni terminologiju ni alate i nisam znao ama bas nista dok su drugi imali vec neku bazu. Ipak, vremenom i sa dosta truda, uspio sam to da zavrsim i dobijem diplomu. Jedan dio kredita mi je drzava otpisala jer sam imao dobre ocjene, ali sam ipak morao vratiti 6 500$. To smo ja i zena ludjacki radili i stedili jedno ljeto i otplatili (a Kanadjani takve kredite vuku i po 10 godina...). Polozio sam kurs za vozaca kamiona i radio taj posao par mjeseci, ali nisam ga volio jer sam morao biti odsutan od kuce cesto i po nedelju dana, a meni je to tesko padalo. Dobijes turu, npr. povrce u Kaliforniju i treba ti vise od nedelju dana da odes i da se vratis, onda jedan-dva dana kuci i "Jovo nanovo". Pokusao sam da nadjem taj posao u regionu, ali ovdje je sve manje-vise skoncentrisano na promet USA-Kanada, a lokalne firme manje placaju i ima i manje posla. Odustao sam od voznje slepera i prebacio se na manje kamione, vise je bilo posla, 5T, kompanije za seljenje, razvoz voca, povraca itd. Slabo placeno, ali makar si kuci svako vece. Radio sam i na par mjesta kao mehanicar, ali problem je sto u startu svi traze da radis kao mehanicar sa 20 godina iskustva, a ti nemas ni brzinu ni znanje. Skola ti da bazu koju onda vremenom nadogradjujes, a osim toga, raditi na sleperu, manjem kamionu ili autobusu nije isto. OIpak, imao sam bazu i odlucih da pokusam da dobijem posao vozaca autobusa. Zvijezde su izgleda bile u liniji ili nesto drugo (mozda me je i Bog cuo Grin) uglavnom, bio sam na pravom mjestu u pravo vrijeme i uspio sam od prve!!! To je bio pravi "bum" u nasoj maloj srpskoj zajednici jer kruzila je fama da je tu nemoguce uci. Onda su se drugi zainteresovali pa sam pomogao jos par njih i sad nas je 8 Srba u firmi. Evo radim ovdje vec 11 godina, polako se guram prema vrhu jer ovdje mnogo toga zavisi od godina radnog staza, firma se prosirila, sad nas je 400 vozaca, a ja sam 120 na listi, a to znaci da imam bolje satnice i godine mi donose vise odmora. Plata, bolovanje je isto za sve. Prvih 7 godina sam radio kao lud, 7 dana na 7, od 60 do 80 sati nedeljno (nekad i vise kad je bilo posla) i ispunili smo sve nase planove za koje smo mislili da ce nam trebati citav radni vijek do penzije. Sad sam malo usporio zadnjih par godina, ne radim vise vikende, ali opet radim po 3-4 sata prekovremenog dnevno iz jednog jedinog razloga: jos uvijek nemam dovoljno godina da dobijem dobru dnevnu smjenu nego jos uvijk radim vecernju tako da sam preko dana opet sam (zena na poslu, djeca u skoli) pa onda mogu da makar odradim jos par sati viska, ali za 2-3 godine dobicu dobre dnevne smjene, onda vise necu raditi prekovremeno. Bice mi dosta i mojih 40 radnih sati.

Dok sam se ja skolovao, moja zena je dobila posao u jednoj firmi visoke tehnologije koja je pravila telekomunikacione komponente od staklenih vlakana i njen posao nam je mnogo pomogao da ja iz skole izadjem sa sto manje kredita. Polako se penjala ljestvicama firme i dogurala do funkcije menadjera, ali 2000. godine, kad je doslo do pada sektora visoke tehnologije, njena firma je propala. Morala je naci novi posao i nasla ga je u jednoj jakoj firmi za Internet, ali to je bila supacka firma koja je prodaje gurala iznad svega i radnicima davala norme i ona je mrzila zivot i svaki dan kad je isla na posao. Rekoh joj:"Hajde, bona, sad je tvoj red, vrati se u skolu!" jer sam znao da joj je zivotna zelja bila da bude medicinska sestra, a isla je u masinsku tehnicku skolu (ona je iz Gornjeg Vakufa) jer joj otac nije dao da ide u srednju u Jajce jer je samo tamo bila medicinska. Imala je problema pri upisu jer imigrantima traze sve i svasta samo da nam ubace stap u tockove, ali uspjela je i te tri godine, u svemu je bila najbolja (ali je i ucila cesto citavu noc...), dobila je sve moguce nagrade i priznanja i izmedju ostalog bila je izabrana za nagradu koju je dobilo samo 40 studenata na nivou Kanade, svi koledji i univerziteti (zamislite koliko je tu studenata bilo u selekciji...). Nakon koledja se upisala na medicinu na otavskom univerzitetu (iam kurs za super-medicinske sestre, tako ih zovu jer imaju dosta prava kao i doktori i imaju cak i pravo da odbiju lijekove koje je doktor prepisao) i univerzitet joj je platio studije sto je ovdje rijetkost, ali je morala iz svih predmeta imati prosjek preko 90%. Naravno da je i to prosla i primljena je u prestizni klub (nije ni aplicirala, zvali su je) "Golden key" (zlatni kljuc) u koji mogu da udju samo nekoliko najboljih studenata na nivou Kanade. Radila je u ovdasnjoj bolnici 5 godina na hitnoj, a prije 2 godine je dobila posao u ministarstvu za zdravlje i radi u departmanu za infektivne bolesti (sad se bas okupirala onom gripom H1N1, a ima i dosta slucajeva tuberkuloze medju imigrantima iz Afrike pa se ona time okupira).

Eto, to je neka nasa prica. Uglavnom, nas trud se isplatio, a nadam se da ce i vas. Samo ne odustajte!!!"