Gost na blogu :)

Evo da vas obradujem, ja uvek govorim kao i svi ovde kako svako ima svoju Kanadu i da treba videti stvari i iz drugog ugla, Jovnik (nick) koji zivi u Kanadi dosta duze od mene :)) se slozio da gostuje na blogu svojim tekstovima. Tekst dole je pastovan sa foruma Bosanski brod gde ga mozete naci i pitati ako vas nesto zanima, meni se svideo originalan nacin na koji je opisao svoje putesestvije i smisao za humor.

"Vidim da vas dosta interesuje kako sam ja dosao u Kanadu i kako vi mozete ovdje da dodjete. Hajdemo redom. Kao prvo, zasto uopste Kanada? Zasto nisam otisao u neku od zapadno-evropskih zemalja kao vecina nasih "gastarbajtera" (uostalom, kao dobar dio moje rodbine ). Mislim da prvo treba da znate nesto o meni i mom karakteru. Znam mnogo ljudi koji kroz zivot idu kao list koji nosi vjetar, zive od danas do sutra, nemaju neke planove, mozda tu i tamo poneki kratkorocni, ali slabo dugorocne, a misljenje mijenjaju kao i vjetar smjer. Ja nikad nisam bio takav. Od najranije mladosti, otkako znam za sebe, uvijek sam imao neke dugorocne planove i sve sam radio (legalno) da dodjem do mog cilja Npr. jos od pocetka osnovne skole znao sam da volim zivi svijet i da hocu da studiram biologiju i kada me je otac, na svoju ruku, u srednjoj upisao u masinsku, vodili smo rat u kuci dok se nisam prebacio u gimnaziju jer ona je bila put za PMF i studije iz biologije. Kakve veze ima Kanada sa ovim? Tu ima jedna interesantna pricica... Prije 30 i kusur godina, jednoj mojoj komsinici sa kojom smo bas bili dobro, dosla u posjetu sestra iz Kanade pa smo, naravno, kako je to kod nas tada bio red, isli i mi da je vidio kao neku rijetku zvijerku iz zoloskog vrta Taz . Bio sam mali, sta sam mozda imao 6-7 godina (negdje '70.-ih godina), ali sam upijao svaku njenu rijec i strasno me je fascinirala njena prica o kanadskim ljepotama, pogotovo da kod njih u podrumu moze da se zivi i da imaju tu i tepih!!! Cuj, neko da zivi u podrumu, a ne samo da tu drzi kiseli kupus i rakiju! I ne samo to, da cak i tepih ima dole, a da ne pliva na pola metra vode!!! Meni je to tada bilo cudo nad cudima Naklon ! Ostalo mi je to u glavi i dao sam sebi za cilj da cu kad-tad otici do Kanade, makar da vidim to cudo, a mozda i tu da zivim. Godine su prosle, ja narastao i poceo da shvatam da su snovi i realnost dvije razlicite stvari (iako ponekad mogu da se upotpunjuju) te sam san u Kanadi potisnuo u drugi plan, bio sam svjestan da je tesko ostvarljiv jer nisam imao nikoga ko bi mi pomogao (ti ljudi sto su dolazili iz Kanad su ipak ljidi koje ja ne poznajem, vidio sam ih samo jednom u zivotu, Tako da sam znao da se na tu opciju apsolutno ne mogu osloniti, moram naci nesto drugo), ali nisam je potpuno napustio, samo sam je stavio na "back burner" da se polako krcka i ceka pogodan momenat. Dosao je momenat za fakultet te odoh za Novi Sad jer je tamo bio najbolji Institut za biologiju stare Juge. Dodje rat, situacija stade opasno da se zakuvava, izgubih kontakt sa roditeljima (vec sam pisao da sam rodom iz Slavonskog Broda) te vise nisam imao nikoga da mi pomogne, morao sam dalje sam sa tada djevojkom, a sada suprugom koja je bila u istoj situaciji kao i ja jer su joj roditelji jedva izvukli zivu glavu iz Bosne, bez igdje icega (zivjeli su u muslimaskom kraju, Gornji Vakuf) dok su joj oca otjerali u hrvatski logor u Konjicu i glavu je sacuvao cistom slucajnoscu. Elem, nas dvoje smo se dobro napatili u to vrijeme samo da prezivimo, ali opet smo nekako vjerovali da to sranje ne moze dozivotno da traje, da ce doci bolja vremena. Negdje '93., poceo sam da analiziram situaciju u zemlji i sta se sve izdesavalo do tada, kako to da sve izgleda tako konfuzno i zavrsi se, na kraju, lose po nas... Poceo sam da analiziram i tri glavna "glumca" u tom filmu: Franju, Aliju i Slobodana. Za ovu prvu dvojicu znalo se manje-vise ko su i sta hoce, ali ovaj treci mi je bio mutan jer iz sve one pocetne euforije, u pocetku nismo vidjeli da mi tog covjeka uopste ne poznajemo! Dugi niz godina zivio je u inostranstvu (Amerika), niko ziv nije znao za njega, vraca se u "stari kraj" i izlijece kao meteor... Tu mi je zvonce proradilo da on mora imati debelu logistiku iza sebe, a ko moze da mu je da... Milosevic je za mene bila ona pilula koju je Neo progutao u filmu Matrix da se probudi i ugleda sta je, u stvari, ruzna stvarnost. Kada sam se "probudio" i shvatio koliko je, u stvari, bila ruzna ta stvarnost u kojoj smo se nalazili, odlucio sam to da promijenim. Najgore je bilo sto sam mogao onda da predvidim daljnji razvoj dogadjaja u zemlji (pad Krajine, bombardovanje Srbije, pad Kosova itd.), a nista po tom pitanju nisam mogao da napravim niti sam htio previse da pricam jer je bilo i opasno, a osim toga, ko sam ja pa da predvidjam buducnost?! Prorok nisam, u to vrijeme to su bile samo moje misli, koje su se kasnije, na zalost, obistinile. Kada sam dosao do toga, shvatio sam da meni i mojoj porodici u toj zemlji vise buducnosti nema. Moj djed je 17 godina zivio i radio u SAD-u i kad se vratio, bio je bogat covjek. Ustase za vrijeme II. sv. rata sve popalili i imao je srece da je umro pred sam pocetak rata jer bi ga zaklali, ne zumnjam u to ni 0,1%. Baba je sama podigla djecu u teskoj sirotinji i moj otac je poceo od nule. Taman kad je nesto napravio, kad je trebao nesto meni da ostavi, da i ja ne moram go i bos da pocimam, dosao je onaj prokleti zadnji rat i sve iz pocetka... Zarekao sam se da moja djeca nece proci na isti nacin i zato sam poceo da gledam gdje god ima bilo kakva mogucnost da odem "van". Na zalost, mogucnosti u to vrijeme nije bilo mnogo. Zapad nas je demonizirao i eventualno je mogao otici napolje neko ko je imao nekoga ko hoce da mu pomogne ili jednostavno mnogo srece, a ja nisam imao ni jedno ni drugo... Hvatao sam se kao utopljenik za svaku slamku, pokusao za Spaniju, Austriju, Svedsku..., cak i Japan, ali nista nije upalilo. Nisam probao za Kanadu jer sam znao da su oni debelo povezani sa SAD-om, a u to vrijeme meni je prakticno bilo nemoguce tamo otici, nisam imao nikoga pa nisam ni pokusao. U jesen '94. cuo sam, sasvim slucajno, da je bilo ljudi koji su aplicirali za Kanadu i da im je upalilo te odlucih odmah da i ja okusam srecu. Znao sam da postoji vise programa, ali isto tako da meni moze pomoci samo jedan: izbjeglicki, jer ako mi pocnu traziti garancije i slicne gluposti, gotov sam. Po izbjeglickom programu ambasada te posalje za Kanadu (ali kasnije i avionsku kartu moras da vratis ) i kasnije se snalazi kako znas. Znao sam i ljudi koji su bili, iz razloga XY odbijeni (ne moraju ni da navedu razlog), a bilo ih je koji su dobijali formulare, ali su morali imati garante, osobe koje su morale ispunjavati odredjene uslove i imati odredjena primanja, tako da je to opet bilo prakticno kao da si odijen. Aplicirao sam samo jednom, krajem oktobra '94., dao sam adresu od jednog mog daljeg rodjaka jer ja tad nisam imao fiksnu (nisam znao ni hocu li biti ziv sutradan, a kamoli da imam adresu!!!) i nakon svega 3 nedelje on mi javi da je stigla neka koverta iz kanadske ambasade! Mozete li si zamisliti kako sam se osjecao dok je nisam dobio u ruke i nisam vidio da nas prihvataju, mene i moju zenu, da idemo za Kanadu po izbjeglickom programu!!! Sve dok je nisam vidio, molio sam se Bogu citavo vrijeme da samo bude to cemu se ja nadam i uslisio mi je zelju (Boze, hvala ti jos jednom!). Problem je izletio kad smo usli u proceduru i kad smo saznali da hoce da nas salju za Kvebek, francusko govorno podrucje, a mi nismo znali ni rijec francuskog... Moja zena je cak u jednom momentu htjela da odustanemo, ali nisam htio ni da cujem, predugo sam cekao na tako nesto da bih tek tako ga ispustio iz ruku samo zbog pitanja jezika. Rekao sam joj da ako nece da uci, nek sjedi kuci i podize djecu, ja cu ga nauciti i izdrzavati porodicu. Dalje je sve islo bez problema, ali je uzelo vremena. '95. situacija se zakuvala, spremala se hrvatska "Oluja" i pad Krajine, a Srbija je u to vrijeme mobilisala sve zivo, ko god je dolazio iz drugih republika, a ja nisam htio da me mobilisu jer tada sam imao nadu: novi zivot me ceka!!! U to vrijeme sam dobro pazio gdje idem i sta radim da me ne pokupe. I dosao je i taj dan, 18. juli 1995., dan polaska za Kanadu. Put je organizovala kanadska ambasada, imali smo autobus samo za ljude koje su slali za Kanadu i njime smo isli do Budimpeste (JAT tada nije letio), a, iz Peste dalje avionom za Frankfurt, iz Frankfurta opet presjedanje za Toronto, a iz Toronta za Ottawu Happy . Kada smo dosli na Horgos, madjarsku granicu, udje nam u autobus srpski carinik, vidis ga pun sebe u maskirnoj uniformi, ide od jednog do drugog i polako, polako... pregleda pasose. Dodje do mene, gleda me, gleda..., bez rijeci, uze pasos, okrete se i ode napolje!!! Kad mi srce nije stalo! Gledam madjarsku granicu, svega 300 metara dalje, znam kad dodjem do nje da sam na slobodi, pomisljam da istrcim iz autobusa i da trcim do nje, ali znam da bi to bila glupost, da mogu samo da userem stvar i da nemam izbora nego da cekam. Znao sam da je najvjerovatnije da ce carinik da me izvede iz autobusa, pusti ostale da idu, a mene da stavi na drugi autobus i posalje u Krajinu na ratiste. Nema veze sto ja nemam nista sa Krajinom, dolazim iz Hrvatske... Nema veze ni to sto imam sva regularna srpska dokumenta i validnu kanadsku vizu i sve ostalo, Srbija je tada bila zemlja bez zakona i jedan j@#$%& policajac je bio Bog i batina, mogao je da ti radi sta hoce. Rekoh zeni, kad me izvedu, ona nek ide dalje, a ja cu pokusati da nadjem nacina da dodjem kasnije, ali ona nije htjela ni da cuje! Ili skupa dalje ili skupa napolje! Bili smo tako zaustavljeni vise od sat vremena, znam da autobus mora dalje jer avion nas nece cekati u Budimpesti, kad u jednom momentu eto opet natrag onog istog carinika, ali vidim, ne nosi nista, nema mog pasosa u ruci... Tad sam se vec bio pomirio da mi spasa nema, prosla me je bila ona prva panika i rekoh samom sebi:"Bice sta mora da bude.". Dodje bahati carinik do mene, stade ispred, gleda me, gleda (taj pogled u zivotu necu zaboraviti!), zavuce lagano ruku u djep od pantalona ("kargo" pantalone sa mnogo djepova), izvuce moj pasos i vrati mi ga!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! O ljudi moji, ne mogu vam opisati taj osjecaj kad mi je vratio moj pasos i dao znak autobusu da moze dalje (a nemate ni pojma niti vam mogu opisati kako se osjecam u ovom momentu dok sve ovo pisem...)... Predjosmo na madjarsku stranu i tada je za mene poceo novi zivot. Madjari su bili jos gori, uzeli nam svima pasose i drzali nas na granici vise od 3 sata, ali bas me bolila briga!!! Znao sam da nam ne mogu nista, da je to sad sve jedna velika farsa i pokazivanje njihove (neke tamo...) moci... Znao sam da su potpisnici medjunarodnih konvencija koje moraju da postuju i ako nas je srpska carina propustila, madjarska tu vise nema sta da se pita! Na put smo krenuli sa 270 DM (njemackih "maraka") u djepu, to nam je bila sva ustedjevina. Za 4 godine rata, pojeli smo jedno pile i ni jedni cokoladu i zato nam to cekanje u Madjarskoj nije tesko palo jer smo se uvalili u "duty free" shop i kupili ne znam ni ja sam koliko cokolada!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Bolila nas je briga za pare, znali smo da one skoro nista ne vrijede u Kanadi (teska sica!), prezivjeli smo rat, mladi smo i sad vise nema sta da nas zaustavi!!!!!!!!!!! Zaradicemo nove!

Uf, ugnjavih vas sa mojim blebetanjem... Sad, ono sto vas vjerovatno najvise zanima je kako da vi dodjete ovdje? Tu vam, na zalost, ne mogu mnogo pomoci... (iako, vjerujte mi na rijec, volio bih da pomognem svakom od vas!!!). Dosao sam po programu koji vise ne postoji, bar za nase krajeve jer je rat davno zavrsen (bar za Kanadu). Znam da postoje drugi programi, ali ne poznajem detalje, za to morate otici do kanadske ambasade u Beogradu, u ulici kneza Milosa, ako se ne varam (adresa se lako nadje na Net-u). Najlakse je dobiti "zeleno svjetlo" ako imate dobru diplomu i zanimanje koje je ovdje trazeno sto se razlikuje od regiona do regiona i to vam najbolje mogu objasniti u ambasadi sta oni traze. Znam da daju prednost mladim ljudima, obrazovanim, sa malom djecom (ili koji ce ih tek imati) jer njima, u stvari, nasa djeca trebaju, ne mi... Znam da daju mnogo poena na jezik, ali ne na bilo sta: morate biti fluentni i solidno da baratate jezikom da vam daju poene. Razlog je pragmatican: ako dobro govoris jezik, pomoc ti ne treba, snaci ces se odmah po dolasku. Znam da postoji program i za clanove porodice, ali to zahtjeva garancije i mnogo novca (ako se ne varam, 56 000 CAN $ po osobi...) itd. Ipak, znajte jednu stvar: bitno je uci u Kanadu, nije bitno gdje, jer da vas posalju i na najsjeverniji sjever, niko vas tu ne moze zadrzati, imate pravo da se selite. U tom slucaju mogli bi cak doci i u moj kraj, a ja bih vam pomogao maksimalno koliko je u mojoj moci. Ponekad samo savjet moze dosta toga da rijesi, a ja ni to nisam imao kada sam dosao ovdje, a da ne pricam o pomoci pri nalazenju posla itd. Dosta vas tu ima veze sa rafinerijom nafte, a to je ovdje strasan biznis u provinciji Alberta i znam da traze non-stop radnike. Igrao bih na tu kartu, nema veze sto posao nije isti, vezan je uz petro-industriju, sve ostalo se nauci i jos jedna jako bitna stvar: ako ste stvarno odlucili da vam cilj bude (kao meni) da dodjete ovdje, investirajte u ucenje jezika i to, po mogucnosti, u oba ofisijelna, i engleski i francuski. Francuski vam mozda nikad nece trebati, pogotovo ako budete zivjeli u Vankuveru, ali donosi mnogo bodova, u C.V.-u (curiculum vitae, rezime skolovanja i radnog staza), sto je ovdje obavezno, je veoma vrednovano, a uostalom, nikad se ne zna, mozda vam jednog dana posluzi... Za Kvebek se tesko dobija viza jer oni imaju svoj imigracioni program, a citav ostatak Kanade svoj, sto nema nikakve logike, ali sta ces, tako je, i po kvebeckom programu prednost imaju Arapi iz zemalja MAGREB-a (Alzir, Tunis, Maroko) jer to su bivse francuske kolonije i njihovi ljudi vec znaju jezik. To sto su uglavnom neobrazovani, sa drugom kulturom, slabo se adaptiraju..., to njih ne interesuje. Govore jezik iako je to, po meni, nebitnija stvar: pomozi mi da ga naucim jer jezik se moze nauciti (ako imas volje, naravno).
...........................
Ona situacija sa carinikom, to je bila samo jedna od situacija koje smo imali, kulminacija svih nasih problema do tada. Ne mogu da pisem bas o svemu sto sam dozivio u zivotu, uzelo bi i previse prostora i vremena, a vjerujem da bi vam i dodijalo moje pisanje. Problem nije bio samo taj rat nego citav sistem koji je bio jako oslabljen ratom i dozvolio je pojedincima i grupama da se osile i da uzmu zakon u svoje ruke i da ga kreiraju i re-kreiraju po svom ceifu. Zakon je postojao, ali ga je malo ko postovao, trebalo ga je samo primjeniti. Nisam ni ranije bio nesto ljubitelj anarhije, ali taj rat me je naucio vrijednost pravila i organizacije i koliko je bitno da se postuju. Kad si sam u sumi, mozes da radis sta hoces, ti si sam svoj gazda i anarhija, ali kad si vec samo sa par osoba, tu se vise ne moze pustiti da radi ko sta hoce, tu vec trebaju pravila, a da ne pricam o jednom modernom, komplikovanom, danasnjem drustvu... Problem je sto se cesto ljudima progledava kroz prste za manje prekrsaje jer, hej!, pravila su tu da se krse?! Slazem se da se sva pravila ne mogu uvijek i na svakom mjestu postovati jer to bi onda bilo totalitarno drustvo i, uostalom, ko kaze da su sva pravila i korisna?! Dovoljno da nadjes neku budalu koja se ubaci na mjesto za odlucivanje i da dobijes milion pravila bez ikakvog smisla. Ali ako uzmes da se pravila ne moraju postovati, ko onda odlucuje koje se mora postovati, a koje ne? Ko odlucuje koje je pravilo bitno, a koje ne (jer vrednovanja se razlikuju od jedne do druge osobe, sto je meni bitno, ne mora biti vama)? Ili, mozda sto je jos gore, neko ko se nauci da ne postuje sitna pravila, to mu postane normalno i polako prelazi na krupnija... Eto, to vam je moj carinik, vremenom je postao to sto je.

Dobro, da nastavim sa mojom temom. Interesuje vas kako sam se osjecao dok sam letio i sletio? To mi je bio prvi let avionom u zivotu i mogu vam reci da je bilo interesantno, sam cin letenja. Ogroman prekookeanski avion, pun ljudi (preko 300, ljetnja sezona), udoban, svaki malo-malo donose pice i dobru klopu... Ail nije to bilo ono glavno. Glavno je bilo da se ponovo radjamo, idemo u novi zivot, novine nas cekaju. Ali opet, ima tu malo i bojazni: sta ako si citav zivot zivio u iluzijama o Kanadi i to sto mislis o toj drzavi nije to to? Znam da nasi gastarbajteri znaju da se hvale, napusu i iskrive sliku o zemlji u kojoj rade. Sta ako je to slucaj i sa Kanadom? Ma nemoguce, gledao sam i na TV-u, citao, raspitivao se... Opet, nisam toliko glup da ne znam da su to sve fragmenti koji mi nikad ne mogu dati kompletnu i ispravnu sliku i da sve opet zavisi gdje ateriras... Kanada je ogromna zemlja i tacno je da se mnogo manje razlikuje jedan kraj od drugog nego Evropa, ali opet, razlika ima. Pogledajte Brazil. Kad vam neko spomene Brazil, koje su vam prve asocijacije? Meni prvo padne na pamet karneval u Riju, polugole "tete" koje tamo plesu i njihove favele u kojima zivi brdo sirotinje i narko-dileri. A da li je to stvarno Brazil?! Ne!!! Brazil je mnogo vise od toga, jedna od zemalja sa najvecim prirodnim bogatstvom i najbrzim industrijskim razvojem, ali to medijima nije interesantno i to nece prikazati. Prikazace kad izbije pucnjava izmedju raznih narko-klanova i stvorice sliku da je u Brazilu kriminal na nevidjenom nivou, da se tamo samo puca i gine i da te mogu ukokati na po ulice. Nece ti spomenuti da je tamo kriminal, kao i na Zapadu, uglavnom skoncentrisan u velikim centrima i da je, globalno gledajuci, Brazil siguran koliko i Kanada!!! Imajuci to u vidu, mozete si misliti kakve su mi sve misli prolazile kroz glavu... Ides u zemlju koju nikad nisi vidio, o kojoj znas tek nesto malo i povrsno, bez novca, znanja jezika, poznatih ljudi, mogucnosti da se vratis...

Da bih vam dao malo bolju sliku, moram vam ispricati iskustvo koje sam imao '93. Tada su svi nesto svercali i snalazili se kako su znali i umjeli, ali ja nikad nisam bio sposoban u tom domenu, ne volim da maslam ljude. Radio sam teske fizicke poslove preko omladinskih zadruga i bio sretan i kad je toga bilo (jednom sam sa jos dvojicom momaka utovario sleper cementa sa dvije prikolice, 45 tona, 900 vreca cementa i nakon toga nisam mogao da okrenem "kugla" kvaku da udjem kod sebe u sobu, ruke mi se zgrcile od tereta vreca kad su se ohladile...) i onda ti dodje moja punica jednom u posjetu, a ona je uvijek imala neke planove. Te ljudi odlaze za Juznoafricku republiku (a nju kad slusas, svi koji su pokusali su otisli i uspjeli Smijeh ), te idu za Australiju te ovamo te onamo, samo ja nigdje... Dodje ti ona tako jednom sa pricom da svi odose za Grcku da kupe narandje i mandarine, svi se snasli, dobro zaradjuju te me napali (upecah se na njenu pricu kao som Grin !) da odem i ja. Imao sam nesto malo para, nesto posudih i u decembru '93. odoh vozom za Grcku da okusam srecu. Zaboravih da napisem, posto sam se cesto vozio vozom, upoznah zeljeznicara iz Nisa koji je poznavao nekog Armenca u Solunu (tipicne srpske seme Ma nista od toga ) koji je imao fabriku prehrambenih boja i uvijek trazi radnike te mi dade njegov broj telefona da mu se javim. Sav sretan, imam osiguran posao, a blizu Srbiji (samo nas Makedonija dijeli...). O kako sam bio mlad i naivan! Sjednem u voz i nadjem se u kupeu sa dvoje Grko-Amerikanaca, stariji bracni par koji su isli da obidju Evropu i idu sad da posjete rodbinu u Grcku (covjek ima brata u Atini) koje nisu vidjeli skoro 20 godina. Malo sam natucao engleski pa smo se nekako i sporazumijevali. Tako sam saznao da zive na Floridi i da je covjek slikar, slika freske u pravoslavnim crkvama, a za zenu se vise ne sjecam. Negdje iza ponoci dodjosmo na makedonsku granicu, udje carinik da provjeri pasose, ja sam OK, ali Grcima treba viza koje nemaju (nisu ljudi imali pojma da se Makedonija otcijepila, da je sad nezavisna drzava i da im treba viza...), mogu da je kupe, ali oni nemaju pare (kes) u sebe, samo bankovne kartice (sta ces, ljudi misle da je svuda kao u Americi. Hajde, dok su bili u zapadnoj Evropi, to je i funkcionisalo, ali na Makedonskoj granici, iza ponoci...). Hoce carinik da ih izbaci iz voza jer su morali da plate 70 njemackih "maraka" po osobi, a oni to nisu imali. Zena stala da place, mene muka uhvatila... Imam nekih 300 maraka uz sebe, ali meni su to ogromne pare... Ipak, na kraju mi ih bi zao i ponudih im da im posudim 140, a oni ce mi vratiti kad dodjemo u Grcku, povuku u Solunu iz automata i oni ce nastaviti za Atinu, a ja ostajem u Solunu. Stvarno su ljudi bili zahvalni i nisu prestajali da se zahvaljuju. Dodjosmo u Solun negdje oko 3-4 ujutro, voz tu stoji par minuta, istrcasmo na brzinu da nadjemo automat, ali njega nigdje!!! Sta da radimo, mene opet muka uvatila, izgubih pola para na moju glupost, ali sta da radim... Sta je, tu je. Covjek mi na brzinu nazvrlja na komad papira broj telefona svog brata u Atini i ako budem isao tamo, da mu se javim da mi vrati pare. Sacekah jutro, kupih telefonsku karticu i nazvah Armenca za posao, ali on mi rece da ima dovoljno radnika, ne treba mu vise niko... Bog te, alaj sam se ubelajio!!! Tad sam popizdio i na samog sebe i na punicu i na Grka i na Armenca i na zeljeznicara... Svi su mi bili krivi!!! J@#$% ga, sad sta je, tu je. Sjedi i razmisli hladne glave, sta da se dalje radi. Da se vratim kuci, nije mi opcija, bicu ruglo svima, pogotovo mojoj punici (gle, svi uspjeli, samo njen zet nije Ban odmah Grin !!!), a opet vec sam potrosio dosta para, a nemam ih za turisticka putovanja... Gledam, koje opcije mi ostaju: natrag ne mogu i necu, u Solunu ne mogu ostati jer nema posla, znaci moram dalje prema Atini da probam tamo da nadjem posla i da mi Grk vrati moje pare. Kupih kartu sjedoh na voz i kad smo dosli do Larise, dodje kondukter. Vidim da nesto nije u redu, ali on ne prica engleski (i ja sam ga vrlo slabo tada govorio), a ja ne znam ni rijeci grcki. Skontah nekako da sam uletio u ekspres voz, a imam kartu za regularni i da treba da doplatim. Pokaza mi kad imam regularni, ako se dobro sjecam za nekih par sati te nisam htio da cekam, doplatih to sto je trebalo i nastavih za Atinu. Kad sam dosao, prva stvar je bila da nazovem onaj broj sto mi je Grk dao. Javi se neka mladja zena, kcerka Grkovog brata i ona je znala nesto engleskog te joj sklepah pricu ko sam i sta hocu. Stvarno je bila ljubazna i rece mi da joj je stric u oblasku grada, dugo tu nije bio, ali da nazovem kasnije. OK, krenuh da trazim posao. Napunili su mi bili glavu u Srbiji o Grcima kao nasoj braci koja nas cekaju rasirenih ruku i samo reci da si Srbin, odmah nalazis posao!!! Krenem po restoranima, ne znam grcki, gledaju te kao sugavog psa, nista od posla. Obidjem par crkvi, rekoh si, pravoslavci smo, pomoci ce mi na neki naci, ali osim hrane, nista drugo. Dodje vece, odlucih da spavam u nekom od napustenih vagona kao sto sam u Beogradu dosta puta spavao, ali u Atini tih vagona nema. Gdje ih sklanjaju, nemam pojma, ali ne vidis ih. Gdje sad da spavam?! Nadjoh neki komad kartona i polozih ga na pod na atinskoj zeljeznockoj stanici, medju beskucnike. Zima, Boze moj, jeste to Grcka i toplije nego kod nas, ali opet decembar... Cvokotao sam citavu noc i kunjao i sutradan opet u potragu za poslom. Brzo sam shvatio da cu u Atini bez znanja grckog tesko sta naci i da moram ici dalje jer sam saznao da su plantaze mandarina i narandji na otocima, pogotovo Krit, ali ja sam imao svega jos oko 100 DM, dovoljno da platim trajekt da odem do tamo, ali ne mogu vise ni da se vratim! Sta ako se ne snadjem?! Zvao sam vise puta Grka da mi vrati pare, ali svaki put mi se javi ona ista cura i svaki put isti izgovor: stric joj je u setnji i provodu... Bio sam tako 3 dana u Atini i poceo da se razboljevam od spavanja na golom podu po zimi (karton je tu slaba vajda...) i beznadje poce da me 'vata: sta sad da radim???!!! Molim Boga da mi pomogne, ali ne vidim sta dalje: ili da rizikujem i da idem na Krit ili da se vracam natrag. To vece upoznah jednog Rumuna koji se vracao za Rumuniju (cekao je voz) pa je, kao i ja, spavao na kartonu pored te zapocesmo pricu. On je bio na Kritu i radio tamo vise od dvije godine, ali ga je, na kraju, cura prevarila, to ga je potreslo i vraca se kuci. Objasnio mi je kako to tamo funkcionise i rekao mi, kao bratu rodjenom, da ga poslusam i da idem kuci. Kao prvo, kad dodjes na Krit, moras negdje da ostanes, a to su mali hotelcici koji kostaju, dok se ne snadjes. Dao mi je i adrese i telefone vise mjesta ako se ipak odlucim da idem tamo. Rece mi da svako jutro imaju mjesta u tim selima gdje se radnici skupljaju, dodje Jeep i ko uspije da uskoci, taj ima posao za dan, a ko ne... Moras opet imati pare da platis stan i hranu, a ja ih nisam imao. Uz to, u tom periodu Albanija je otvorila svoje granice (do tada je Albanija bila najzatvorenija i najsiromasnija drzava Evrope, znam jer sam u vojsci bio granicar na albanskoj granici) i Grcka je bila preplavljena jeftinom radnom snagom. Sipci su skupljali mandarine citav bozji dan za 10 maraka, a ja sam te pare ipak mogao zaraditi (i vise) svercom u Srbiji. Vidio sam da mi nema vajde nego da se vracam natrag, da progutam ponos, poljubim punicu u g@#$%* Lolcina jer je bila u pravu da sam nesposobnjakovic i blablabla... Potrosih ostatak para na kupovinu povratne karte i odlucih da nazovem onog Grka jos jedan zadnji put. Tad sam se vec bio pomirio sa pomislju da sam ispao zesca budala sto sam nepoznatom covjeku kojeg vidim prvi put u zivotu posudio te pare, i da ih nikada nise necu vidjeti. Opet ga nije bilo kuci, opet ona cura i rekoh joj neka javi stricu da mi donese pare na zeljeznicku stanicu jer mi voz krece u to i to vrijeme. Sjedim tako u kupeu, gledam napolje, njega nema, vrijeme polaska se primice... O, ljudi moji, moj zivot je stvarno film jer mi se desilo toliko nevjerovatnih stvari i znam da je Bog uz mene i da mi pomaze i cuva me. Zeljeznicar svira za polazak mog voza, gledam prema izlaznim vratima i vidim Grka kako trci!!! Otvaram prozor i vicem mu, dotrci do mene, dade mi ruku i ubaci mi 150 US $!!!!!!!!!!!!!! To su u to vrijeme bile skoro duple pare i stvarno je ispao fer, ali nemate pojma koji sam stres prezivio... Krenuh kuci, zaokupljen svojim mislima kako sve zeni i punici da objasnim sta se desilo i zasto sam se tako brzo vratio i kako to da su svi uspjeli samo ja ne, kad mi u kupe udje i sjede neki tip. Malo po malo, pocesmo razgovor, on je isto Srbin, ali mornar (covjek 40 i koju), sjecam se, zove se Rade i negdje je iz centralne Srbije (mislim da je iz Jagodine). Poce da mi prica o svom poslu na prekookeanskim brodovima, merak od posla!, kako je plata dobra, a ne radis skoro nista itd., itd., itd. Zamalo odoh u mornare Dobrodoslica Lolcina 2 Lolcina 2 Rofl ! Dade mi i broj da mu se javim (upravo je zavrsio jednu turu, sad ide kuci da vidi porodicu, ali jedva ceka da se vrati na brod...), ali na svu srecu, kad sam se malo ohladio, dosao sam do zakljucka da mi je dosta avanture i da mozda trava ipak nije bas toliko zelena sa one druge strane ograde kao sto ju je on prikazivao.

Zasto sam vam ovo sve pisao? Mozete si zamisliti kako sam se nakon takvog jednog iskustva osjecao iduci u zemlju iz koje nema povratka, a o kojoj ne znam skoro nista, samo da ima mogucnosti... Mogucnosti je uvijek bilo i u Srbiji, ako si kriminalac... A to iskustvo sa Grckom mi je jos bilo svjeze, manje od dvije godine prije Kanade da se desilo...

Nastavak slijedi

P.S. Nisam ranije razmisljao, ali pade mi na pamet dok sam ovo pisao: imate li kakvu ideju kako da nadjem onog Grka kome sam posudio pare? Davno sam izgubio i broj njegovog brata u Grckoj, a ne sjecam se vise ni gdje tacno na Floridi zivi. Znam samo da oslikava ikone u crkvama... Ipak, danas u eri Interneta, mozda postoji nacin da saznam ko je Grk slikar ikona (ne vjerujem da ih imaju milioni!!!) i sjecam se da je zenu zvao Kiki, ali ne vjerujem da joj je to bilo pravo ime, vjerovatno nadimak. Posto idem na Floridu skoro svake godine da iskiselim malo dupe u Atlantiku, to bi mi bila prilika da ga nadjem."