Belina boli...to je bila jedna od "genijalnih" tema za pismeni u gimnaziji, razredni nas je terao da povezemo sa tom temom sve sto osecamo u vezi sa belinom i bolom itd...neki su spominjali zubare u belim mantilima, lekare, neki sneg i hladnocu, odsjaj sunca na ledu koji ti grci oci, prazninu, bilo je tu bas mastovitih odgovora, ja naravno nisam odabrala tu temu, moj favorit je bio njegosev stih "svet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli dusi blagorodnoj" koliko je tada bilo "gradje" za primere tiranstva i zlobe devedeset i neke dok smo s vremena na vreme sedeli u klupama, izmedju strajkova i protesta.
Danas su pocele da veju one prave debele perjane pahulje koje lenjo potiskuju vazduh oko sebe dok padaju poput zavese na grad, peckale su nas po kozi i licu na minus dva dok smo zmirili i meni se vratila ta tema u glavu, belina boli...bebac koji jos nije dosao u dodir sa skolom i istinama o zivotu je veselo pruzao ruke iz kolica i hvatao pahuljice pokusavajuci nekako da ih strpa usta, smejao se i vikao.
Naucni centar je bio pun skolaraca koji su bez ikakve organizacije rastrkani po grupicama tumarali okolo, nastavnica na ivici da odustane od svega je isla za njima i porazeno ponavljala - bilo bi lepo da ostanete u grupi...uopste joj ne zavidim.naucni centar je prepun igraonica i zanimljivih stvari ali nije jedina takva atrakcija ili mesto za porodice okolo.Igraonica i centara za porodice sa decom ima svuda, cak i crkve organizuju dan za majke i decu gde se svi druze i igraju i dobiju rucak ili uzinu.Komsinica ide cetvrtkom sa malim u katolicku crkvu na druzenje i igru, kaze da imaju 2 dana u nedelji organizovane aktivnosti za majke i decu.
Uvek cete pronaci nesto novo samo ako slusate i trazite. Jedina stvar do koje se ovde tesko dolazi pored posla je informacija, a ona je najvrednija. Gde ima ovo, sta i kako kupovati, gde otici po nesto, kako doci do posla, gde ima posla...sve je to bitno za nekog ko je nov ovde a sve mu je nedostupno ako je sam ili bez ideje sta i kako da trazi.Idite po ustanovama koje su pod pokroviteljstvom http://www.settlement.org/index.asp
idite na razgovor o tome kako naci posao, kako napisati rezime i cover letter, procenite svoje znanje jezika ako treba idite na kurs, cak i ako mislite da je sve to gubljenje vremena znajte da cete tamo upoznati ljude koji su se vec snasli ili se snalaze i cuti od njih gomilu korisnih informacija, i dobru i losu stranu. Ovde postoji nesto sto se zove networking ili mreza poznanika, da objasnim lakse uzecu primer, moja poznanica je dosla ovde (udala se )kad i mi, nasli su joj posao u fabrici kolaca u nocnoj smeni i krenula da uci jezik jer ga nije dobro znala, radila je sa indijkama koje je u startu nisu nesto odusevile niti su htele da imaju ista s njom, pricale su na svom jeziku i uvek je mislila da joj se smeju iza ledja, uglavnom njen opsti utisak o svemu ovde je bio negativan.Kuci se vracala autobusom ili peske u 2 nocu, komsije u kartonskoj zgradi su se non stop zalile na njih jer su bili budni do 4-5 ujutru i klobarali po stanu.Vremenom se sprijateljila sa jednom devojkom indijkom i pocela da dolazi sa njom kolima sa posla, ta devojka je uskoro pronasla bolji posao sa vecom platom u boljoj firmi i posto je tamo bilo jos mesta preporucila nju, tako da se i ona zaposlila tamo.
Kada su poceli konkursi u acinoj firmi njega su pitali da li ima nekog svog ko je dobar u IT struci da preporuci, isto su pitali i ostale i tek onda raspisali konkurs, ovde ljudi ne vole da rizikuju sa nekim ko nije proveren, ako znas nekog ko je dobar radnik i ima iskustvo a hoce nov posao ili bolju platu sef ce ga prihvatiti na tvoju preporuku, naravno ako zalozis obraz za nekoga onda ti je bolje da taj zna sta radi jer posle vise nikom neces moci da pomognes.
U svim firmama to se zove networking, neko nekog poznaje i preporuci te, naravno kod nas za to treba debela veza ili rodjak ili neko ko ce bas da ti ucini,a pritom se ni ne podrazumeva da si kvalifikovan za posao, medjutim ovde je to vise kao neki prijateljski gest tipa "ja sam ti dao sansu a ti vidi ako te zanima". Dok smo bili u Kiceneru isto tako su nam ljudi davali brojeve telefona -e ovo je moj poznanik on ima IT firmu zovi ga pa vidi jel ima mesta i tako...
MOzda ce bas neki lik koga sretnete u skoli engleskog da vam kaze da u njegovoj firmi ima konkurs ili da vam da neku drugu korisnu informaciju, zato mislim da kretati se medju ljudima i osluskivati nije gubljenje vremena to je neka vrsta brze adaptacije i ucenja kako stvari stoje, opstanak u svakom slucaju.Sta biste inace radili, ocajavali u stanu u stranoj zemlji i cekali da se nesto promeni.
I onda ima i ona strana gde se neki narodi bas drze zajedno i guraju i vuku jedni druge, npr kinezi dok se drugi nepodnose i gledaju samo sebe.Prijatelj nam je pricao da je imao dvojicu kolega iz indije, obojica dobri strucnjaci ali iz razlicitih delova i kasti, sa svim ostalim kolegama su komunicirali normalno ali jedan sa drugim nikako.Nedavno sam cula da se neki nasi ovde nude da vam kao srede neke papire za vozacku za 200 dolara ili neke prevode i gluposti, drugim recima da vas opaju kad stignete i nemate pojma.
Jos jednom cu ponoviti, ovo nije ono tamo, sve sto treba da se plati placa se kanadskim institucijama i dobija se racun a ne nasim posrednicima, prevod se moze dobiti od zvanicnog prevodioca 40 cad po papiru, prevodi od prevodilaca iz drugih drzava nisu vazeci samo kanadski prevod dobijen ovde.Sva dokumenta mozete da izvadite i sredite sami, ne treba nikom da platite osim ako ima neki fee na salteru.
Naravno da mozete da kupite diplomu nekog nazovi fakulteta iz neke nazovi krajine ili neke privatne skole za par stotona ili hiljada dolara isto kao i tamo i ovde se mogu dobiti lazni papiri odande da ste tamo bili elektricar ili trgovac ili ne znam ni ja sta, godinama su ljudi to radili i jos rade, samo ako cete tako onda bolje da ne dolazite u Kanadu jer zbog takvih gluposti ona zemlja propada a ova nikom odande ne veruje.Kako ja sad kanadjanima da dokazem da sam ja grejala stolicu godinam i zasluzila svoju diplomu kad je neko dosao sa kupljenom napravio neko cudo oni ga uhvatili i oni mi vise ne veruju iako nemam sta da krijem...isto je i za vozacke, dodje neki indijac koji nije seo u kola na ravnom putu i kaze ja bi sad da vozim sa full G u Kanadi, naravno napravi cudo i kanadjani rese da nece da se bakcu s proveravanjem nego nas sve bace u isti kos i sibnu osiguranja za nove do neba.
Stare navike tesko odumiru, to je jedan od vecih klipova u tockovima i ovde i tamo, i odnosi se podjednako na sve nacije.
Napolju je sad ono sto se zove sqall i ne vidim susednu zgradu od vejavice, vraca mi se u glavu onaj vic o bosancu i grtalici pa se smeskam, ipak nocas u 3 su po obicaju sve posolili a aleksa se navikao na sneg i kao i svakom detetu svidja mu se da se igra u njemu tako da mi ne smeta, mozda ce napadati i za sneska ovaj put.
A kakav je tek osecaj dok gledas sneg kako veje a grickas borovnice i cileanske tresnje velike crne i socne kao u sred maja, totalno nerealan.
http://www.zuzafun.com/10-unusual-christmas-trees
http://www.zuzafun.com/creative-parents
Cherry by ~silycat3 on deviantART
Showing posts with label sneg. Show all posts
Showing posts with label sneg. Show all posts
Thursday, January 6, 2011
Monday, December 6, 2010
Ovde i onde, nasi i vasi
Ne znam sta mi bi da odem na neke "nase" sajtove i pogledam vesti koje ionako ne pratim vec mesecima, mozda to sto sam juce cula da su teniseri osvojili kup pa da vidim sta kazu o tome, moja reakcija je bila sleganje ramenima kada sam cula, isto sto radim godinama kada cujem nesto dobro ili lose, svejedno, pa sta...oguglala sam na sve, estradne skandale ne pratim, velikog brata nikada nisam gledala, vesti me ne doticu jer su godinama iste, i tako polako odsecas sebe od glavnih interesa drustva koje te okruzuje i ostajes bez tema za razgovor.Kad god se skupi drustvo price su slicne pocinje se sa najneutralnijim temama knjige, filmovi, polako se preskoci sport ako ima nesto i prilazi se tv serijama i estradi da bi se na kraju stiglo do vesti i politike i tu se uglavnom prica pretvara u zucnu raspravu i posle nekog vremena u nadurenu tisinu.Uvek isto, a ja sam uvek ona osoba koja se trudi da skrene sa teme i vrati razgovor na neutralni teren.
Ovde nije tako, politika i estrada prakticno ne postoje u svesti nacije, glavne teme za razgovor su nam porodice i emigrantsko snalazenje, znamenitosti i mesta koja smo videli i gde bismo jos mogli da odemo.Ne vredi raspravljati o cenama, manje vise su svuda iste, nema nekih vecih trzavica i skolstvo i zdravstvo ima iste probleme ko i tamo...a tamo i ovde, nase i njihovo, moja zemlja su pojmovi koji mi izazivaju vecitu konfuziju u glavi.
Kada pricam sa Zanin iz perua stalno uhvatim sebe kako govorim o mojoj zemlji...ali ono nije moja zemlja, ono je mesto gde sam se rodila i koje me ,cini mi se, mucilo od tog dana i onemogucavalo mojim roditeljima da me na miru podignu, zato kada pricam uvek dodam u bivsoj zemlji gde sam zivela pre kanade...to je duze izgovoriti ali donosi satisfakciju i to razgranicenje u mozgu o nasem i njihovom, sada se to nase jos uvek odnosi na moju bivsu zemlju a njihovo na zemlju u kojoj sada zivim ali za koju godinu distanciracemo se i nase ce se preseliti ovde a njihovo tamo.
Tada ce mi verovatno biti lakse da se izrazim kako treba.
Zanin je zivela na obali mora, u njenom regionu ima samo toplog i jako toplog vremena, prvi put je videla sneg kada je dosla ovde pre 4,5 godina.Za nju je Kanada jezivo hladna, dok meni ne smeta trenutnih minus 6 i sneg koji veselo veje napolju ali mogu da zamislim kako se osecaju afrikanci koji prolaze pored mene zamotani do ociju u salove i kapuljace.Vreme se doad pokazalo manje vise isto kao u Vojvodini, imali smo vlaznu letnju zaparu, miholjsko leto u oktobru i jezerski vetar koji lici na severac do sada, naravno i minus i sneg...ipak danas je jedan od onih dana kada ne zelite da budete napolju, vazduh sece kao zilet po kozi a sneg se vrtlozi od jutros kao fina izmaglica nad gradom, sve se beli osim crnih uredno posoljenih linija trotoara i puteva.Jos pre nedelju dana kada je najavljen hladni talas kanadjani su vredno posolili sve trotoare, prilaze zgradama, ulaze u ustanove i bitne saobracajnice, svuda sam gazila po plavim staklastim kristalima kamene soli, sada sneg samo pada na nju topi se i ne zadrzava tako da nema potrebe za ciscenjem.Bolje spreciti nego leciti...Poneki balkon u mom vidokrugu uvece pokusa da docara praznicu atmosferu okicen sijalicama i zvezdama ali takvi su retki, kada setamo jedno drugom pokazujemo prstom kada ih ugledamo kao deca, evo ga jos jedan ili vidi onaj sto je lep!Bebac obozava kada setamo jednom ulicicom gde su kuce jer su sve jelke i zbunje ispred njih osvetljeni, naginje se iz kolica i vice zizi, zizi, to na njegovom jeziku znaci svetlo jer mu je moja mama uvek govorila za sijalicu da je ziza.Ponekad mu zavidim jer je u njegovim ocima sve jedno veliko sljastece bezbolno cudo, ja vec godinama ne znam da li da se radujem ili da placem kada naidje zima i ti takozvani praznici, svaka nova godina me uglavnom razocara jer je svaka do sad bila slicna ako ne i gora od prethodne, uglavnom to bude skupa noc sa drustvom u zadimljenom lokalu sa jadnom hranom i losom uslugom, posle vise nismo ni isli nigde ja sam bila trudna, pa onda smo imali bebca i te nove godine smo prespavali kao i svaki drugi dan ili noc, verovatno cemo i ovu.
Ono sto smo prateci godine svog zajednickog zivota primetili je da postoje spore i brze godine, i svaka nam je bila posvecena necemu, prvo smo ulagali u svoj stancic na spratu te godine nam je sve proteklo u znaku davanja para za majstore, jurnjavu po drvarama, obavili smo usput jedno jeftino letovanje koje sam ja simbolicno krstila medenim mesecom i svadbu, to je bila brza godina puna ulaganja i jurnjave okolo. Sledeca je meni bila prilicno teska dobila sam vrlo nezahvalan posao, oboje smo radili non stop i vidjali se mozda 2 dana u nedelji, poceli smo da stedimo za odlazak jer smo se polako pripremali da predamo papire i u glavi analizirali sve moguce za i protiv varijante, ta godina je bila radna ali spora bez nekih vecih projekata i trzavica. Onda je dosla druga, uzimanje zajmova, kredita, sakupljanje i predavanje papira za odlazak, svadje sa roditeljima koji su bili protiv nase odluke, moj gubitak posla i ponovno trazenje drugog, njegov veciti prekovremeni rad bez dana odmora citavo leto, to je bila godina velikih promena i preokreta koja nam je otvorila oci da nesto moramo da promenimo, on je radio 30 dana po 12 sati bez prestanka citavo leto , da bi konacno 31og dan pre nove godine otisao ventil na tanku sa sumpornom kiselinom i polio ga, uspeo je da izbegne opekotine ali je dva meseca posle tog iskasljavao krv jer ju je udahnuo...posle sam negde nasla zastitne naocare i masku jer im firma to nije davala ali smo znali da moramo nesto drasticno da promenimo, zasto smo oboje zavrsili fakultete imali u rukama gomilu diploma ako su to bili samo papiri i ako smo trebali da budemo sretni da uopste imamo neki posao...i da nekako prezivljavavamo bez da se grebemo od roditelja.
Naisla je godina za ucenje i odmor, moj drugi posao nije bio toliko zahtevan i uzasan, cak sta vise uzivala sam i volela decu u selu u kom sam radila,dogovorili smo se da on upise master i odsluzi civilnu, bili smo zajedno citave godine uceci i uzivajuci, cekajuci na odgovor ambasade, to je bila jedna od mirnijih zajdnickih godina...sledeca je bila opet radna, sredjuj nove papire i stedi za odlazak, trci sa posla na fax i radi seminarske, opet smo se vidjali 2 dana u nedelji.
Tada smo poceli da razmisljamo o detetu, cekanje na vize se oduzilo i mi smo se blizili 30toj i nekako nam se nije vise cekalo, u junu smo resili da ne vredi da cekamo, u septembru sam prestala da radim i otisla na bolovanje. U oktobru smo dobili zeleno svetlo od ambasade ali smo odlozili proces dok se dete ne rodi.Sada kada se osvrnem to mi je bio jedan od lepsih perioda u zivotu iako sam ga se strahovito plasila godinama.Morao je da mi obeca da ce za svaki pregled i sve sto me ceka biti pored mene, i bio je do poslednjeg minuta, ili prvog minuta za jedno malo bice, kako se uzme :) Te godine kada se bebac rodio iako je oko nas sve otislo do vraga, meni su dali otkaz zbog isteka ugovora usred bolovanja, njemu su zaustavili firmu na 2 meseca i nisu im dali plate preteci da ce svi ici na biro, mi smo ipak uzivali sto mozemo da provodimo to vreme zajedno kao nova mala porodica ali bilo nam je jasno, ova godina je za promenu, sve se prelomilo, znali smo da idemo i da nema povratka, ako smo se i neckali gubitak poslova i primanja u isto vreme kada je bebac dosao na svet jasno nam je stavilo do znanja da stvarno treba da budemo slepi i glupi i da ne shvatimo kako nam neko govori vreme je da se ide dalje...sto dalje odavde.Kako nikog nije briga sto neko moze da ti da otkaz samo zato sto zelis dete ili da budes s njim, kako nikog nije briga ako hiljade porodica ostane gledno zato sto se tajkuni igraju monopola uzivo sa firmama i ljudskim zivotima,sve smo to znali i ranije ali ovaj put smo imali opciju da okrenemo nesrecu u nasu korist i da poslusamo savet odozgo, vreme je za promene.To je bila jos jedna od relativno mirnijih godina koja nam je dala vremena da se skoncentrisemo na nas i na naseg andjelka.Aca je odbranio master rad 10 dana pre nego se bebac rodio, i ja sam bila tamo sa stomakom do zuba i kutijama kolaca da ga bodrim.
Sledece godine u februaru smo imali i karte i vize i bili spremni na jos jednu brzu godinu punu muke, ucenja, stednje i snalazenja jer sad vec znam da posle nje ili one sledece dolazi jedna za uzivanje i porodicu, za mir i sigurnost.
Tako da kada se osvrnem, vidim da je uvek nesto dobro proizaslo iz nasih odluka, svaka godina nesto odnese ali naredna nesto i donese...svaka je posvecena necemu i svaka ima svoj tempo koji treba pratiti, treba samo malo razmisliti o znakovima i videti da svuda moze da se primeni ona indijska poslovica :"ko zna zasto je to dobro"
( vladar je imao mudraca koji je tumaceci svaki znak stalno govorio isto, ko zna zasto je to dobro...jednom u lovu na tigra vladar rasece prst i mudrac krene opet istu uzrecicu, vladar se naljuti jer mu je vec bilo dosta i htede da ga ubije ali utom ih napadne divlje pleme neke zle sekte kojima je bio cilj da ih zrtvuju boginji, kako je vladar imao rasekotinu on vise nije bio pogodna zrtva jer su im trebali "cisti" ljudi bez oziljaka i rana tako da su zrtvovali mudraca :(, i vladar kog su pustili se morao sloziti, ko zna zasto je bilo dobro sto se rasekao...)
Merila sam vreme u svom secanju, bilo mi je potrebno 2 meseca da se naviknem na Kicener, steknem prijatelje naucim gde je sta i zavolim grad, prvi mesec je prosao u haosu i jurnjavi papirologije, drugog smo se preselili u stan imali vec 10tak poznanika i auto i znali gde nam je sta.Posle 2 meseca u Torontu osecam se slicno, ima 10tak poznanika i prijatelja, znam gde mi je sta, navikla sam se ali nisam zavolela grad.Gde god da odes prvi mesec je najtezi i pun papirologije, drugi je tezak a treceg si vec adaptiran bar sudeci po mom iskustvu.
Danas sam naucila novu rec, nisam je dosad cula ali odnosi se na vreme u Torontu
Squall
Ovde nije tako, politika i estrada prakticno ne postoje u svesti nacije, glavne teme za razgovor su nam porodice i emigrantsko snalazenje, znamenitosti i mesta koja smo videli i gde bismo jos mogli da odemo.Ne vredi raspravljati o cenama, manje vise su svuda iste, nema nekih vecih trzavica i skolstvo i zdravstvo ima iste probleme ko i tamo...a tamo i ovde, nase i njihovo, moja zemlja su pojmovi koji mi izazivaju vecitu konfuziju u glavi.
Kada pricam sa Zanin iz perua stalno uhvatim sebe kako govorim o mojoj zemlji...ali ono nije moja zemlja, ono je mesto gde sam se rodila i koje me ,cini mi se, mucilo od tog dana i onemogucavalo mojim roditeljima da me na miru podignu, zato kada pricam uvek dodam u bivsoj zemlji gde sam zivela pre kanade...to je duze izgovoriti ali donosi satisfakciju i to razgranicenje u mozgu o nasem i njihovom, sada se to nase jos uvek odnosi na moju bivsu zemlju a njihovo na zemlju u kojoj sada zivim ali za koju godinu distanciracemo se i nase ce se preseliti ovde a njihovo tamo.
Tada ce mi verovatno biti lakse da se izrazim kako treba.
Zanin je zivela na obali mora, u njenom regionu ima samo toplog i jako toplog vremena, prvi put je videla sneg kada je dosla ovde pre 4,5 godina.Za nju je Kanada jezivo hladna, dok meni ne smeta trenutnih minus 6 i sneg koji veselo veje napolju ali mogu da zamislim kako se osecaju afrikanci koji prolaze pored mene zamotani do ociju u salove i kapuljace.Vreme se doad pokazalo manje vise isto kao u Vojvodini, imali smo vlaznu letnju zaparu, miholjsko leto u oktobru i jezerski vetar koji lici na severac do sada, naravno i minus i sneg...ipak danas je jedan od onih dana kada ne zelite da budete napolju, vazduh sece kao zilet po kozi a sneg se vrtlozi od jutros kao fina izmaglica nad gradom, sve se beli osim crnih uredno posoljenih linija trotoara i puteva.Jos pre nedelju dana kada je najavljen hladni talas kanadjani su vredno posolili sve trotoare, prilaze zgradama, ulaze u ustanove i bitne saobracajnice, svuda sam gazila po plavim staklastim kristalima kamene soli, sada sneg samo pada na nju topi se i ne zadrzava tako da nema potrebe za ciscenjem.Bolje spreciti nego leciti...Poneki balkon u mom vidokrugu uvece pokusa da docara praznicu atmosferu okicen sijalicama i zvezdama ali takvi su retki, kada setamo jedno drugom pokazujemo prstom kada ih ugledamo kao deca, evo ga jos jedan ili vidi onaj sto je lep!Bebac obozava kada setamo jednom ulicicom gde su kuce jer su sve jelke i zbunje ispred njih osvetljeni, naginje se iz kolica i vice zizi, zizi, to na njegovom jeziku znaci svetlo jer mu je moja mama uvek govorila za sijalicu da je ziza.Ponekad mu zavidim jer je u njegovim ocima sve jedno veliko sljastece bezbolno cudo, ja vec godinama ne znam da li da se radujem ili da placem kada naidje zima i ti takozvani praznici, svaka nova godina me uglavnom razocara jer je svaka do sad bila slicna ako ne i gora od prethodne, uglavnom to bude skupa noc sa drustvom u zadimljenom lokalu sa jadnom hranom i losom uslugom, posle vise nismo ni isli nigde ja sam bila trudna, pa onda smo imali bebca i te nove godine smo prespavali kao i svaki drugi dan ili noc, verovatno cemo i ovu.
Ono sto smo prateci godine svog zajednickog zivota primetili je da postoje spore i brze godine, i svaka nam je bila posvecena necemu, prvo smo ulagali u svoj stancic na spratu te godine nam je sve proteklo u znaku davanja para za majstore, jurnjavu po drvarama, obavili smo usput jedno jeftino letovanje koje sam ja simbolicno krstila medenim mesecom i svadbu, to je bila brza godina puna ulaganja i jurnjave okolo. Sledeca je meni bila prilicno teska dobila sam vrlo nezahvalan posao, oboje smo radili non stop i vidjali se mozda 2 dana u nedelji, poceli smo da stedimo za odlazak jer smo se polako pripremali da predamo papire i u glavi analizirali sve moguce za i protiv varijante, ta godina je bila radna ali spora bez nekih vecih projekata i trzavica. Onda je dosla druga, uzimanje zajmova, kredita, sakupljanje i predavanje papira za odlazak, svadje sa roditeljima koji su bili protiv nase odluke, moj gubitak posla i ponovno trazenje drugog, njegov veciti prekovremeni rad bez dana odmora citavo leto, to je bila godina velikih promena i preokreta koja nam je otvorila oci da nesto moramo da promenimo, on je radio 30 dana po 12 sati bez prestanka citavo leto , da bi konacno 31og dan pre nove godine otisao ventil na tanku sa sumpornom kiselinom i polio ga, uspeo je da izbegne opekotine ali je dva meseca posle tog iskasljavao krv jer ju je udahnuo...posle sam negde nasla zastitne naocare i masku jer im firma to nije davala ali smo znali da moramo nesto drasticno da promenimo, zasto smo oboje zavrsili fakultete imali u rukama gomilu diploma ako su to bili samo papiri i ako smo trebali da budemo sretni da uopste imamo neki posao...i da nekako prezivljavavamo bez da se grebemo od roditelja.
Naisla je godina za ucenje i odmor, moj drugi posao nije bio toliko zahtevan i uzasan, cak sta vise uzivala sam i volela decu u selu u kom sam radila,dogovorili smo se da on upise master i odsluzi civilnu, bili smo zajedno citave godine uceci i uzivajuci, cekajuci na odgovor ambasade, to je bila jedna od mirnijih zajdnickih godina...sledeca je bila opet radna, sredjuj nove papire i stedi za odlazak, trci sa posla na fax i radi seminarske, opet smo se vidjali 2 dana u nedelji.
Tada smo poceli da razmisljamo o detetu, cekanje na vize se oduzilo i mi smo se blizili 30toj i nekako nam se nije vise cekalo, u junu smo resili da ne vredi da cekamo, u septembru sam prestala da radim i otisla na bolovanje. U oktobru smo dobili zeleno svetlo od ambasade ali smo odlozili proces dok se dete ne rodi.Sada kada se osvrnem to mi je bio jedan od lepsih perioda u zivotu iako sam ga se strahovito plasila godinama.Morao je da mi obeca da ce za svaki pregled i sve sto me ceka biti pored mene, i bio je do poslednjeg minuta, ili prvog minuta za jedno malo bice, kako se uzme :) Te godine kada se bebac rodio iako je oko nas sve otislo do vraga, meni su dali otkaz zbog isteka ugovora usred bolovanja, njemu su zaustavili firmu na 2 meseca i nisu im dali plate preteci da ce svi ici na biro, mi smo ipak uzivali sto mozemo da provodimo to vreme zajedno kao nova mala porodica ali bilo nam je jasno, ova godina je za promenu, sve se prelomilo, znali smo da idemo i da nema povratka, ako smo se i neckali gubitak poslova i primanja u isto vreme kada je bebac dosao na svet jasno nam je stavilo do znanja da stvarno treba da budemo slepi i glupi i da ne shvatimo kako nam neko govori vreme je da se ide dalje...sto dalje odavde.Kako nikog nije briga sto neko moze da ti da otkaz samo zato sto zelis dete ili da budes s njim, kako nikog nije briga ako hiljade porodica ostane gledno zato sto se tajkuni igraju monopola uzivo sa firmama i ljudskim zivotima,sve smo to znali i ranije ali ovaj put smo imali opciju da okrenemo nesrecu u nasu korist i da poslusamo savet odozgo, vreme je za promene.To je bila jos jedna od relativno mirnijih godina koja nam je dala vremena da se skoncentrisemo na nas i na naseg andjelka.Aca je odbranio master rad 10 dana pre nego se bebac rodio, i ja sam bila tamo sa stomakom do zuba i kutijama kolaca da ga bodrim.
Sledece godine u februaru smo imali i karte i vize i bili spremni na jos jednu brzu godinu punu muke, ucenja, stednje i snalazenja jer sad vec znam da posle nje ili one sledece dolazi jedna za uzivanje i porodicu, za mir i sigurnost.
Tako da kada se osvrnem, vidim da je uvek nesto dobro proizaslo iz nasih odluka, svaka godina nesto odnese ali naredna nesto i donese...svaka je posvecena necemu i svaka ima svoj tempo koji treba pratiti, treba samo malo razmisliti o znakovima i videti da svuda moze da se primeni ona indijska poslovica :"ko zna zasto je to dobro"
( vladar je imao mudraca koji je tumaceci svaki znak stalno govorio isto, ko zna zasto je to dobro...jednom u lovu na tigra vladar rasece prst i mudrac krene opet istu uzrecicu, vladar se naljuti jer mu je vec bilo dosta i htede da ga ubije ali utom ih napadne divlje pleme neke zle sekte kojima je bio cilj da ih zrtvuju boginji, kako je vladar imao rasekotinu on vise nije bio pogodna zrtva jer su im trebali "cisti" ljudi bez oziljaka i rana tako da su zrtvovali mudraca :(, i vladar kog su pustili se morao sloziti, ko zna zasto je bilo dobro sto se rasekao...)
Merila sam vreme u svom secanju, bilo mi je potrebno 2 meseca da se naviknem na Kicener, steknem prijatelje naucim gde je sta i zavolim grad, prvi mesec je prosao u haosu i jurnjavi papirologije, drugog smo se preselili u stan imali vec 10tak poznanika i auto i znali gde nam je sta.Posle 2 meseca u Torontu osecam se slicno, ima 10tak poznanika i prijatelja, znam gde mi je sta, navikla sam se ali nisam zavolela grad.Gde god da odes prvi mesec je najtezi i pun papirologije, drugi je tezak a treceg si vec adaptiran bar sudeci po mom iskustvu.
Danas sam naucila novu rec, nisam je dosad cula ali odnosi se na vreme u Torontu
Squall
Thursday, November 4, 2010
Praznici i lokalni ludaci :)
Najcudnije od svega je taj strah kod ljudi da otvore oci i priznaju sebi sta ih stvarno okruzuje...ako ste u procesu za odlazak i rekli ste to nekom od svojih prijatelja ili clanova porodice dobili ste verovatno sledece reakcije, rekli su vam u blazoj varijanti da je to greska a u iskrenijoj da niste normalni, rekli su vam da ni tamo ne cvetaju ruze i odmah poceli da vam nabrajaju sve lokalne urbane legende iz druge ruke o neuspelima pokajanima i povratnicima iz belog sveta koji ili kukaju kako je tesko ili su se vratili, ili im se zivot raspao u parem parcad...i poslednji apel je zar to stvarno zelite da uradite svojoj deci? Neko ce vas osudjivati, neko ce vas odgovarati ali niko vam nece reci da je to dobra ili prava odluka, ama bas niko. Pa necu ni ja, vasa odluka -vasa stvar, moja odluka - moja stvar.
Cesto mi kazu treba hrabrosti da ostavis sve i krenes ispocetka negde na drugom kraju sveta u drugoj sredini i na drugom govornom podrucju...iskreno, uvek kada bih to cula mislila sam da treba vise hrabrosti ostati tamo gde ti nije dobro i boriti se sa vetrenjacama ili ludacki zazmuriti i praviti se da je sve u redu...
Mi smo pogresili sto smo 2 meseca pre odlaska rekli svima da idemo, prolazili smo kroz tudje lekcije o zivotu svaki dan, uveravali su nas da gresimo i da cemo se pokajati, cak i kada smo dosli ovde isto smo culi od pola ljudi odande koji su duze vreme ovde...secam se kada sam prvi put usla u stan koji smo iznajmili na slepo i videla ga, bila sam na ivici suza koliko sam se grozno osecala, ali 2 nedelje kasnije kada sam ga ocistila i okrecila i sredila da lici na nas novi kutak u svemiru shvatila sam da i nije tako lose, za 2 meseca sam ga zavolela kao i grad i ljude...covek je cudo, lako se prilagodi gde god da ga bacis, ma koliko to surovo zvucalo ja verujem Darvinu ili opstani ili nestani...
Po toj istoj teoriji opstanka, posle par razgovora punih cudjenja izmedju Ace i mene o reakcijama nasih najblizih shvatili smo sta se desava...to je u stvari taj strah, kada ti nekom kazes ja idem jer ovde nije dobro a on to podsvesno zna, a isto tako zna da on nema opciju da ode, onda mu instikt govori da se brani, da zazmuri i ne vidi ono sto se desava oko njega godinama, da te ubedjuje da nisi u pravu i da je ovde ipak dobro...pa i jeste, kako kome.
Posle toga prestali smo da govorimo ljudima svoja misljenja i razloge, rekli bismo samo da je to nasa odluka pa cak i ako ne uspemo bar cemo videti malo sveta, kada bismo ikad u zivotu preleteli okean i videli Severnu Ameriku? Pa nama je godinama i Madjarska bila pojam kada su putovanja preko grane u pitanju...i tako sa dozom humora i optimizma, podnoslili smo sve mitove o hladnoci i snegu, o neuspehu i povratnicima, o danonocnom rintanju i parama koje su bog i batina...(priznajem da jesu, verovatno svuda osim u ostrvskim drustvima u kojima jos vladaju skoljke :))
Inace nas dvoje smo u sali razvili teoriju da su zapadne tj severnije zemlje bolje razvijene i bogatije bas zbog tog snega i zime, znate kad kazu Svedska ima standard al je hladno? Kada smo kasnije pricali sa Erlom to je potvrdilo nasu teoriju, koja je otprilike ovakva: Da bi preziveo zimu moras da budes sposoban i disciplinovan i da se pripremis materijalno, drva, hrana, toplo skloniste, to sve zahteva rad, pamet i strategiju, kao i razmenu onoga sto imas sa ostalima...svakodnevno suocavanje sa problemima i teskocama zahteva pronalazenje nacina da se one rese...S druge strane ako nema zime i svega uvek ima u izobilju u okolini onda ne moras bas mnogo da se trudis da napredujes i razvijas nacine da prezivis jer uglavnom imas sve sto ti treba.
Ova terija ima mana u smislu da ne moze da se primeni na ceo svet zbog toga sto je vecito tokom istorije jedna polovina covecanstva (obicno ona razvijenija ili mnogobrojnija) jahala ili unistavala drugu ukidajuci im sansu da se ekonomski razviju.
Erl nam je inace rekao da mu nedostaje Jamajka jer tamo izadjes iz kuce uzberes sta ti treba da jedes iz baste ili okoline i ides dalje, zezas se i uzivas na plazi po ceo dan i usput uzes koju kintu od turista, a klima uzivancija u odnosu na ovde :))
Price su subjektivne, kao i nasi pogledi na svet, kao sto tamo svako ima svoju srbiju tako i ovde svako ima svoju emigrantsku pricu.Jedan poznanik koji trenutno zivi u Becu me osudjuje sto navodno pljujem sve sto sam ostavila tamo i majcicu srbiju itd.On inace od 2002 ne zivi u istoj ali jako je voli izdaleka. :))
Da razgranicimo jednu stvar, ne pljujem, ponekad iz mene govori gorcina, jer bila sam u Nemackoj, Austriji, Madjarskoj, Bugarskoj,Turskoj,Hrvatskoj...proputovala sam pola Evrope i imam rodbinu svuda od Svedske pa nadole, zbog toga sto znam kako ljudi zive drugde, ukljucujuci ovde, zao mi je sto su generacijama tamo i mladima i starima uskracene osnovne ljudske stvari od hrane do putovanja...i nikada mi nece biti jasno zasto je to tako.Kako ta crna rupa stvarnosti opstaje u srcu Evrope...iz mog ugla, imam pravo da budem kao i mnogi razocarana onim sto mi se tamo desavalo i sto se jos desava, moja mama cesto kaze da me ne razume i pita zasto sve sto me je mucilo ponekad ne obrisem i ne zaboravim kao mnogi i idem dalje, i ponekad uspem i mnogo je lakse ako ides dalje i gledas napred, ali ipak ne mozes da obrises jednu godinu svog zivota a kamoli vise...ona je moj veciti umproforac, kao sto Djole peva "e tu ce tvrdjavicu malo teze srusiti" i veciti optimista :)
...........................................................................................
Kada se srucite ovde iskinuti odande, kako popularno kazu kao tikva bez korena, prvo cete sve gledati ocima deteta sa jednim velikim VAU! onda ce vas posle 3 meseca uhvatiti finansijska panika, juricete posao, posle nekog vremena kada ga nadjete i radite par meseci uhvatice vas sumnja u sebe da li ste dovoljno jaki da se nosite sa novim zivotom,morate raditi duplo vise od ostalih da postignete ono sto je njima kao dobar dan...posle 6 meseci ili godinu dana uhvatice vas nostalgija pocecete da se preispitujete da li je to stvarno tako kako ste zamisljali...sve je to normalno i hteli ne hteli pre ili kasnije proci cete kroz ove faze.Pocecete da sabirate pluseve i minuseve i naci cete se opet na nuli :)
Bitno je da ne izgubite nikada iz vida da imate samo jedan zivot i jednu sansu da nesto ucinite, ja ne verujem u cekanje i drugu sansu, svaki put kada bih donela neku odluku u zivotu stala bih iza nje i rekla idem pa sta mi Bog da...jos se nisam pokajala zbog svojih odluka.Nije potrebna hrabrost, potrebna je upornost.Moj tata koji lepo slika uvek kaze da je talenat 1% a upornost i trud ostalih 99%. zeleo je da bude umetnik...otac mu je rekao dok ne zasuces rukave leba neces jesti i poslao ga na zanat,rintao je 30 godina prvu, drugu, trecu, smenu do jednog infarkta pa jos do prskanja 2 cira u zelucu...jedva preziveo i jos rinta, moja mama je zelela da bude vaspitacica ali kad je moj deda umro kad je imala 15 godina baba nije imala para da je skoluje, zavrsila je trgovacku i robovala privatnicima za sitne pare danonocno 30 dana u mesecu do penzije u koju nisu hteli da je puste dok nije platila drzavi sav staz koji joj bivsi poslodavci nikada nisu uplacivali u ona varljiva vremena ...i onda je dobila 16 i po hiljada, a racun za plin je zimi 20...Ja sam htela da upisem engleski, igrom sudbine mito je tada bio veoma popularan na fakultetu (ne znam dal je jos he he he) i nekako se desilo da prvih 30 na budzetu imaju neverovatnih 100 do 98 poena, ja sam bila druga ispod crte, da je moj otac tada imao i hteo da da 3000 maraka popela bih se iznad crte...ali nije, tako da sam morala da upisem neki drugi fax, jer nisu imali para za samofinansiranje.Ironija je sto je devojka iz mog grada cija je majka to ucinila posle godinu dana odustala od faxa.
Cudno je sto je isto tako prosla i moja sestra kada je upisivala srednju, upisala je medicinsku i htela da bude smer stomatologije ili takvo nesto, uglavnom veoma perspektivno u to vreme i kada je lista izasla ona je bila na listi, medjutim posle toga je neko okrenuo par telefona i jos dvoje su ubaceni na tu listu ispred nje a ona je prebacena za akusera, dok smo saznali sta se desilo rok za zalbu je prosao...rodjaka koja je radila u skoli nam je diskretno rekla da su bile u pitanju malo jace veze...sta ces kad si dete radnika.
I kada naucis da stvari tako funkcionisu, koga znas, koga da zoves i kome da platis a dodjes ovde gde to ne moze i ne funkcionise tako, malo ti je potrebno vremena da pohvatas konce.Ipak veze su i ovde cudo pogotovo u zajednicama naroda i crkvama, sto vise ljudi upoznajete dolazite do vise informacija sto je u potrazi za poslom bitno.
Kazu da 70 posto ljudi zapravo dodje do posla putem poznanstava ili networkinga kako to ovde zovu.
.............................................................................................
Juce sam posle ko zna koliko vremena pogledala vesti, brate mili kao da ih je rezirao neki veciti negativac sa foruma krstarice ( vecina vas zna na koga mislim), na Fincu u Skarboru je ekplodirao tank sa sumpornom kiselinom pa je pola komsiluka evakuisano zbog otrovnog oblaka, na istoj aveniji je neko u 10 ujutru iz kola pucao na ljude koji su cekali autobus ranivsi dvojicu nisam sigurna da li je ubio nekog, a u po bela dana posle skole neki crni tinejdzer je napastvovao 13 godisnju devojcicu koja je isla kuci kroz park koji se prostire 2 km od nas.Uglavnom nista lepo za veliki grad.Skarboro je jedna od ozloglasenijih oblasti u okolini, kao i Finch.Malo me prosla jeza od tih vesti, sa sve flashbekovima.Svaki veliki grad ima svoje bande, poroke, ludake...zato i ne volim velike gradove.
U malima bar poznajes lokalne ludake :))
Pre neki dan sam se prepala setajuci Aleksu ujutru pored parka, na drvetu je lezala bleda zena u minicu tako da su joj noge bezivotno visile u vazduhu a samo ruke i ledja bile oslonjene na krosnju par metara iznad zemlje, prvo sam mislila da je haloven fora, onda sam videla da je stvarno covek a ne lutka, onda sam mislila da je les i rekoh sebi e jbga, onda sam videla ispod drveta tasnu i kafu...onda mi je bilo jasno da je neki ljubitelj drveca ili meditira ili ko zna sta...bas ima cudaka na svakom koraku.I tako je ona visila na drvetu ne pomerajuci se skoro ni da dise nekih pola sata, sat...
..............................................................................................
U medjuvremenu smo se siti nasmejali momku kojeg je policija zamalo kaznila zbog noge mrtvaca koja viri iz gepeka (haloven sala) jer je neki stariji par prijavio da nosi les a policija ga je pratila do kuce da ga uhapsi...
Jedan praznik ode, drugi je vec preplavio prodavnice, sve se sprema za bozic i sve je crveno zeleno srebrno i svetlucavo.Nailaze i bozicna snizenja :)
.............................................................................................
Evo jednog predloga, ako razmisljate o problemima koji se ticu rate za osiguranje kola, a koja je za nas dosljake jeziva, postoji opcija da ako stvarno niste imali udese i kazne izvadite taj papir od mupa i svog osiguranja za poslednje 4 ili vise godina i ponesete, neki agenti i osiguranja mogu da se namole da smanje ratu na osnovu ovih papira i pisma iz konzulata...trenutno radimo na tome.
drugi nacin je da nadjete nezavisnog brokera a ne agenta da vas osigura povoljnije, ja licno nisam uspela da nadjem nista ispod 400 dolara, osim sa datim papirima to ce nam nadam se smanjiti ratu na pola.Osim toga pola brokera nije ni htelo da nas osigura jer nismo ovde bar godinu dana.
.............................................................................................
11 novembar je dan veterana i vecina ljudi u znak secanja nosi crveni mak na reveru za poginule u ratovima, zaista cudno za drzavu koje ne zna sta je rat.
http://www.remembrancedaycanada.com/
Inace svidja mi se sto se vecina neradnih praznika slavi ponedeljkom da bi se produzio vikend :)
Cesto mi kazu treba hrabrosti da ostavis sve i krenes ispocetka negde na drugom kraju sveta u drugoj sredini i na drugom govornom podrucju...iskreno, uvek kada bih to cula mislila sam da treba vise hrabrosti ostati tamo gde ti nije dobro i boriti se sa vetrenjacama ili ludacki zazmuriti i praviti se da je sve u redu...
Mi smo pogresili sto smo 2 meseca pre odlaska rekli svima da idemo, prolazili smo kroz tudje lekcije o zivotu svaki dan, uveravali su nas da gresimo i da cemo se pokajati, cak i kada smo dosli ovde isto smo culi od pola ljudi odande koji su duze vreme ovde...secam se kada sam prvi put usla u stan koji smo iznajmili na slepo i videla ga, bila sam na ivici suza koliko sam se grozno osecala, ali 2 nedelje kasnije kada sam ga ocistila i okrecila i sredila da lici na nas novi kutak u svemiru shvatila sam da i nije tako lose, za 2 meseca sam ga zavolela kao i grad i ljude...covek je cudo, lako se prilagodi gde god da ga bacis, ma koliko to surovo zvucalo ja verujem Darvinu ili opstani ili nestani...
Po toj istoj teoriji opstanka, posle par razgovora punih cudjenja izmedju Ace i mene o reakcijama nasih najblizih shvatili smo sta se desava...to je u stvari taj strah, kada ti nekom kazes ja idem jer ovde nije dobro a on to podsvesno zna, a isto tako zna da on nema opciju da ode, onda mu instikt govori da se brani, da zazmuri i ne vidi ono sto se desava oko njega godinama, da te ubedjuje da nisi u pravu i da je ovde ipak dobro...pa i jeste, kako kome.
Posle toga prestali smo da govorimo ljudima svoja misljenja i razloge, rekli bismo samo da je to nasa odluka pa cak i ako ne uspemo bar cemo videti malo sveta, kada bismo ikad u zivotu preleteli okean i videli Severnu Ameriku? Pa nama je godinama i Madjarska bila pojam kada su putovanja preko grane u pitanju...i tako sa dozom humora i optimizma, podnoslili smo sve mitove o hladnoci i snegu, o neuspehu i povratnicima, o danonocnom rintanju i parama koje su bog i batina...(priznajem da jesu, verovatno svuda osim u ostrvskim drustvima u kojima jos vladaju skoljke :))
Inace nas dvoje smo u sali razvili teoriju da su zapadne tj severnije zemlje bolje razvijene i bogatije bas zbog tog snega i zime, znate kad kazu Svedska ima standard al je hladno? Kada smo kasnije pricali sa Erlom to je potvrdilo nasu teoriju, koja je otprilike ovakva: Da bi preziveo zimu moras da budes sposoban i disciplinovan i da se pripremis materijalno, drva, hrana, toplo skloniste, to sve zahteva rad, pamet i strategiju, kao i razmenu onoga sto imas sa ostalima...svakodnevno suocavanje sa problemima i teskocama zahteva pronalazenje nacina da se one rese...S druge strane ako nema zime i svega uvek ima u izobilju u okolini onda ne moras bas mnogo da se trudis da napredujes i razvijas nacine da prezivis jer uglavnom imas sve sto ti treba.
Ova terija ima mana u smislu da ne moze da se primeni na ceo svet zbog toga sto je vecito tokom istorije jedna polovina covecanstva (obicno ona razvijenija ili mnogobrojnija) jahala ili unistavala drugu ukidajuci im sansu da se ekonomski razviju.
Erl nam je inace rekao da mu nedostaje Jamajka jer tamo izadjes iz kuce uzberes sta ti treba da jedes iz baste ili okoline i ides dalje, zezas se i uzivas na plazi po ceo dan i usput uzes koju kintu od turista, a klima uzivancija u odnosu na ovde :))
Price su subjektivne, kao i nasi pogledi na svet, kao sto tamo svako ima svoju srbiju tako i ovde svako ima svoju emigrantsku pricu.Jedan poznanik koji trenutno zivi u Becu me osudjuje sto navodno pljujem sve sto sam ostavila tamo i majcicu srbiju itd.On inace od 2002 ne zivi u istoj ali jako je voli izdaleka. :))
Da razgranicimo jednu stvar, ne pljujem, ponekad iz mene govori gorcina, jer bila sam u Nemackoj, Austriji, Madjarskoj, Bugarskoj,Turskoj,Hrvatskoj...proputovala sam pola Evrope i imam rodbinu svuda od Svedske pa nadole, zbog toga sto znam kako ljudi zive drugde, ukljucujuci ovde, zao mi je sto su generacijama tamo i mladima i starima uskracene osnovne ljudske stvari od hrane do putovanja...i nikada mi nece biti jasno zasto je to tako.Kako ta crna rupa stvarnosti opstaje u srcu Evrope...iz mog ugla, imam pravo da budem kao i mnogi razocarana onim sto mi se tamo desavalo i sto se jos desava, moja mama cesto kaze da me ne razume i pita zasto sve sto me je mucilo ponekad ne obrisem i ne zaboravim kao mnogi i idem dalje, i ponekad uspem i mnogo je lakse ako ides dalje i gledas napred, ali ipak ne mozes da obrises jednu godinu svog zivota a kamoli vise...ona je moj veciti umproforac, kao sto Djole peva "e tu ce tvrdjavicu malo teze srusiti" i veciti optimista :)
...........................................................................................
Kada se srucite ovde iskinuti odande, kako popularno kazu kao tikva bez korena, prvo cete sve gledati ocima deteta sa jednim velikim VAU! onda ce vas posle 3 meseca uhvatiti finansijska panika, juricete posao, posle nekog vremena kada ga nadjete i radite par meseci uhvatice vas sumnja u sebe da li ste dovoljno jaki da se nosite sa novim zivotom,morate raditi duplo vise od ostalih da postignete ono sto je njima kao dobar dan...posle 6 meseci ili godinu dana uhvatice vas nostalgija pocecete da se preispitujete da li je to stvarno tako kako ste zamisljali...sve je to normalno i hteli ne hteli pre ili kasnije proci cete kroz ove faze.Pocecete da sabirate pluseve i minuseve i naci cete se opet na nuli :)
Bitno je da ne izgubite nikada iz vida da imate samo jedan zivot i jednu sansu da nesto ucinite, ja ne verujem u cekanje i drugu sansu, svaki put kada bih donela neku odluku u zivotu stala bih iza nje i rekla idem pa sta mi Bog da...jos se nisam pokajala zbog svojih odluka.Nije potrebna hrabrost, potrebna je upornost.Moj tata koji lepo slika uvek kaze da je talenat 1% a upornost i trud ostalih 99%. zeleo je da bude umetnik...otac mu je rekao dok ne zasuces rukave leba neces jesti i poslao ga na zanat,rintao je 30 godina prvu, drugu, trecu, smenu do jednog infarkta pa jos do prskanja 2 cira u zelucu...jedva preziveo i jos rinta, moja mama je zelela da bude vaspitacica ali kad je moj deda umro kad je imala 15 godina baba nije imala para da je skoluje, zavrsila je trgovacku i robovala privatnicima za sitne pare danonocno 30 dana u mesecu do penzije u koju nisu hteli da je puste dok nije platila drzavi sav staz koji joj bivsi poslodavci nikada nisu uplacivali u ona varljiva vremena ...i onda je dobila 16 i po hiljada, a racun za plin je zimi 20...Ja sam htela da upisem engleski, igrom sudbine mito je tada bio veoma popularan na fakultetu (ne znam dal je jos he he he) i nekako se desilo da prvih 30 na budzetu imaju neverovatnih 100 do 98 poena, ja sam bila druga ispod crte, da je moj otac tada imao i hteo da da 3000 maraka popela bih se iznad crte...ali nije, tako da sam morala da upisem neki drugi fax, jer nisu imali para za samofinansiranje.Ironija je sto je devojka iz mog grada cija je majka to ucinila posle godinu dana odustala od faxa.
Cudno je sto je isto tako prosla i moja sestra kada je upisivala srednju, upisala je medicinsku i htela da bude smer stomatologije ili takvo nesto, uglavnom veoma perspektivno u to vreme i kada je lista izasla ona je bila na listi, medjutim posle toga je neko okrenuo par telefona i jos dvoje su ubaceni na tu listu ispred nje a ona je prebacena za akusera, dok smo saznali sta se desilo rok za zalbu je prosao...rodjaka koja je radila u skoli nam je diskretno rekla da su bile u pitanju malo jace veze...sta ces kad si dete radnika.
I kada naucis da stvari tako funkcionisu, koga znas, koga da zoves i kome da platis a dodjes ovde gde to ne moze i ne funkcionise tako, malo ti je potrebno vremena da pohvatas konce.Ipak veze su i ovde cudo pogotovo u zajednicama naroda i crkvama, sto vise ljudi upoznajete dolazite do vise informacija sto je u potrazi za poslom bitno.
Kazu da 70 posto ljudi zapravo dodje do posla putem poznanstava ili networkinga kako to ovde zovu.
.............................................................................................
Juce sam posle ko zna koliko vremena pogledala vesti, brate mili kao da ih je rezirao neki veciti negativac sa foruma krstarice ( vecina vas zna na koga mislim), na Fincu u Skarboru je ekplodirao tank sa sumpornom kiselinom pa je pola komsiluka evakuisano zbog otrovnog oblaka, na istoj aveniji je neko u 10 ujutru iz kola pucao na ljude koji su cekali autobus ranivsi dvojicu nisam sigurna da li je ubio nekog, a u po bela dana posle skole neki crni tinejdzer je napastvovao 13 godisnju devojcicu koja je isla kuci kroz park koji se prostire 2 km od nas.Uglavnom nista lepo za veliki grad.Skarboro je jedna od ozloglasenijih oblasti u okolini, kao i Finch.Malo me prosla jeza od tih vesti, sa sve flashbekovima.Svaki veliki grad ima svoje bande, poroke, ludake...zato i ne volim velike gradove.
U malima bar poznajes lokalne ludake :))
Pre neki dan sam se prepala setajuci Aleksu ujutru pored parka, na drvetu je lezala bleda zena u minicu tako da su joj noge bezivotno visile u vazduhu a samo ruke i ledja bile oslonjene na krosnju par metara iznad zemlje, prvo sam mislila da je haloven fora, onda sam videla da je stvarno covek a ne lutka, onda sam mislila da je les i rekoh sebi e jbga, onda sam videla ispod drveta tasnu i kafu...onda mi je bilo jasno da je neki ljubitelj drveca ili meditira ili ko zna sta...bas ima cudaka na svakom koraku.I tako je ona visila na drvetu ne pomerajuci se skoro ni da dise nekih pola sata, sat...
..............................................................................................
U medjuvremenu smo se siti nasmejali momku kojeg je policija zamalo kaznila zbog noge mrtvaca koja viri iz gepeka (haloven sala) jer je neki stariji par prijavio da nosi les a policija ga je pratila do kuce da ga uhapsi...
Jedan praznik ode, drugi je vec preplavio prodavnice, sve se sprema za bozic i sve je crveno zeleno srebrno i svetlucavo.Nailaze i bozicna snizenja :)
.............................................................................................
Evo jednog predloga, ako razmisljate o problemima koji se ticu rate za osiguranje kola, a koja je za nas dosljake jeziva, postoji opcija da ako stvarno niste imali udese i kazne izvadite taj papir od mupa i svog osiguranja za poslednje 4 ili vise godina i ponesete, neki agenti i osiguranja mogu da se namole da smanje ratu na osnovu ovih papira i pisma iz konzulata...trenutno radimo na tome.
drugi nacin je da nadjete nezavisnog brokera a ne agenta da vas osigura povoljnije, ja licno nisam uspela da nadjem nista ispod 400 dolara, osim sa datim papirima to ce nam nadam se smanjiti ratu na pola.Osim toga pola brokera nije ni htelo da nas osigura jer nismo ovde bar godinu dana.
.............................................................................................
11 novembar je dan veterana i vecina ljudi u znak secanja nosi crveni mak na reveru za poginule u ratovima, zaista cudno za drzavu koje ne zna sta je rat.
http://www.remembrancedaycanada.com/
Inace svidja mi se sto se vecina neradnih praznika slavi ponedeljkom da bi se produzio vikend :)
Subscribe to:
Posts (Atom)