Sunday, November 21, 2010

Status quo

Kada se svemocno oko googla spusti na ovaj grad vidi se da Toronto ima nekoliko zila kucavica. Preko nedelje njima struje reke bele i crvene krvi sacinjene od svetlosti hiljada automobila koji nesmetano ali sporo struje arterijama zvanim 401,404,103,407,Queen Elizabeth Way ili Gardiner i moj veciti put do centra Don Valley Parkway.
Postoji nekoliko kategorija puteva, o tome cete uciti kad budete polagali za vozacku ali ono sto mi je cudno je da ovi poslednji i verovatno najpoznatiji (posle brzih ili express way kako ih ovde zovu sa oznakama koje pocinju na 400) kao sto je Gardiner i Parkway imaju za razliku od drugih na koje upucuju velike plave table za oznaku mali zeleni krug koji je vrlo lako prevideti na semaforu.Po neobicnoj navici ovdasnjih projektanata Gardiner se do centra zove jednim imenom a negde posle se pretvara u Queen Elizabeth Way...slicna stvar je sa velikim ulicama koje imaju smerove po stranama sveta posle neke tacke,npr Eglinton East i Eglinton West, na sta nam je prilicno tesko da se naviknemo, s obzirom da ako trazite 3000ti broj u nekoj ulici dugoj 50tak km a on moze biti na dve razlicite strane ceka vas dug put ako promasite adresu.Ponekad se ulice do raskrsnice sa prvom vecom zovu jednim imenom a od raskrsnice je to druga ulica tj ima drugo ime.Snalazenje po ovom gradu zahteva vecitu paznju i proucavanje mapa ,posebno za one koji kao mi nisu kupili GPS,ali posle nekog vremena jednostavna logicki i matematicki pravilna shema krvotoka grada ti se ucrta u mozak i znas kako da preko velikih ulica stignes tamo gde si naumio.
Danas smo, vracajuci se iz Etobika sa slave prijatelja lebdeli iznad centra Gardinerom posmatrajuci ogromne talase koje je ledeni vetar dizao na jezeru iza oblakodera.Meni taj centar grada sa neverovatno visokim kulama i spavaonicama iznad poslovne oblasti i shoping zone izgleda kao futuristicka slika iz japanskih crtaca, samo cekam kada ce neka leteca kola ili skuter prozujati izmedju 30to spratnica i parkirati se na platformi za sletanje...Ispod njih na Yonge ulici hiljadu mladih ljudi sa bebama u kolicima i decom svih uzrasta uziva u tradicionalnoj paradi Deda Mraza bez obzira na hladnocu i vetar.Klinci kao zvezdice upakovani u skafandere sede na asfaltu ili skacu masuci Deda Mrazu i irvasima, sa druge strane Gardinera iza zgrada se nazire ostrvo i delovi luke sa galebovima koji se mahnito bore sa belim jezerskim vetrom.
Slike na googlu
Taj vetar je nesto nasta bismo trebali malo da obracamo paznju, s obzirom da ni kosava ni severac nisu bezazleni kada se upute da duvaju ceo mesec, a na njih smo oguglali, medjutim ono sto me cudi je ta njegova podmuklost, ako pada kisa ili veje sneg kao jutros budite sigurni da ce vam nekim cudom i unutrasnja strana nogu biti mokra a imacete osecaj da na jakni imate hiljadu rupa.Podseca me dosta na severac, samo sto ovaj duva neprestano nekoliko dana u toku svake nedelje i jako je vlazan i hladan.
Taj nas prijatelj (zapravo moj), kod kog smo bili na slavi, je jedini covek kog sam znala odavde pre nego sto smo dobili papire za dolazak.Negde u to vreme kada smo razmisljali o odlasku ja sam bila clan nekoliko fotografskih sajtova sa galerijama na kojima sam redovno visila, tako smo se upoznali komentarisuci jedno drugom fotografije. Naravno da je moje prvo pitanje bilo kako je ziveti u Kanadi...i poceli smo da se dopisujemo a kasnije smo se i upoznali kada su on i njegova zena dosli na odmor u svoj stari Becej. Rekao nam je da ne brinemo, on je sezdeset i neke spakovao kofere i sa zenom i troje dece dosao u Toronto bez reci engleskog jezika u glavi, :Vidis, jos sam tu, smeje se i nista mi ne fali.Za sve ove godine radio je gomilu poslova, selio se 20tak puta, podigao svoj biznis i decu, pa zatim prodao stampariju i penzionisao se putujuci po svetu i baveci se onim sto voli a to je fotografija i druzenje.Njegovi sinovi takodje imaju svoje privatne firme i bave se onim sto vole u slobodno vreme, usput podizuci predivnu decicu...Njegovi prijatelji koji su duze ovde slazu se da je Toronto bio mnogo lepsi ranije kada su oni dosli, pre ovog opsteg multikulturaliznma za koji vise niko nije siguran da li je dobar ili ne, ali u svakom slucaju prihvacen je sa velikom dozom tolerancije i moranja. Smejali smo se na racun toga sto smo slavu slavili u kineskom restoranu, koji je uzgred fantastican, a pre dosta godina je taj isti otac grdio svoju decu sto izvode devojke da jedu "zmije i ko zna sta" kod kineza kad im mati tako lepo kuva...nijedna snajka mu nije srpkinja ili odande, jedna je Libanka a druga Ukrajinka/madjarica.Izgleda da taj multikulturalizam i nije sasvim los :), u svakom slucaju hrana je bila san snova, ogroman svedski sto sa stotinu jela i biras sta i koliko zelis, a cena po osobi je fiksna, zavisno od dana od 11 do 15 dolara...moram da pronadjem neki blizu nas kad budemo resili da odahnemo malo i uzivamo, inace zove se Imperial Buffet.
Uglavnom lepo smo se proveli i bilo nam je drago da upoznamo jos neke porodice odavde.
................................................................................................
Usput citam Albaharijevu knjigu i tu i tamo naidjem na njegove stavove sa kojima se bas ne slazem. Ono sto po mom misljenju razlikuje danasnje emigrante je njihov pocetni kapital i standard koji su napustili tamo,npr neko ko nije imao ni kola ni stan a dosao je ovde trbuhom za kruhom ce za godinu dana osetiti neku promenu na bolje, neko ko je kao ja ostavio sav svoj namestaj i stvari tamo i lepo sredjen stancic na spratu (doduse u porodicnoj kuci, sto mu je i bila jedina mana) sa ogromnom terasom i malom bastom u dvoristu ce svakako osetiti bol pocinjanja od nule i nemanja svega sto si nekad imao po onoj jevrejskoj poslovici, kao i drugi bol kada shvatis da nikada vise neces ni moci to da imas osim ako se ne odselis jos dalje od ovog grada, *zajedljivi komentar autora:nece mi nedostahati 100%.
Druga stvar koja razllikuje dosljake su deca, porodice sa malom decom u startu imaju manje mogucnosti da se organizuju i nadju bolje poslove jer neko mora da taksira decu okolo i da ih sprema, hrani, docekuje i ispraca ako idu u vrtic ili skolu ili da bude sa njima ako ne idu.Nasi poznanici, mlad par bez dece, su radeci oboje i stedeci maksimalno za godinu dana kupili dvosoban stan na kredit.Sad reci cete pa to je na kredit...ali sa dve dobre plate u kuci moze mnogo toga da se postigne, dok od jedne moze samo da se prezivi.
Treca stvar koja ih razlikuje, bar one sa bivsih prostora Juge je vreme dolaska, oni koji su dolazili 60tih kao i mi sada dolazili su svojom voljom i zeljom, oni koje su donele bujice 90tih nisu zeleli da postanu emigranti vec im je to sudbina dodelila.
Primetili ste da nisam navela jezik i diplome kao razlike, iz prostog razloga sto se ovde podjednako dobro placaju i fizicki i zanatski poslovi a jezik se da nauciti i usavrsiti...
David insistira da je jezik ono sto je najbitnije u ocuvanju identiteta coveka, pa dobro piscima je bitan jezik zar ne? ali ja ne vidim neku razliku u tome koji jezik govorim, a govorim ih nekoliko, cak ponekad i sanjam na drugom jeziku...
Ono sa cim se slazem je da se nikada u zivotu necete vise menjati i morati prilagodjavati sebe necemu sto vam se mozda i nece dopadati, nego ako se upustite u ovu pricu i odlucite da zakoracite u drugi zivot, na drugom mestu.
Iako je promena nesto za cim mislimo da ceznemo, u srzi svakog ljudskog bica je teznja da zadrzi status quo, da ne menja stvari oko sebe i sebe jer je sigurno i dokazano da promene nisu uvek dobre. Menjati sebe je najtezi posao na svetu, a radicete ga svakoga dana.



The Wind... by =alicexz on deviantART

7 comments:

  1. Ni David nije pretplaćen na nepogrešivost i nema tapiju na životne istine. Uostalom, on je 90-tih otišao za CA, da bi se njegov sin, nakon završetka političkih nauka, vratio u Srbiju, (pr)ocenjujući da je tu lepše za život.Znam nekoliko slučajeva da su naši ljudi otišli u Kanadu 90-tih i, nakon što su dobili državljanstvo, odlučili da se vrate u BiH i rade pri međunarodnim snagama kao prevodioci i činovnici. Naravno, za plate kanadskih državljana. Sada sam u nedoumici kakav je tvoj (vaš)stav po pitanju odlaska i koliko se on promenio od vremena kada ste, u strahu od erupcije vulkana na Islandu, razmatrali opciju putovanja brodom? Meni se(priznajem da mi je želja da odem suzila svest:))čini da je, i pored toga što ovde imamo sve(poslove u struci, solidna primanja, svoju kuću, dva auta),odalzak u Kanadu promena koja nam treba. Pogledala sam slike.Bebac vam je divan,slike izgledaju onako" baš Američki":). Sjajno i bogato. Znam da prve godine nisu lake(kaže se da je teško prvih pet), ali vi ste rešili veliki problem. Otišli ste. Sad je ostalo samo da plivate. Ne sumnjam da ćete uspeti... Veliki pozdrav.
    ....sledeći put ću stvarno samo smajlija da ostavim:)
    mitrovčanka

    ReplyDelete
  2. Reci cu ti isto sto svi imigranti bez obzira odakle su ponavljaju kao mantru,
    eh da mi je ovaj zivot i standard tamo... :)
    Vracanje je uvek negde u potiljku kao neka crna tacka na svesti,i cesto prevrcemo u glavi sve moguce kombinacije kada razmisljamo o buducnosti, uvek je to neka daleka ideja, ali mislim da za vecinu to i ostane, kao flekica na ekranu koju ne mozes da skines, uvek je tu na slikama i uvek je vidis ali ne mozes nista da uradis.
    Ne bih se vracala u srbiju, ali bih zelela da se vratim negde u Evropu jednog dana ako budem razmisljala o ponovnoj selidbi.
    Iskreno, zelim da postanem drzavljanin ove zemlje jer vidim da je ovo zemlja za ljude i zemlja kojoj je stalo do ljudi,za razliku od one koju ne volim i odakle poticem.Ali ne zelim da zivim u ovom gradu, zelim da zivim negde drugde.

    ReplyDelete
  3. Kada dodjes u Kanadu iz neke zemlje onda si bedni imigrant i izgnanik, kada kao kanadjanin dodjes negde onda si egzoticni stranac, iako mi nije jasno zasto se davidov sin vratio jasno mi je da verovatno uziva u tetosenju i slavi tamo gde je "egzoticna" osoba potomak pisca u dijaspori i gde znajuci nase drustvo verovatno izigrava klovna za elitu.

    ReplyDelete
  4. Sladja:Nemam pojma kako se ovdi postuje, ali probacem.Evo male info o sezdesetim godinama sa istorijsko pravnog aspekta radnog prava cije je izucavanje u toku.Elem tada se takodje nije odlazilo svojevoljno,jer se menjala politika u drzavi.Pedesetih god.je narodn.oslobod.vlada zaposljavala rasporedjujuci svojevoljno po raznim krajevima drzave prema radnoj potrebi,a onda su skontali da je trziste kod nas prezasiceno i da bi bilo lakse slati ljude na rad u inostranstvo, te su za verovatno primenjivali otezavajuce uslove za zaposljavanje i olaksavajuce za odlazak iz drzave,sezdesetih godina.Te je to samo fakticki bio svojevoljni odlazak na rad u inostranstvo.U suprotnom ljudi su mogli da sede kuci i placu bez posla.

    ReplyDelete
  5. Jos nesto sto se malo promenilo od onda :)

    ReplyDelete