Tuesday, November 15, 2011

Jos jedan poziv da doprinesete necemu pozitivnom cak i svojim negativnim iskustvima

Desava se ono cega sam se plasila i zbog cega sam pocela da cenzurisem komentare posle nekog vremena, zaista ih objavim sve osim spamova i adresa, ali iako stvarno cenim i volim da cujem razlicita misljenja ne bih da se stvari pretvore u svadje na forumima, zato dajem jedan konstruktivan predlog, i ranije je bilo gostovanja na ovom blogu i zaista zelim da se stekne sto sira i bolja slika o zivotu ovde, i lepa i ruzna, jer svuda postoje dve strane medalje.
Otvoren poziv svima koji zele i imaju vremena da napisu svoju pricu i gostuju na blogu, obecavam da necu cenzurisati nista, uvek mozete da koristite nadimak.
Pruzicete ljudima sansu da bolje razumeju sta je to sto ovde moze da ih pokoleba i na sta da se pripreme, sa sto vise cinjenica i licnih iskustava objasnite zasto je vasa slika Kanade drugacija, sta je to sto ste ocekivali i cemu ste tezili ovde i cime vas je ovo mesto razocaralo...kao i vremeniski period proveden ovde.
Kao sto svi znaju ja sam ovde relativno kratko da bih imala neki dubok uvid u sve sfere zivota, verovatno sam jos odusevljena promenama i zaljubljena u sve novo i razlicito od onog na sta sam navikla , mozda neko ko je duze bio ovde ima drugaciju sliku stvari.
Skloni smo da odmah napadamo one koji misle drugacije, kao da je to nasa stvar ili nas problem sta ce oni uciniti u svom zivotu.Imam gomilu primera na tu temu, a verovatno i vi.
Zivot u novoj drzavi je kao zivot u braku, prvo jedva cekate da se vidite i iz daleka sve izgleda savrseno, tu su ceznje, ljubav, nadanje, onda pocnete da zivite zajedno i shvatite da bas nece biti lako naviknuti se na nekog drugog i njegove hirove odmah, nesto vam smeta, negde vam se razlikuju misljenja, bude pokoje razocarenje ili stresna situacija, posle par godina opet je sve ok i zivot je opusteniji i finiji dok ne dodju deca, onda opet krece jurnjava i stres, razmirice, nervoza ali i radost, za 8 do 10 godina vec znate jedno drugom mane i neke stvari vam i dalje smetaju i izludjuju vas, ali ste sve spremni da oprostite zarad ljubavi i dece...ili niste i hocete promenu, tako je i sa ovim, ili cete oprostiti zemlji (bila ona srbija ili kanada) neke stvari koje vam smetaju i ostati u njoj ili cete se razvesti od nje i otici svojim putem.
A da ne zaboravimo da su tu uvek mame i tate i rodbina da vam se mesaju u zivot i podcenjuju vase odluke :))
................................................................................................................................
Kada sam upisivala fax, sva snaga i trud mojih roditelja bila je usmerena na to da mi obezbede studije, moj brat i sestra od ujaka upisali su skole u madjarskoj i ziveli tamo u internatima. Moj tata je u to vreme mislio da je to vrlo losa odluka mog ujaka da posalje jadnu decu u tudju zemlju da idu u ko zna kakvu skolu, da dodju kuci jednom u 2 meseca...da ne duzim, kao otac mislio je da to nije dobro za decu, a da je jedino opravdanje finansijsko jer se tamo nije placala ni trecina koliko ovde.Na cetvrtoj godini informatike moj brat je vec radio, imao svoj dzeparac i radno iskustvo, ja sam cuvala decu po kucama i ucila za ispite da zaradim svoj dzeparac.Pre nego sto je diplomirao vec je poceo da radi za dobru stranu firmu sa pristojnom platom u evrima za moje pojmove, madjarska je bila na pragu da udje u uniju , srbija je bila na pragu da podignu kineski zid oko nje, u to vreme je bila vrlo popularna knjiga "nacionalni park srbija ". Te godine konkurisala sam u 24 skole sirom okruga, niko se nije udostojio ni da mi posalje odbijenicu.Sledece godina samo u prva tri meseca 11 konkursa...dok na kraju nisam dobila posao koji niko drugi nije hteo i koji su 4 osobe pre mene odbile, mislila sam da nemam taj luksuz da odbijem posao i tako...Za to vreme moj brat je vec presao u vecu britansku firmu i poceo da radi za vecu platu, stvari u madjarskoj su pocele da se menjaju polako i cene su bile bolje, on i devojka stedeli su za stan.Sestra je takodje pocela da radi u Budimpesti za ogromnu francusku firmu kao sistem admin.Budimpesta u koju sam ja bila zaljubljena kao i moj brat, njoj se nikada nije nesto svidjala, celog zivota zelela je svoju kucu sa ogromnim dvoristem i gomilom zivotinja i haskija koje gaji. Posle nekog vremena rekla je sefovima da ona ne moze da radi od 8 do 5 u kancelariji i da posto ionako radi preko kompa nema veze gde je, pocela je da radi od kuce i vratila se u srbiju.Brat je nedavno kupio stan u Madjarskoj, imaju bebu i zena mu koristi 2 godine placenog porodiljskog koje madjarska drzava daje, treca godina je neplacena. Obavezali su se da imaju dvoje dece i dobili pomoc od 8000 evra od drzave.Sestra je kupila kucu u gradu iz kog su, ima nekoliko haskija, s vremena na vreme putuje poslom u Prag ili Pariz, prodaje kucice kada ima leglo po celoj Evropi (kuce je u proseku od 500 do 800evra, zavisi od kvaliteta roditelja).
Svi smo joj govorili da je luda, sa tim poslom moze da zivi gde hoce, ali ona se vratila u svoje mesto koje je u totalnom kolapsu i pola ljudi nema posla, cak je i radila par meseci kao zamena u skoli, ona samo sleze ramenima i kaze "ali ja to volim", hocu svoj mir i svoje pse, ne volim Pestu i kancelarije.
Dok su oni korak po korak isli napred, ja sam tavorila u srbiji 4 godine na zamenama sa pola fonda, i cekala vizu za izlaz.Nekoliko puta sam kasnije rekla svom ocu imajci da uopste ne vidim zasto je odluka mog ujaka bila losa za njegovu decu, nisam isla dotle da im zavidim ali sam se osecala uskraceno za priliku da i ja krenem polako nesto da stvaram.Kakva stednja za stan ili kucu sa pola plate na odredjeno vreme i racunima koje jedva uspevas da pokrijes? Kola, letovanja i sve ostalo sto necija deca uzimaju zdravo za gotovo necu ni da pominjem.
Upoznala sam dosta ljudi i ovde i tamo koji su se odlucili da se vrate, dosta njih je kao moja sestra vezano za porodicu i ima neki drugi nacin da sebi nesto stvori ili su proveli dovoljno vremena napolju da se vrate sa parama za zivot. Dve moje koleginice su zivele 10tak godina ovde i onda se vratile da rade u skoli tamo, kada sam ih pitala zasto rekle su mi da se njihovim muzevima nije svidelo u Kanadi, jedna se i razvela. Prva se vratila sa sinom od 8 godina, kupili su kucu u selu u kom su ziveli roditelji njenog muza.Druga je kupila stan u gradu i zaposlila se kao pomocnik direktora skole (vrlo brzo je postala bitan clan jedne stranke) itd.Upoznala sam coveka koji se vratio posle 15 godina u Svajcarskoj, napravio ogromnu vilu u rodnom selu, kupio cetvoro kola, doveo dva sina tinejdzera koji su odusevljeni nocnim zivotom i dobrim provodom u srbiji...Upoznala sam coveka koji se vratio posle 20 godina u Austriji, izidao kucu u nasoj bivsoj ulici i trguje polovnim masinama uvezenim odande koje ovde preprodaje (sporete, kosilice, biciklove, bojlere...).Upoznala sam i ovde ljude koji zele ili planiraju da se vrate, i dvoje koji su se sasvim iznenada i vratili jedan svojom voljom a jedan je deportovan iako nije hteo nazad.Svako od njih ima neke svoje razloge, ali ono sto im je svima zajednicko je da su bili van srbije dovoljno dugo da zarade pare i dobiju pasose neke druge zemlje.
Godinama u sumadiji nicu one gastarbajterske vile sa lavicima na kapijama, godinama ljudi idu van da rintaju pa se vracaju majcici srbiji samo sa dubljim dzepovima, znate bar jednog takvog.Jedini cilj mog bivseg poznanika bio je da ode u Bec zaradi pare vrati se u svoj kraj izida istu onakvu vilu sa lavicima i da ga svi zovu Her Duki, to mu je bio zivotni cilj, i jos je u Becu, radi na tome.
Sto bi onda napustanje Kanade bilo nekom cudno... ono sto je mene iznenadilo je da postoji ona druga generacija skolovana ovde i odrasla bez neke realne vizije srbije koja se odluci na povratak iako tamo apsolutno ne pripada, na veb sajtu Kicenerske crkve davno sam procitala clanak o devojci koja se odlucila da napusti Kanadu i potrazi posao kao ucitelj u Beogradu, velicali su je kao heroja, i dan danas se pitam kako se zavrsio taj eksperiment...
Slika Srbije u ocima ljudi koji su duze ovde je isto toliko romanticna i medijski nafilovana ovde kao sto se nama cinila Kanada odande, ne znam sta je to sto ljudi toliko vole u vezi Srbije, ono o cemu mi ovde pricaju je uglavnom EPP, tamo je hrana zdravija, tamo je deci lepse, tamo su nasi roditelji i rodbina, tamo se manje radi, zivot je manje stresan?
E sad to obrnite i upotrebite za Kanadu, tamo je zivot bolji, tamo je priroda lepsa, tamo se vise zaradjuje, deci je lepse, manje je stresno...vidite, ista stvar, EPP :)) Kad imas pravi pasos i pravu sumu novca svuda mozes sebi da napravis ono sto volis.
Sve je to jako lepo ali kao surovi realista ja i dalje glasam da koristimo cinjenice i prava iskustva iz prve ruke a ne EPP i generalizaciju, kao sto mnogi cine.
...................................................................................................
evo malo cinjenica sa wikipedije

The first Serbs to arrive in Canada came to British Columbia between 1850 and 1870. Many were employed in mining or forestry near such towns as Phoenix, Golden, Prince Rupert and Kamloops.

By 1900, Serbs began to arrive in Alberta. Many of these early settlers had migrated north from the north-west region of the United States. Coal mining attracted them to Lethbridge, while road construction was a source of employment for those in Macleod and Cadomin. Many Serbs worked on the construction of railway lines that now extend from Edmonton to the Pacific coast.

The period between the two World Wars witnessed a major increase in Serbian immigration to Canada. As with other periods of immigration, however, the exact number arriving at this time is not known.

Over 30,000 Yugoslavs came to Canada between 1919 and 1939, this included an estimated 10,000 Serbs. Many of these immigrants were single, working men who had left families in their home country to seek work in Canada. The vast majority of Serbs arriving between the wars settled in Ontario or British Columbia.

Major changes occurred in Yugoslavia during World War II . The newly established independent communist government was opposed by some Yugoslavs. Many post war refugees refused to return to their homeland to live under a communist regime. The Serbs, emigrating to Canada at this time, came from a variety of occupational backgrounds, including military and academic professions and the skilled trades.

In the late 1980s, Yugoslavia's communist government was on the verge of collapse. Shortly after the sudden breakup of Yugoslavia in 1991, a large group of Serbs moved to Canada, mostly to Southern Ontario, to cities including: Toronto, Kitchener, St. Catharines, Hamilton and Niagara Falls.

The 2001 census lists 55,540 Canadians of Serbian descent although it is assumed that there are more due to the irregularities in the classification of Serbs. Approximately 3,420 live in Alberta, with Edmonton and Calgary being the major centres of settlement

The 2009 documentary Serbian Ambassadors follow the lives and tales of several Serbian-Canadians of all generations


Ovo je nacin razmisljanja na koji cete ovde jako cesto naici, pa mislim da je bolje da vas obavestim na vreme :)





1 comment:

  1. Čitam ovaj blog mesecima, veoma je zanimljivo pratiti 'razvojni put' novog emigranta. :) Kako se od nule dolazi do nekog položaja, nekih prijatelja, nekih uspomena.
    Čitala sam komentare na tvoj prethodni post (onaj na kome se razvio čitav forum). Imam dvadeset i kusur godina kao i anonomna osoba koja će da pobegne iz Kanade uskoro. Ali imam i potpuno drugi stav o životu, možda zato što ne nosim sat od 1000 dolara i ne letujem na Havajima. Volela bih par stvari da prokomentarišem - prvo, u Srbiji (konkretno u Beogradu, mogu misliti za manja mesta) se obični poslovi rade za 200-250 evra, mahom na crno, i od tih para ne može da se plati stan i hrana. Od plate za iste poslove može da se plati stan i hrana u Kanadi. I to je tačka. Skoro svi emigranti, i moji prijatelji i ljudi čije postove na netu pratim, prošli su kroz tu fazu i imali su šta da jedu i gde da spavaju. A što se tiče kasnije faze u karijeri, profesori imaju manje od 400 evra u Srbiji, kao i mnogi drugi visokokvalifikovani radnici.
    Još samo jedno - fascinantno mi je kako neko može da ne voli gotovo ništa u državi u kojoj živi, a opet sedi tamo i čeka državljanstvo. Čemu? Apsolutno je nepotrebno za one koji bi živeli u Srbiji.
    Može nekome da se dopada više jedna ili druga zemlja, ali reći da se 500e u Srbiji zarađuje podjednako teško kao 2000 dolara u Kanadi...Pa,ne stoji, sve i da iste stvari mogu da se priušte za te pare.

    ReplyDelete