Thursday, March 22, 2012
Chase your dreams :)
or not...
Pripoveda se kako je nekakav car, došavši s vojskom na kraj svijeta, pošao u tamni vilajet, gdje se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobile da bi ih kobile iz one pomrčine izvele. Kad su ušli u tamni vilajet i išli po njemu, sve su pod nogama osjećali nekakvo ositno kamenje, i iz mraka nešto poviče: “Ko ovoga kamenja ponese, kajaće se, a ko ne ponese, kajaće se”. Gdjekoji pomisli: “Kad ću se kajati, zašto da ga nosim?”, a gdjekoji: “Daj barem jedan da ponesem”. Kad se vrate iz tame na svijet, a to ono sve bilo drago kamenje. Onda oni koji nijesu poneli stanu se kajati što nijesu, a oni što su ponijeli, što nijesu više.
Srpska narodna priča
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
Evo da ti i ja, kao i velik broj drugih, zahvalim na trudu koji ulazes u pisanje bloga i da se pohvalim da sam progutao sve od prvog posta do ovog ispod kojeg pisem u dan i pol, i na neki nacin prozivio svaki post jer se i sam spremam na kanadsku avanturu. Nasa prica je donekle slicna vasoj, dosta nam je zivotarenja bez neke perspektive, iako mozemo reci da imamo ok primanja za hrvatske uvjete, nije da nam nesto fali ali nije ni da puno imamo, i zelimo od zivota vise od podstanarskih kvadrata i nesigurnog posla (u mom slucaju, koliko god dobar bio). Isto imamo bebaca, danas mu je tocno 9 mjeseci i ne zelimo da odrasta u balkanskom cemeru i beznadju koje je ovdje tako duboko usadjeno u ljude. Citajuci postove iz 2010. nekoliko puta mi se pojavila knedla u grlu jer sam zamislio nas troje u situacijama u kojima ste vi bili, nekako sam se identificirao s tvojim muzem, vjerujem da su mi se izvrtili slicni flmovi u glavi dok sam citao kao sto su se njemu vrtili dok se borio da opstanete tamo u pocetku, ali sam se svaki put sjetio nesigurnosti u kojoj sada zivimo i prelomio u sebi da idemo. Ja sam odabrao drugaciji put, aplicirati za WH vizu krajem godine s Calgary-jem kao odredistem, i ako uspije, najtezom odlukom zivota, ostaviti dragu i naseg andjela u Hrvatskoj za pocetak jer ce tu imati sve sto im treba dok se ja ne snadjem, a ja pokusati pretvoriti WH u Permanent, nekoliko ljudi je u tome vec uspjelo relativno lako, nekima su cak poslodavci sami predlozili da im odrade sve sto treba, pa vrijedi pokusati stvoriti neku osnovu i onda dovesti i njih u drzavu u kojoj ce na licima ljudi oko sebe vidjeti osmjehe cesce nego beznadje. Srecom poznajem tamo dobre ljude, mozda mi to olaksa ostvarenje plana...Raspisao sam se, ali poanta je bila da ti zahvalim na tome sto si odlucila podijeliti svoja iskustva, dijelom su i ona utjecala na nase planove jer smo u istoj obiteljskoj situaciji kao i vas troje, i naravno, zamolim da i dalje pises, blog ti je odlican!
ReplyDeletePozdrav iz Rijeke
Hvala vam puno, svaka rec podrske mi znaci :)
Deletedrzacu vam palceve da uspete u svemu sto naumite jer ja uvek mislim da vredi pokusati, zivot je suvise kratak da bi se proveo u beznadju i strahu... :)