Tuesday, January 27, 2015

Greške (se ne priznaju)

Imam jednu molbicu, jedan prof. na York uni u Torontu radi istraživanje na temu jezičkih asocijacija pa ako vas ne mrzi popunite anonimnu anketu ovde

https://www.surveymonkey.com/s/PMRGXQ5





Ha, iskopala iz naftalina pesme mog detinjstva :) strašno šta su moji roditelji slušali, bile su tu i kasete hari mata harija,lepe brene, jasne zlokić,borisa novkovića, plavog orkestra, riblje čorbe, belog dugmeta i naravno sve kasete balasevića....

Pre nego što krenem da nabrajam gde mislim da sam pogrešila , kao odgovor na nečije pitanje (mada je ovaj blog pun naših grešaka), moram da u uvod stavim priču o omiljenoj uzrečici svoje mame, coolera i umproforca u našoj kući tvrdoglavih i teških naravi.Sledi jedna od verzija glupave priče o još glupljoj izreci koja me je nervirala pola života.

Ko zna zašto je to dobro...

Bio jednom jedan radža koji je svuda išao sa svojim vernim mudracem i astrologom, za svaku sitnicu koju je sanjao pitao bi astrologa, za svaku lošu stvar koja mu se desila trčao bi da dobije savet mudraca, ali svako malo mudrac bi mu odgovorio, vaše visočanstvo ko zna zašto je to dobro.I kralju je naravno počelo da biva dosta ovih odgovora i počeo je da se ljuti još više, jednog dana pošao je sa svitom u lov na tigra i taman kada je hteo da ispusti strelu njegov omiljeni luk se polomio i povredio mu lice i isekao ruke, besan kralj se okrenuo mudracu da mu rastumači kakav je to znak ali dobio je isti odgovor- ko zna zašto je to dobro, kralj je razjaren naredio da mudraca pogube na mestu medjutim opkolilo ih je i napalo pleme divljaka koji su prinosili ljudske žrtve svojoj krvoločnoj boginji. Po njihovom verovanju žrtva je morala da bude čista i bez ožiljaka i fizičkih deformiteta da se boginja ne bi ljutila, nakon što su pregledali ljude u pratnji i osakaćenog kralja, odveli su mudraca...I tako je kralj shvatio da je mudrac ipak bio u pravu ovog puta.

...................................................................................................................

Za razliku od ljudi koji ne priznaju, ne vide, ignorišu, ne razumeju i ponavljaju svoje greške ili se uopšte ne trude da ih isprave, ja vrlo dobro znam gde sam pogrešila i trudim se da učim na svojim greškama.
Moje greške nisu neke katastrofalne stvari koje su mi uništile ili promenile život, one više liče na propuštene prilike ili izgubljeno vreme...Ovaj ceo blog je nastao zbog toga, da ih ja ne bih ponavljala i da bih drugima skrenula pažnju na neke sitne zamke emigracije i lokalne birokratije.Nikom to neće spasti život ali će im uštedeti vreme, novac i trud.
Posle svake situacije koja nam se obije o glavu ili o novčanik, mi sednemo i razgovaramo da vidimo šta smo mogli bolje da uradimo, i kako da u sličnoj situaciji sledeći put reagujemo bolje, bez toga ko je kriv i bez puno prebacivanja tipa zar ti nisam rekla ...što nekako uvek dodje na kraju, jer iako moj dragi ima mnogo bolji instikt za ljudske karaktere, ja imam bolju viziju u kom pravcu neka situacija može da se razvije,ali kada počnem o tome obično sam optužena da negativišem i da nemam poverenja i na kraju dobijem isfrustriran odgovor -da, da, ti imaš kristalnu kuglu...Naravno da nemam, ali imam mozak,imam iskustvo svojih roditelja koji su me od malena učili da prvo zamislim najgore moguće što može da se desi pa da onda uradim nešto rizično(što me i dalje nije sprečilo da usred januara upadnem u zaleđenu tisu ili da se penjem na vrh krova dok su oni na poslu i poslatram ravnicu )imam i onaj osećaj u stomaku koji mi je sto puta ranije rekao da to neće biti dobro za moju porodicu.Postoje ljudi koji kad mi se obrate naizgled u dobroj nameri odmah uključuju taj unutrašnji alarm koji me dovodi u stanje pripravnosti, deca i životinje su maheri za to da prepoznaju u ljudima ono što im se ne dopada, ali mi smo vaspitanjem istrenirani da ugušimo taj alarm i budemo fini i kulturni prema svima.

To je moja prva greška.
Nisam dovoljno slušala taj unutrašnji instikt u nekim situacijama u životu, dozvolila sam da me lepo vaspitanje i kultura dovede u situacije gde sam mogla samo sebe da krivim i da se kajem jer nisam bila oštrija, makar ispala budala, sa budalama bar niko neće da se kači i ima posla.

Nažalost, još nisam naučila kako da iskontrolišem to vaspitanjem uslovljeno ponašanje, uvek se trudim da budem jaka i fina kada to ne bih trebala da budem. To me je umalo koštalo drugog deteta, jer sam znala da nešto nije u redu od samog početka ali svi su mi govorili da umišljam. A ja sam bila fina pa nisam histerisala dok su me ubeđivali da sam luda, jer me drmaju hormoni, iako sam imala osećaj da sam ja u pravu i da je moj stomak u pravu...Svaka majka je bar jednom bila u toj situaciji (ako ne i jednom mesečno) gde tačno zna da nešto tu nije u redu sa njenim detetom i ima taj osećaj...ali onda umesto da veruje sebi, pređe preko toga kao ma sve je ok, previše se brinem, preterujem itd.

Znala sam i da nešto nije u redu sa Aleksom kada je imao svakog meseca po jednu upalu uha i kada je sa 3.5 godine bio poslat kod logopeda jer ne govori u vrtiću.Posle pola godine zakazala sam kod audiologa jer lekari nisu preduzimali ništa sem što su mu davali sve veće i veće doze antibiotika(dotle dok nas farmaceut u čudu nije pitao da li mi znamo da je prepisana doza veća od one za odrasle), ali pošto sam to uradila na svoju ruku i poseta je trebala da košta oko 100$ odmah sam naišla na negodovanje u kući,zašto da plaćamo za nešto ako već iamo besplatnog lekara... moj dragi, kolege na poslu i lekar su me ubeđivali da je to normalno kad deca krenu u vrtić da su često bolesna i da će on to prerasti...Pustila sam da me ubede, sve dok jedne noći njih dvojica nisu završili u ER gde je dete vrištalo držeći se za uvo iz kog je curila krv i gnoj.Tada je lekar u ER preslušao tatu -kakvi smo mi to roditelji i šta smo dosad čekali da vodimo dete na testove (naravno da smo mi samo pratili savete našeg porodičnog lekara i ja sam joj verovala ignorišući svoj osećaj, čak sam otkazala onu prethodno zakazanu posetu) i da ovako može da ogluvi itd.Tada se konačno i moj dragi malo trgnuo, testovi su pokazali 30% gubitka sluha mesecima koliko su trajale te infekcije, nus pojava su bili gubitak apetita i prolivi zbog antibiotika, gubitak ravnoteže zbog pritiska u unutrašnjem uhu, gubitak na težini,loše spavanje i hrkanje, nepravilan razvoj govora...morali smo da se odlučimo za operaciju i ugrađivanje ušnih cevi, do poslednjeg sata smo se mučili da potpišemo taj papir i na kraju ta 15to minutna operacija je rešila sve, nije više bilo nijedne upale,dete je počelo konačno da jede kako treba i da čuje i govori kako treba, živnuo je i počeo da se penje i trči okolo više nego ranije.

Pogrešila sam što nisam slušala svoj instikt i isterala svoje 6 meseci ranije makar i kroz svađu i tražila savet drugog lekara i odvela dete kod audiologa kada sam znala da treba da se preduzme nešto bolje od večitih antibiotika.Uštedela bih mu mesece mučenja i bolova.Pogrešila sam što sam dozvolila sebi da verujem svima osim sebi, misleći da su oni stručniji, možda jesu u svom poslu ali niko nije stručniji za moje dete od mene.

Druga greška je odlaganje stvari na koje nisam spremna ili koje mi ne prijaju.
Jednom mi je najbolji drug u šali rekao ako već treba da progutaš žabu, progutaj je odjednom celu i završi s tim,a ne tebi danima visi to u vazduhu i umesto da završiš za dan rastegneš svoje mučenje na mesece.
Svi smo mi majstori da izbegavamo i odlažemo ono što stvarno ne želimo da uradimo.Volela bih da sam ranije došla u Kanadu, pre deteta imali bi mnogo bolji i lakši start ali ko zna koliko bismo ovde odlagali dete.Tamo smo ga odlagali 7 godina, dok sredimo sprat, dok ja dobijem stalan posao, dok nam Kanada odobri vize...Ustvari ja nisam bila spremna na taj korak, ja nisam mislila kao moj muž da je moj život nepotpun i beznačajan ako nemam dete i imali smo dosta oštrih razgovora na tu temu.Odrastala sam devedesetih gledajući svoju majku koja nikada nije ništa sebi kupila već je sve davala nama, nije imala ni za frizera pošteno, nije imala šminku ni lepe stvari koje su druge žene sebi dozvoljavale, ona nije imala -ali smo zato mi imale sve što su mogli da nam pruže.Dane je provodila vukući gajbe na hladnom kod privatnika a noći perući veš, peglajući, kuvajući ručak za sutra ili pekmez za zimnicu, zaklela bih se da nikada nije spavala više od 5 sati i radila je svakog vikenda.Nisam želela da budem kao ona kad odrastem, rob posla, kuće i dece.Zamišljala sam svoj život drugačijim, sa više putovanja, slobode i manje kompromisa.
Stvarno nisam videla ništa poželjno ni fascinantno u tome da se udebljam ko kit, da mi neko mesecima uzurpira telo i da me sve boli non stop,da prodjem kroz torturu porođaja u lokalnoj bolnici koja je glavni izvor najgorih urbanih legendi vezanih za šta sve može da pođe loše kad ima padneš pod nož... nisam videla svoj život u usranim pelenama i povraćki, u neprospavanim noćima, dreci i histeriji,bolovima...jednostavno nisam bila spremna da se žrtvujem, da dam svoje telo i slobodu, jer nisam znala zašto bih to morala da radim- pa šta ako nećeš decu nije smak sveta, još uvek mislim da nisu svi stvoreni da imaju decu, niti je glavni cilj u životu imati dete,dete nije trofej, statusni simbol ili kućni ljubimac,glavni cilj je biti dobar roditelj ako si vec uspeo da napraviš jedno...
Ali, bili smo već godinama u braku i pritisak porodice i društva koje je naviklo na trudne mlade (moja priča je bila ona-udala se iz ljubavi a nije čak ni morala) je postajao nepodnošljiv.Svakog dana kada bih krenula na posao svekar bi me pitao neko pitanje tako da provuče ideju da kasnimo, jednog dana je rekao -vidi što je lepa ona trešnja, znaš šta fali pod njom, jedan dečkić da je bere...moji roditelji nisu bili tako suptilni, bili su još gori.
Čak me je i oštra doktorica u ženskom dispanzeru napičkala i bukvalno sam istrčala plačući nakon stvari koje mi je rekla, da sam kukavica, da ne volim svog muža i da ga ne mučim ako neću dete, da je 1000 njih pre mene prošlo kroz trudnoću i porođaj i šta se ja sad tu pravim pametna, i da potražim pomoć psihologa jer je moj problem u glavi...Na kraju posle 6 godina odlaganja i pregovaranja dobila sam ultimatum, da on ne može da zamisli svoj život bez deteta i to je to.
Kada smo konačno prošli kroz sve to, shvatila sam da nije vredelo to što sam odlagala jer mi nije ostalo puno vremena za drugo dete koja sam ovaj put ja želela, i da bi nam bilo puno lakše da smo došli sa većim detetom u Kanadu, jer bi on išao u školu a mi bismo mogli da tražimo bolje poslove i bilo bi nam lakše finansijski.Mogla bih ovde odmah da imam drugo, umesto da i njega odlažem 4 godine dok Aleksa krene u školu i ja dobijem stalan posao...ista priča.

Nisam puno pogrešila,jer su moji marsovci ipak tu, ali čini mi se da nisam trebala da odlažem toliko dugo.

Treća greška, je moja pretpostavka iz mladosti da se nikada neću promeniti
,
da ću imati iste želje i iste ideje o životu, iste stavove gde god i kad god se nalazila...Kako život ume da te ponekad opauči i postavi na mesto...Prvo sam sve to moje morala da zakopam u najdublju rupu kada se rodilo dete, posle neprospavanih noći i drastičnog razvoja stokholmskog sindroma jedina misao u glavi mi je bila koje su njegove potrebe.Ja nisam postojala, moj dragi jedva da je postojao,moje vreme nije postojalo, moj život se pretvorio u naš život jer smo bebac i ja bili kao sijamski blizanci...Sve ono što sam mislila i u šta sam želela da verujem u mladosti, pre njega, se promenilo i nestalo...
To je ista ona glupava pretpostavka sa kojom žene ulaze u brak sa ne tako savršenim ljudima misleći da će se on zbog nje promeniti...ne draga, ti si ta koja će se menjati i trpeti sve i svašta, još više ako dobiješ dete...ti si ta koja će verovati da je on od sutra drugi čovek, da ne pije više i ne udara kad popije, koja će kačiti sliku sveca na kalendar na zidu na dan kad je obećao, i koja će mesec il dva kasnije kada prekrši obećanje ubediti sebe da će se on ipak promeniti, zbog nje, zbog dece (jer on je tako dobar kad ne pije i ima dobru dušu, samo kad popije to nije on, to je prokleta rakija)...Videla sam to kod svojih drugarica.
Ljudi greše kada veruju da se oni ili njihov partner neće promeniti na gore, ili neće promeniti uopšte.Mi se menjamo svaki dan, i svakim korakom postajemo neki drugi drugačiji ljudi, sa više iskustva, više kajanja i manje očekivanja.
................................................................................................................................

Trebalo je ranije da razmišljam o odlasku u inostranstvo
( zapravo jesam ali nadala sam se da ću otići u Nemačku kod babe i dede).Trošila sam svoje vreme mučeći se da prevaziđem prepreke koje mi je birokratija i sistem i politika sistema stavljala na put.Htela sam da upišem engleski, bilo je 30 mesta na 150 kandidata, bila sam prva ispod crte na prijemnom, moji nisu hteli da daju mito da me ubace na listu.Silom prilika upisala sam tamo gde je preostalo mesta i gde mi je već bilo par drugarica i sestra od strica, vaspitačku školu, mama je naravno rekla -ko zna zašto je to dobro.Na kraju, završila sam to i učiteljski fax, dala razlike i polagala jezik da dobijem od ministarstva dozvolu da radim ono što sam od starta htela, da predajem engleski u osnovnoj školi.To sam i radila godinama da nakupim iskustvo u struci za imigrantsku vizu.
Ispalo je da za odlazak to i nije bilo tako loše, moj engleski je bio savršen a mogla sam lako da akreditujem vaspitačku diplomu i da počnem da radim ovde.

Znam da nisam pogrešila što sam sa par kofera i bebom pod miškom otišla preko pola sveta, samo mi je žao što nisam ranije...

Kasno shvatite koliko je absurdno u našem školstvu tražiti od nezrelih 15to ili 18to godišnjaka da odluče o svom budućem zvanju i životu, da zamisle sebe u narednih XX godina, ja evo imam 3 i po decenije i čini mi se da ponekad ne vidim sebe za 5 godina, a ponekad jedva nazirem sledeću nedelju...A oni kasno shvate da su se zeznuli u proceni kada postanu stalna postavka na birou, počnem da se smejem u sebi kada mi oduševljeni roditelji srednje klase u srbiji pričaju kako im je dete upisalo fotografiju ili arhitekturu, ok možda ima smisla pratiti svoje snove ali jedino ako nećeš živeti u srbiji.Za fotografa ti ne treba 4 godine faxa a za arhitekturu i dizajn ti samo treba debela veza kod rodjaka koji drži građevinsku firmu, a i onda radiš sve po starom kalupu koji je neko već napravio-zgrada je zgrada bitno da se kvadrati prodaju.Srbija ne voli sanjare,vizionare, zanesenjake i inovatore, takvi tamo najgore prodju, pogledajte Teslu, čovek je morao da pređe okean da bi promenio svet i danas učimo jedan pasus o njemu u knjigama, a da nije njega niko od nas ne bi ovo čitao, ne bi bilo ni svetla ni interneta.S druge strane, Amerika i zapad uopšte, ih prihvata ali samo pod uslovom donose profit.

Pisala sam dosta o greškama koje ljudi prave u emigraciji, o tome da dolaze sa pogrešnom vizijom lake love u Kanadi,da se zaglave na jednom mestu ili u getu velikih gradova, da neće da rizikuju dalje bez obzira što su se već upustili u rizik dolaska, da neće da se menjaju ili nisu dovoljno fleksibilni,da očekuju da će ostati iste osobe i da će za par godina uspeti da postignu nivo koji su ostavili tamo ako su tamo imali nešto, da previše očekuju od sebe i Kanade, da dozvole sebi da postanu negativni i ksenofobični u multikulti društvu...

Možda bi lakše i kraće bilo da napišem gde nismo pogrešili.

Nisam pogrešila što sam pristala na bebi ultimatum, koštalo me je moje slobode i želja, ali nije mi žao, dobila sam puno, puno više, nego što sam ikada mogla da zamislim.

Iz moje perspektive nisam pogrešila što sam ostavila ništa+beznadje tamo i dozvolila sebi da pokušam drugde, ne bitno gde.Sve i da nisam uspela, dugujem sebi da bar pokušam da promenim svoju situaciju i svoj mali deo svemira na bolje.

Nismo pogrešili što smo se stalno selili tražeći bolji posao i bolje mesto za život, dok ga konačno nismo našli.
Nismo pogrešili što smo živeli i u lošijim komšilucima ali jednu ulicu od posla, to nam je uštedelo vreme i novac za auto, mogli smo da ručamo zajedno kao porodica za vreme pauze za ručak, što je verovali ili ne i sada slučaj.
Nismo pogrešili što i dan danas živimo na isplaniranom budžetu i ne dozvoljavamo sebi luksuz kupovine gluposti koje nisu korisne (osim ako nisu igračke za decu).Aleksa ima kasicu prasicu, kad god osetim da trebam ja mu dam koji dolar i kažem mu hvala što mi pomaže oko brata, ili u kuhinji i da je najbolji brat na svetu, ali ne plaćam ga da mi odradi neki zadatak, nema šanse, to je njegov deo posla kao člana ove porodice.Piggy ima preko 50$ konstantno jer nije neki trošadžija i stalno se grebemo od njega za bus ili pijacu, ali mu vratimo, hoće on da da bez problema nije cicija, tako da kad reši da baš mora da ima neku igračku kasica ide sa njim u prodavnicu i on plaća na kasi, naravno da ja dodam ako fali :)
On zna da sve ima vrednost u radu i da ne pada s neba i da stvari moraju da budu korisne, ako se ne igra sa igračkama i dosadno mu je mama će ih poslati u scrap store deci koja hoće da se igraju sa njima,( isto ako ne stoje na svom mestu već su razbacane po kući)...recimo da nisam najblaži roditelj na svetu, ali sam bar iskrena i poštena prema njemu.

Nismo pogrešili što se nikada nismo okrenuli jedno protiv drugog, čak i kada nam je bilo najgore ili kada je jedan od nas dvoje bio krivac za situaciju.Da, rasprave i sukobi mišljenja postoje u svakom braku i to je normalno, ali je isto tako normalno ponekad napraviti kompromis i pitati sebe šta je tačno uzrok besa, da li sam ja stvarno u pravu i koliko ja ta stvar zaista bitna za funkcionisanje ovog sveta ili porodice...
Zbog čega ja mrzim praznike i datume itd. jer generalno ne volim situacije gde me neko tera da nešto uradim zato što svi tako rade. Dve moje veoma dobre drugarice koje su praktično odrasle zajedno nisu pričale godinama jer su bile kume i jedna je zaboravila da drugoj čestita prvu godišnjicu braka, ova ju je napala kako nije dobra drugarica našta je ova druga odgovorila da ima problema i da je sebično očekivati od nje da brine o svima osim o sebi kad joj je teško, osim toga čestitala je sa zakašnjenjem evo sad...mislim da je svađa potrajala godinama, u mojim očima nije bilo nikakvog razloga za to ali eto ...Mrzim datume, godišnjice i praznike jer je društveni marketing uslovio da svi moraju da obraćaju pažnju na tih par dana u godini i ako omaše onda se ne računa cela godina truda, znači kupiš buket za godišnjicu, prošetaš ga tako da ga svi relevantni vide i ti si najbolji muž na svetu...malo sutra :)
Ili kupiš dečku-devojci od zadnjih studentskih para neku lepu stvar a njemu-njoj se to čak ni ne sviđa i još ti otvoreno kaže kako nemaš pojma o njegovom-njenom modnom ukusu čim si mu kupila tu boju...
To su gluposti i nebitne stvari u životu, ako nekom hoćeš da pokažeš da ti je stalo ne moraš da čekaš jedan dan u godini, možeš svaki dan da učiniš nešto lepo za njega, ako ti se ne sviđa to što si dobio ili ti ne treba, lepo kaži hvala i kupi sam sebi, ili kao ovde traži gift card za prodavnicu koju voliš :)
Brak je na velikoj probi u emigraciji, ljudi se menjaju u novoj sredini, menjaju im se navike i vrednosti,menjaju im se mogućnosti i sloboda,menja im se odnos sa partnerom, bili oni svesni toga ili ne.

Nismo pogrešili u tome što pre svake bitne odluke vezane za posao ili finansije, prođemo kroz analizu na koji način će to da utiče na našu porodicu, i napravimo listu prioriteta i ciljeva i pripremimo se za moguće negativne posledice.
Nismo pogrešili što učimo decu da nam je zajedničko vreme najbolji poklon, čak i po cenu da se kroz suze odreknu igračaka koje sva ostala deca imaju, ili da je odlazak u safari park i dan sa tatom bolji poklon od plastičnog vozića za rođendan.Jer iako klinac ne zna, ja znam da za 10 godina neće više slušati pištanje kineske igračke ali će slušati reči svog oca jer će naučiti da je on uvek bio tu za njega...

I sad moram da završim ovaj duuug i previše ličan post, jer jedan hleb čeka da se peče i jedan klinac čeka da ide na sankanje posle škole.

Evo vam moj rodni grad, i posle 20 godina izgleda potpuno isto, zarđao i zapostavljen od svih...




6 comments:

  1. Citam blog redovno ali nemam obicaj da komentarisem. Ovaj post je toliko jak, da zelim da se zahvalim na ulozenom trudu - sve sto pises vredi, i govori ne samo o jednoj novoj zemlji nego i kako sve to utice na tebe,i na vas kao porodicu. Takodje se vidi i kako uticu godine i trud koji unosite, i drago mi je da vam ide pozitivno. Kad kazes da ti je zao sto niste ranije otisli - mislim da ste mladji od vecine emigranata, jer dok zavrsis fakultet i steknes iskustvo potrebno za emigraciju, plus sacekas vizu, tesko da i mozes da budes mladji od 30. Vama je bilo tesko jer ste imali bebu, i morali ste da se prilagodjavate, ali ipak je sve doslo na svoje mesto. Ako je bar za utehu, pored svih muka koje ste imali (odnosno koje si ti imala) oko nostrifikacije, bar niste dizali studentske kredite koji su na tom kontinentu cesto veliki teret. Nadam se da ces nastaviti da pises blog, u skladu sa svojim vremenom. Sve najbolje vam zelim u zivotu. I hvala!

    ReplyDelete
  2. http://www.odlomci.net/2010/03/dusko-trifunovic-gresio-sam-mnogo.html

    ReplyDelete
  3. Што се тиче здравља деце никада не треба чекати. Ми овде у Русији скоро увек одмах идемо код лекара чим приметимо нешто. За сада, хвала Богу, син нам се није много разбољевао, углавном вируси и прехладе.

    Што се тиче Канаде, њихов социјалистички здравствени систем има ту предност што је бесплатан, али је и веома спор. У Русији, наравно, постоји и општи бесплатни здравствени систем, али и веома развијен приватни, који се плаћа, а што је добро ако ти треба нешто брже. Ја док сам био у Канади, када сам видео колико је систем спор, то јест да мораш да идеш код свог лекара, па те он онда упуђује даље, па се онда тамо даље чека и тако то, нашао сам фору како то да убрзам. Идеш право у болницу у хитну помоћ у било које доба и тамо се жалиш. Наравно, без панике и сцена, али са озбиљним наступом. Увек те приме, мада се и тамо понекад јако дуго чека. Али, оно што је добро при одласку право у хитну помоћ, је да те по убрзаном поступку шаљу даље код специјалисте или на нека снимања. Ја сам на тај начин, на пример, много брже успео да дођем на магнетну резонанцу колена, него што бих успео стандардним путем. У Канади пуно људи из Торонта и околине иду у Америку у Бафало где плаћају за прегледе у приватним ординацијама, јер немају времена да чекају. Такође, велики број Канађана је јако незадовољан тим спорим социјалистичким здравственим системом.

    И још да додам савет за новодошле у Канаду - водите рачуна о свом здрављу када сте здрави. Што мање стреса, што мање лоших мисли, доста кретања и, јако важно, храните се квалитетно, а то значи што мање хране из великих познатих супер-маркета. Тражите продавнице органске хране, која је мало скупља, али не прескупа. У Торонту и околини имају две велике и познате продавнице органске хране "Whole Foods Market" (Торонто, Мисисага и Оуквил) и "Big carrot" (на Данфорту).

    Мене је Канада прилично нервирала, али сам налазио места која ми одговарају, па ми је тако било добро. На пример, ишао сам у онтаријску "Кинотеку", где су се пуштали добри уметнички филмови, шетао сам по неколико сати по оним полуострвцима и острвцима до светионика иза главног острва, шетао сам по обали језера, по Хај парку и тако даље.

    ReplyDelete
  4. Kako lepo pises. Kao da citam neku knjigu. Sve najbolje vam zelim!

    ReplyDelete
  5. Odlicna ideja !knjiga!mislim da je ovo stvarno toliko detaljno i slikovito opisivanje i toliko korisno..da bi moglo da se nadje kao izvrstan poklon svima onima koji putuju u inostranstvo,a vjerujem da nas ima dosta.Svaka cast...voljela bih kad bih ovaj sadrzhaj imala u papirnoj formi...

    ReplyDelete