Monday, March 17, 2014

Utvrdjivanje gradiva, jer me uvek svi pitaju isto

Ovih dana drzavljanstvo se ceka oko 24 meseca u proseku, godinu dana na polaganje testa i godinu dana za ostale birokratske procedure, ako tako bude trebace nam 5 godina da postanemo drzavljani Kanade, mada ovaj najmladji je vec :).
Za one koji me uvek pitaju da li sam se zbog neceg pokajala, ne nisam, moja najgora nocna mora je da mi neko sutra kaze da moram da se vratim u onaj pakao nemoci.Tata uvek kaze da se dobri i pametni ljudi snalaze i u losim sistemima i situacijama, samo ja u to ne verujem, za mene lose je lose, nikakvo prezivljavanje u losim sistemima nije vredno gubljenja vremena i zivaca da bi se izborio sa vetrenjacama.To je medjutim samo moje misljenje i moj problem, postoje ljudi koji se bas lepo snalaze u takvim sistemima, kao sto postoje ljudi koji se nikako ne snalaze ni u ovom malo boljem...Mislim da sve zavisi od perspektive i cilja u zivotu.
Mi smo mladi, nasa snaga trenutno je usmerena na podizanje dvoje male dece, nas cilj je krov nad glavom i koliko toliko kvalitetan porodicni zivot, provod sa klincima i putovanja.Nije me briga koja kola vozimo, nije me briga koju marku odece kupujemo, nije mi do izlazaka, kafica i kafana, imamo ispunjem drustveni zivot, gomilu divnih prijatelja sa malom decom i to nam je dovoljno da budemo sretni i zadovoljni ovde.
Neko mi je postavio to pitanje trazeci potvrdu da razmislja u dobrom pravcu, i iskreno malo me to nervira jer ako je meni dobro ne znaci da ce i vama biti, ponovicu sve jos jednom-
Nijedan politicki sistem ni drzava na svetu nije savrsena, bilo je i ima jos uvek stvari koje mi se ovde nisu dopale, ali kada uporedim kvalitet svog zivota sa onim sto bih imala tamo...pa evo,moj zivot u Srbiji mogao se nazvati prezivljavanjem, s vremena na vreme nasla bih neki posao zamene, putovala po selima i skolama, vidjala se s muzem s vremena na vreme,nismo imali para da izadjemo u stan jer smo stedeli da odemo, ziveli smo kod svekra i svekrve, i koliko god da to cenim, ne vidim da bismo igde stigli i ikad imali nesto svoje u onim uslovima, moj zivot za 10 godina braka u Srbiji bi bio isti, ako ne i gori, jurili bi za poslom i novcem, trovalo bi nas lose okruzenje i politika a decu bi nam podizale babe i dede sa svadjama i svim pratecim efektima generacijskog jaza...Zapravo bila bi to klasicna nocna mora gomile mladih parova tamo koji jednostavno il rastezu nemoguce fondove da bi bili svoji ili su primorani da ostanu vecita deca svojih roditelja i da nemaju svoju rec i nesto svoje cak i kada uveliko imaju svoje klince...Moj problem sa onim tamo je bio sto nisam imala nista, bilo mi je lako da odem jer nisam videla neke sanse da se ta situacija ikad promeni, nismo imali svojih stvari niti stan, u tom trenutku nismo vise imali ni poslove...lako je otici trbuhom za kruhom sto kazu kada samo zelis da ides napred.
Evo sta cu reci, u proteklih par godina emigracije primetila sam neke stvari u vezi sa ljudima koji dolaze,
prva stvar je da sto su mladji i sto manje imaju lakse se "prime" ovde, stariji ljudi sa vec izgradjenim zivotom i sistemom vrednosti, porodicnim i prijateljskim vezama teze se menjaju ili ne zele da se menjaju i imaju vise problema da pocnu od nule.
Dalje olaksavajuca okolnost je ako dolazite kao mlad par bez dece, jer ma koliko ih voleli balansiranje izmedju skola vrtica i novca za takvo nesto ostavlja porodicu na jednoj plati, cak i ako oboje rade, nije isto imati dva clana na dve plate i 4 clana na dve plate.Takodje smanjuje fleksibilnost sto se tice vremena provedenog na poslu ili putovanja do posla.
Ali definitivno najvaznija stvar je sistem vrednosti koji je pojedinac usvojio,
nedavno sam citala jako dobar clanak na tu temu
http://www.bizlife.rs/vesti/67297-zoran-milivojevic-za-bizlife-u-srbiji-se-uspeh-kaznjava

objavicu ceo tekst u slucaju da link pukne

Zoran Milivojević za BIZLife: U Srbiji se uspeh kažnjava

Psihoterapeut velikog iskustva, ugledni dijagnostičar i predavač na Univerzitetu Sigmund Frojd u Beču na jeziku ’da svako razume’ Zoran Milivojević objašnjava kako se ovde, u Srbiji, gleda na uspeh, kako se prihvataju uspešni i u čemu je ’prokletstvo’naroda koji ima samouverene i inovativne pojedince, koji su naučili da se snađu.

Da li bi se u Srbiji zbog komšijskog uspeha rodila ideja da se trkne po otrov za njegovu kravu ili bi se desila kupovina dva bika, da se bude bolji? Da na ulicama Srbije presretnete desetoro ljudi i pitate ’Da li biste voleli da budete predsednik vlade?’, šta bi vam rekli? Psihoterapeut Zoran Milivojević na to sve kaže:

„Mi smo društvo koje ne podržava uspeh. Zašto? Zato što se naši ljudi porede. Gledajući one koji su uspeli, prvo pomislimo ’Vidi kako je on uspeo!’, a onda se poredimo i sebe, naravno, doživljavamo kao neuspešne. To je problem. U primitivnim društvima poređenje sa uspešnim vodi ka ideji da ’komšiji crkne krava’, namesto da tuđ uspeh bude motiv da se stigne i prestigne. Namesto da se kupi krava ili dva bika, kupuje se otrov za komšijsku kravu kako bi obe strane bile jednake, siromašne“, kaže Milivojević i takvo društvo naziva ’spljoštenim’.

„Univerzalan problem u Srbiji je što smo mi, kako bih ja to rekao, ’spljošteno’ društvo. Nema vertikale. Pravi primer je, recimo, dvoje dece od kojih jedno dobije igračku, a drugo ne. Prvo će polomiti igračku drugog da bi se izjednačilo. Neće tražiti da i ono dobije svoju.
Ako na ulici sada pitate desetoro ljudi ’Da li biste voleli da budete predsednik vlade?’, mislim da bi njih sedmoro prihvatilo i odgovorilo:“Eto, konačno i vi da prepoznate pravu vrednost!“. Ovde se svi porede sa svakim, svako misli da je dovoljno dobar. To je samouverenost koja u uređenim društvima dovodi do uspeha. Zato su naši ljudi u inostranstvu uspešni, uvereni su da mogu, da su bolji od ostalih.“

Zoran Milivojević za BIZLife: U Srbiji se uspeh kažnjavaKukamo i kad nam ide

Interesantno je zapažanje psihoterapeut Milivojevića, za koje ne treba mnogo zahtevnih dokaza. Praksa je da Srbi kukaju...

„Pošto se ovde uspeh kažnjava i postoji zabrana da se bude uspešan i srećan, dešava se da oni kojima dobro ide glume da im ne ide, kukaju. Ili, ako se hvale, hvale se opet kukajući ’Jao, dobio sam neku stipendiju. Jao, baš sad ću morati u Ameriku na šest meseci. Pa, gde su me baš sad našli!’. Dao je informaciju da je uspeo, pohvalio se, ali se maksimalno potrudio da ogadi da ne bio kažnjen na neki način. Ali, to nije samo naš specijalitet. To je specijalitet neuređenih društava. U svakom narodu ima zavisti, ali recimo, Austrijanci će želeti ’da komšiji crkne krava’ samo ako je u pitanju nešto nelegalno, ako ’vlasnik krave’ ne plaća porez, ne poštuje pravila. Utakmica mora da bude fer i svi moraju da se pridržavaju tih pravila. Nema destrukcije, otimanja, diskvalifikacije već se ljudi veoma trude da prestignu. Zavist koriste u konstruktivnom smislu, tuđ uspeh kao podsticaj za napredak. I, tako iz generacije u generaciju“, iskustvo je Milivojevića.

’Nisam uspeo zato što živim u Srbiji?’

Na pitanje: ’Koliko Srbiju treba kriviti za neuspeh pojedinca?’, psihoterapeut Milivojević odgovara:

„Mnogi kažu ’Nisam uspeo u životu zato što živim u Srbiji!’. Ne slažem se, jer ko je uspešan, biće uspešan u različitim situacijama i kontekstima. Ako niste uspeli u Srbiji, verovatno nećete ni u Americi ili Nemačkoj. Tačno je da nam se u poslednjih 25 godina društvo raspalo, vednosti građanske klase su se izgubile jer su nas snašli i ratovi, i bomardovanje, i tranzicija, vrlo gusti događaji. Još uvek nam se svašta dešava i teško je ostati normalan, imati životne prioritete kakve imaju ljudi u uređenim društvima. Ipak, ako neko ima jasan cilj, ako je radio i razumeo situaciju, mogao je da uspe bez obzira gde je.
Ono što mislim da našim ljudima nedostaje su radne navike. Precenjujemo talenat i sposobnosti i mislimo da će nas sudbina, viša sila, šta god, gurnuti i smestiti tamo gde treba da budemo. Put, moć ili snagu za ostvarenje ciljeva ne tražimo u sebi, već izvan. I onda očekujemo (u sebi ima reč ’čekati’), dakle, čekamo i to se ne desi, neko drugi uspe i stvar se vrlo komplikuje.
Lenji smo i nemamo radne navike i to su nam najslabije tačke. ’Ja bih’ ili ’bilo bi lepo kada bi se desilo to i to’. mora da se zameni sa ’ja ću’.“

Zoran Milivojević za BIZLife: U Srbiji se uspeh kažnjavaSrbi zaposleni ’preko’

„Jednom prilikom mi je jedan Austrijanac pričao da više ne zapošljava Srbe, već isključivo Slovence i Hrvate od naroda sa naših prostora. Pitam „Zašto?“. Kaže:“Srbin dođe, radi godinu i po, dve, gleda šta ja radim i treće godine on je meni konkurencija, sam vodi svoj biznis. Dok će Hrvat ili Slovenac ostati na poslu“. Držati se pravila je pitanje vaspitanja što mi nismo naučili. Naučili smo da se snađemo, da mislimo svojom glavom. To što je naša prednost kao pojedinca i to je naše prokletstvo kao zajednice. Takav pojedinac može odlično da’ pliva’ u uređenom društvu“, kaže psihoterapeut.

Kada se ipak držimo pravila, kako se osećamo kada imamo šefa i kakvi smo kao nadređeni?

„Držaćemo se pravila ako od toga ima dobiti ili ako znamo da ćemo biti kažnjeni. Ne volimo pravila, ali smo inovativni što znači da nema zajednice – petoro vrlo inteligentnih, recimo Srba, čine vrlo glupu grupu. Grupa morati imati red, sistem, usmerenost ka cilju, a ne pojedince koji se svađaju ko je pametniji, sposobniji, bolji. To moramo da popravimo jer se zbog toga gubimo. Nismo dovoljno inteligentna grupa, nismo organizovana zajednica u kojoj pojedinac shvata da mora da se podredi, da zajednica ima i horizontalan i vertikalan red, ’nadređene’ i ’podređene’. A mi mislimo da, ako se podredimo i ako imamo nadređenog, ponizili smo se, niža smo rasa. Ali, podrediti se (u sebi ima reč ’red’) to znači da postoji hijerarhija, da ljudi zauzimaju uloge što ne govori da je neko pametan, glup ili sposoban. Kod nas ćete često čuti izgovor za neposlušnost: ’Daj ti meni šefa koji je bolji od mene i ja ću da ga slušam!’. Funkcija šefa nije da bolje zna ili da bude pametniji, već da uređuje posao grupe. Zato ovde težimo da budemo nadređeni i tu poziciju čuvamo tako što oko sebe okupljamo lojalne ljude koji nas neće ’skinuti’. A lojalni su rođaci, kumovi, drugovi iz rodnog kraja. I, takva postavka stvari je prisutna u firmama, partijama, asocijacijama.“

Mnogo je ljudi iz Srbije otišlo u inostranstvo. Jedni su uspeli, drugi nisu , a neki su se vratili. Ko je kriv?

„Za povratak većine kriva je fantazija koju su imali da su fenomenalni, da će im se sva vrata otvoriti samo treba da se pojave tamo negde i da postoje. Ali, tamo negde mora da se radi, dokazuje, da se drži pravila. U kapitalizmu stvari funkcionišu tako da, ako sam ja vlasnik kapitala i ako ste vi izuzetni, ja ću vas moliti da dođete i radite za mene jer ćete vi zaraditi više para nego neko drugi. A, od tih para ja ću vas dobro platiti. Dobro vama, dobro meni. Tu nema poređenja ko je bolji. Ili, kako to lepo piše u nekim knjgama ’Ako sam ja najpametniji u svom timu, onda taj tim ne valja, u pogrešnom sam timu. Moji saradnici moraju da budu takvi da mogu da učim od svakoga zato što se to isplati’“ .

„Moja predstava o uspehu kada sam bio dete bila je da radim ono što su mi roditelji zabranjivali – da gledam TV ceo dan, da jedem burek u krevetu i čitam stripoteku. Tako je moja fantazija bila povezana sa pasivnošću (gledam TV, ležim), da ne moram da se mučim u životu kad budem svoj čovek. A, onda mnogo godina kasnije, kada sam počeo da upoznajem uspešne i veoma bogate ljude, bio sam iznenađen time što oni ustaju rano – ustaju u šest, doručkuju, vežbaju, u osam su potpuno spremni. Mislio sam „Čoveče, imaš tolike milione, a moraš da ustaješ u šest. Jadan ti!“. I tako sam sretao jednu, drugu, četvrtu osobu i video da je to sistem. Shvatim da su to ljudi koji jedva čekaju da ustanu, koji se bude radosni kao malo dete. Uspešni imaju plan za svaki dan, sutra, prekosutra, dobro im ide, imaju dobru sliku o sebi, unapred se vesele tome što će biti. Uspešni su puni životne energije i ta energija je to što ih pokreće. To je bila moja intimna lekcija, jer sam shvatio da uspešni ne rade to što rade zato što moraju, već zato što žele. Na neki način se ponašaju kao vrhunski sportisti. Vode računa o svom telu, imaju svoj ritam koji im je ušao u krv i tako žive.“

Od samoubistva do sreće

„Uspeh je kad neko dođe do cilja. A, zašto se ’uspeh’ zove’ uspeh’? Zato što je nastao od glagola ’penjati’, ’uspeti se’, a to je naporno. Znači, ako neko želi uspeh, mora da uloži energiju, da savlada prepreke i zato nije lako uspeti. Cilj do kojeg se dolazi može definisati zajednica, porodica, narod i oni mogu smatrati da je neko uspeo. Ljudi gledaju nekoga i kažu ’taj je uspeo u životu’. Međutim, dešava se da taj neko, ko je po proceni zajednice uspešan, izvrši samoubistvo. A, onda je reakcija ljudi „Pa, kako?! Nije znao da ceni to što ima!“. Tako da postoji i lični uspeh koji se može nazvati i ’životno zadovoljstvo’. Jer, kad neko ostvari svoju želju, a ne maminu i tatinu, onda oseti zadovoljstvo. Kada neko ide kroz život i ostvaruje ciljeve koje postavlja sam sebi, oseća čak i sreću ako su mu ciljevi veoma važni.
Ljudi koji su uspešni na neki način zrače, jer su zadovoljni. Takve prijatne emocije imaju sposobnost da prošire perspektivu, vidimo i ono što ne bismo videli da smo neraspoloženi, vidimo ono što je lepo, korisno, plemenito što opet utiče da se osećamo još bolje za razliku od negativnih koje nas teraju da se fokusiramo i razmišljamo o problemu“, poučna je lekcija Milivojevića.

Kako do ciljeva?

„Očekivanje ili fantazije i ciljevi su različiti pojmovi. Recimo, devojčica koja ima fantaziju da bude glumica u Holivudu. Da bi to ostvarila, treba da napravi nekakvih, recimo, 25 koraka ili ostvari toliko podciljeva da bi došla do Holivuda. Moraju se postavljajti realni ciljevi. To znači pogledati sebe, svoje sposobnosti, put do cilja, koji se resursi mogu nabaviti. Ako opet ne znate kako, onda neka podcilj bude ’kako?’. Kada saznate kako, a nemate para, sledeći cilj je ’naći pare’. U mnogim knjigama o uspehu piše da se uspešni ne pitaju ’šta?’, nego ’kako?’. Oni znaju šta.“

Tekst je preuzet iz magazina BIZLife
...............................................................................................

I neverovatna stvar ali covek je potpuno u pravu, iz nekog razloga mi smo od malena uceni da smo najpametniji pa zato moramo da budemo i uspesniji i vredniji a samim tim i da steknemo vise od drugih...E ta grandiozna ideja o sopstvenoj vrednosti pokopa mnoge,ili ih bar tu i tamo zaboli.Bicu potpuno iskrena i reci da sam to iskusila na sopstvenoj kozi, jer gde god se okrenes kad dodjes vidis kako su ljudi sa mnogo manje potencijala na boljim pozicijama od tebe, sa boljim platama i sa lepsim domovima...i pitas se kako to da ti ne uspevas da ih stignes... stvar je u tome sto oni tu trku trce mnogo duze od tebe koji si juce sleteo, ja sam u tridesetim a moje kolege u tim godinama rade ovde vec 10 godina i ovde su se iskolovali sto im daje sansu da nesto stvore za to vreme i da napreduju i skuce se, ma koliko pametni bili ili ne, osim toga u nekim strukama i nema mnogo mesta za napredovanje i manevrisanje nazalost...Ima jos nesto, a o tome sam vec pisala, to je da tu istu sopstvenu vrednost merimo onime cime se bavimo, upoznala sam kanadjane koji su radili 15 razlicitih poslova, od restorana do pokretne trake u fabrici mesa pa do skole, moja drugarica je za 7 godina od kojih je 5 studirala, izmenjala gomilu poslova, restoran brze hrane,pakovanje virsli u hladnjaci,odrzavanje decjeg kamp motela na severu,pravljenje samostrela,vrtic...a zavrsila je za ucitelja u kanadi, njoj je posao samo nesto sto trenutno radi dok ne bude upala u struku ili odlucila da radi nesto drugo sto zeli, mnogima od nas je usluzni posao sa losijim primanjima ispod casti jer smo tako vaspitani, znate ono kad otac kaze - nece moja cerka sa pravnim fakultetom da sedi u trafici, bolje nek sedi kuci...
Mada tu knedlu svi koji dodju moraju da progutaju odmah u startu, i moraju odmah da pronadju neki posao jer se pare tope cim sletis, konkretno prvi mesec u Kanadi kosta oko 5000$ ako nemate kod koga da stanujete, svaki naredni kosta malo manje a objasnicu i zasto-
kada pronadjete stan, placate prvu i poslednju kiriju a ponegde i racune, prosecna cena stana u vecem gradu je oko 1000$ za dvosoban plus minus 200$,na to dolaze troskovi polaganja za vozacku i prevode, troskovi hrane i nesto malo namestaja za prvu pomoc i ako resite da uzmete kola- a moracete jer vam daje bolje sanse kada je posao u pitanju, i onda zavisno od sezone ako ste dosli sa par kofera kao mi moracete i garderobu da dopunite.
I tako dalje...o svemu sam tome verovatno pisala vec 5 puta.
Poenta je da znas sta zelis kada dolazis ovde i da se pripremis na najgore, i da znas zasto tacno dolazis ovde.
Ja licno - sam dosla da bih promenila svoje okruzenje, koje me je uvek trovalo negativnoscu i "guralo u lonac" da svi treba zbog neceg isto da ispastamo, dosli smo da bismo zapoceli nov i mnogo drugaciji zivot, nismo dosli da bismo zaradili pare niti da bismo se obogatili, i nismo dosli da bismo se posle vratili sa parama tamo.
Nijedna velika promena u zivotu ne prolazi bez zrtvovanja dela tebe, brak, rodjenje deteta sve ti oduzima ili deo slobode ili vreme ili privatni zivot, emigracija zahteva puno zrtvovanja od pojedinca i njegove porodice.
Promena sredine, gubitak prijatelja i onog dela porodice koji ostaje tamo, snalazenje na drugom jeziku sa drugim drustvenim pravilima i radnim uslovima,vecito balansiranje i dobra porcija frustracija, sve je to ogroman stres i ostavlja tragove i na zdravlju...
I opet ako me neko pita, sve bih uradila ponovo i isto, svaki deo zivota koji smo prosli u poslednjih par godina bio je mnogo stresniji ali zanimljiviji i lepsi, prava avantura, od dosadne bede i svakodnevne nemoci tamo,i svaka prepreka i problem nas je gurnula jos blize jedno drugom jer smo bili sami na svetu ovde sa svojim detetom i jedino mozemo da se oslonimo jedno na drugo.

Ali
vi niste ja,
vama je mozda bitno koja kola vozite i sta drugi misle o vama,
vama mozda znaci jako puno koja rec pise na vasoj garderobi i cvikerima, ono sto je meni dovoljno vama mozda nece biti dosta i tako dalje...vi mozda imate drugaciji sistem vrednosti i pogled na zivot,
zato ja ne mogu da znam
da li je ovo mesto dobro ili ne za vas,
da li je vasa struka dobra ili ne ovde i izmedju ostalog nemam kristalnu kuglu,
jer da imam prvo bih je upotrebila za sebe...

Zato je ovaj blog bio o nasem putu kroz emigraciju i Kanadu.
Da sam pisala o sudbinama drugih porodica koje su dosle u isto vreme, rekla bih da su neki od njih bas lepo stali na noge posle 3 godine rada jedan mladi par koji je dosao bez icega kao i mi i koji jos nije usao u 30te ima stan, dvoje kola, svoja primanja i poslove, i kupili su kucu nedavno, svaka im cast jer njihovi vrsnjaci u srbiji nemaju sanse da toliko stvore za 3 godine osim ako ne dobiju na tacni...ali sve sto su stekli nije bitno, bitno je da su oni sretni i zadovoljni svojim zivotom, slobodom i mogucnostima ovde,
oni koji nisu tako dobro "uspeli' u svojim ili tudjim ocima i dalje imaju mnogo kvalitetniji zivot ako se gleda okruzenje, priroda, kultura, zdravstvo...ali da li je to u njihovim ocima dovoljno i da li ih makar deo toga ispunjava to je vec njihova licna stvar.
Rekla bih da cemo i mi koji smo dosli sa decom stati na noge oko 5te godine boravka i biti tu negde, imati svoj krov nad glavom i biti zadovoljni...neki vec jesu :)
Ali ima jos nesto u vezi nas sto nas razlikuje od ostalih, jer od svih koje znam samo mi u poslednjih 4 godine nismo nikada osetili zelju da idemo tamo niti smo otisli, svi ostali ono mesto jos uvek osecaju svojim i redovno putuju leti tamo...
Ja naprotiv ne osecam da sam "istorijski" vezana za bilo kakvo mesto i imaginarne korene, vise volim da mislim da sam kao nomad koji ide gde zeli i gde misli da ce mu biti lepse, ovaj svet je toliko velik i prepun prelepih mesta da je prava steta vezati se za jedno, nisam u fazonu "metar moga sela, amerika cela"...
I jos nesto, potpuno sam izgubila ideju kako je sada tamo, znam kako je bilo pre 4 godine, sada ne znam ni koliko dinara moze sta da kupi, ni kakve su plate ni situacija, niti ko je na vlasti...tako da stvarno ne mogu da uporedim sta je i gde je bolje, jer se moj zivot, hvala bogu, konacno sveo na sada i ovde, proslost je ostala tamo i vise ne gledamo u nju, gledamo u sutra i svoje klince.

Jednog dana, kada sve saberete i oduzmete, ja cu i dalje biti od onih koji ce uvek pokusati i probati, i ne verujem da cu se kajati cak i ako mi se ne svidi, priznas sebi da si pogresio i ides dalje, napred ili nazad, stvar je licnog izbora.



jos jedna prica...

Friday, March 14, 2014

Nega dece po Kanadjanima

Deset nedelja kasnije eto nas opet nazad u bolnici sa temperaturom i respiratornom infekcijom...A sve je pocelo pre 3 nedelje, kada se drugi krug polarnog vortexa spustio na grad, drvece je pucalo od hladnoce i na temperaturama od -30 niko ko je proveo i 15 min napolju nije ostao bez minimum glavobolje, poslednjih mesec dana bilo je toliko lose da slavim kada udjemo u samo -10, sto znaci da mi nece pola lica izgoreti od hladnoce.Losa stvar zimi kad si na kraju grada u ravnici pa vetar nesmetano brise po ulici i danju i nocu, mama se zali da su joj se naocare smrzle za 5 min napolju, naravno da je to nije sprecilo da ide napolje da pusi sa soljom kafe po dobrom balkanskom obicaju iako joj 100 puta kazem da ide u garazu...unutra je zbog bebe 24 pa je razlika izmedju kuce i vani 50 stepeni u sekundi, nije bas nezno prema plucima, pogotovo ako jos pusis.Danima svi kasljemo.
Aleksa je doneo neku smrljavicu iz skole po obicaju od koje mu se zapusilo uvo, nedelja uvece njega u emergency...ok ispalo je nije strasno.Sledeci vikend, Family holiday i long weekend Aci je od hladnoce jer je proveo sat vremena napolju bez sala i kape )genije) napukao i upalio se prednji zub, pravac bolnica, jer naravno da ni lekari ni zubari ne rade vikendom...lice mu se izoblicilo a usne otekle do neprepoznatljivosti, dobio jake antibiotike i lekove za bolove i poslali ga kuci.
Na svu srecu nekako sam uspela da na netu iskopam zubarsku dezurnu sluzbu za KW regiju i da ih namolim da ga neko primi u nedelju, zubar je bio jako fin ali je rekao da nece ni da pipne zub dok je pod takvom upalom...milina, baba je u medjuvremenu pokupila smrljavicu od klinca a i beba je pocela da kija.

Jel treba da kazem da mrzim zimu i polarni vortex? Jel znate da smo se klizali po ulicama posle ledenih kisa i da su ljudi mutili sladoled napolju iz fazona jer se odmah smrzavao? Blago onom ko voli zimu i sneg, i da budem skroz u fazonu onog vica,) posto imamo brda od metar i po snega svuda oko puta i po prilazima dozvolila sam mamama koje dovoze decu ujutru u skolu da parkiraju kod nas na ulazu jer smo bukvalno pored skole,) taman ujutru izadjem pre skole da ocistim sneg a komsija je imao zesci baksuz pa vec nedeljama ima radnike koji mu sredjuju kucu, elem jedan od radnika je parkirao na putu zatvorivsi ulicu da grtalica prodje, taman ja ocistih sav sneg sa prilaza , otpalo mi rame od lopatanja kad eto ti grtalice i posto nije mogla da prodje ostavi sav pokupljeni sneg ispred mene, aaaaaa totalno kao u onom vicu sa Mujom u Kanadi i grtalicom:)))))
Inace komsija, ne znam sta mu bi,otisao u Pakistan na par nedelja sa porodicom i zavrnuo grejanje u kuci, covek valjda ne zna da cevi pucaju na minusu, kada se vratio posle dva naleta cuvenog polarnog vorteksa kuca mu je bila poplavljena, i naravno posto je sam kriv, hteo da ustedi na grejanju prazne kuce, osiguranje nece da mu plati stetu...
Dakle, prosle nedelje posle dva vikenda gostovanja po pet sati u emergency-ju, bebac tako smrljav dobio prve vakcine, jer je doktorica i pored mog gnjavljenja da je smrljav i da treba da ih odlozim konstantovala da je ok da ih primi, posle 3 vakcine koje je primio sestrica mi kaze ako dobije temperaturu vodite ga u bolnicu...divno.U stanju pripravnosti uvek imam tylenol u kuci pa sam kupila i bebeci usput.Zapravo je primio sedam vakcina odjednom, jedna je 5u1 jedna je rotavirus i jedna je oralna, naravno bas ta jedna od njih izaziva stomacne probleme temperaturu i proliv...prvi dan posle vakcine je dobio stomacne probleme, proliv i poceo da place...ne mislite da lazem ali ja dva meseca nisam cula to dete da place, on se non stop smeje i divan je, posle vakcina kao da se pretvorio u neko drugo dete, odmah je potom stigla i temperatura.Navodno deca ispod 3 meseca ne bi trebalo da je imaju, zato smo mi treci vikend za redom spakovali prnje i u emergency...Ovaj put smo otisli na decji salter, jer bebe i mala deca imaju poseban salter i cekali svega sat vremena da nas upute unutra, posto nije bilo kreveta stavili su nas u sok sobu, pored lika koji je upravo imao infarkt i morao hitno na sto, ali su dvojica pre njega bila na redu...ti jadni hirurzi mora da rade ko na traci.Bebca su odmah ocistili od slajma, poslusali pluca i prikacili na aparate, zvali su lekara da preporuci dalje testove.Posle pola sata lik pored nas je imao i drugi infarkt, lekari su poceli da utrcavaju, i sve je izgledalo kao u filmovima, konacno su ga povratili i stavili na respirator...Onda sam cula sestricu kako dovikuje da ociste traumu -to smo mi, jer dolazi lik kome je masina odsekla par prstiju...nas su premestilli u drugu sobu pored traume tj sok sobe.Dosla je doktorica koja je trazila rendgen pluca i test urina, i konsultaciju pedijatra, to je uradjeno u toku naredna 3 sata, za sve to vreme bio je na monitorima prikacen za gomilu zica i elektroda.Usli smo u bolnicu u 11:40 znam to jer se na ulazu upisuje ime i vreme dolaska na listu, u 4 popodne rezultati su se vratili ok, u 5 je dosao pedijatar, jedan divan covek ali verovatno jako zauzet, koji nam je rekao da je infekcija virusna i kako da mu olaksamo ali da ne skidamo temperaturu ako bas nije previsoka - iznad 38.5 jer mu ona pomaze da se izbori sa virusom, i da mozemo kuci ali ako opet bude imao problema sa disanjem da se vratimo.Total sati provedenih u bolnici ovog meseca 10 za acu 5 za jednog klinca i 5 za drugog.
Ono sto me redovno zbunjuje je razlika u nezi dece po njihovim savetima i onome sto smo mi tamo navikli da slusamo i sto su nam mame utuvile u glavu, jer boze moj mame su experti za brigu o deci.Secam se da sam prvog bebca po nekoj naredbi morala da kupam svako vece, kao da stekne rutinu da se navikne itd, ovde mi rekose jednom nedeljno je sasvim ok ili po potrebi na par dana, jer ipak on nigde ne ide niti se znoji da se nesto strasno uprlja...
Dojenje je super i to svi govore, i to ako moze isljucivo i samo to prvih sest meseci do godinu dana, dobijala sam u vrticu klince od godinu dana koji nikad nisu ni kap vode popili vec samo bili na maminom mleku, ove godine pedijatri i babice savetuju postepeno uvodjenje hrane tek od sestog meseca, sto po meni ima neke logike jer im tad i rastu zubi, inace prvi bebac je papao uz mleko kasice od 4 meseca i jeo sve zivo do sestog osim jaja.
Takodje se jeze kada im kazete da cistite detetu usi stapicima, to je no-no, usi se isperu toplom vodom kad se kupaju i same se ciste, nemojte gurati detetu nista u usi...
Mame ovde iz vise razloga preferiraju formulu )kako to cudo smrdi pa to je strasno) retko koju da sam upoznala koja zeli da iskljucivo doji, nekoliko sa nasih prostora i par iz kine, one koje odaberu da nastave da rade ili se ranije vracaju na posao odmah krecu sa formulom.
Vakcinacija se razlikuje takodje, ovde daju onaj ozloglaseni MMR, mumps measels rubela koktel koji tamo cujem uvode uz negodovanje i koja je optuzena da izaziva autizam, daju jos i dve druge koje tamo ne daju ali ovde se ne daje TBC na rodjenju, i mali kanadjani nisu vakcinisani protiv tuberkuloze uopste.
Vecina roditelja na igralistu pusta decu da padaju i udare se, da se snalaze sami i sami resavaju sukobe sa drugom decom, za razliku od nasih roditelja i mene izmedju ostalog koji vecito lebde oko dece, i pomazu im oko svega, to mi se sa tvrdoglavim cetvorogodisnjakom neretko obija o glavu.Uciteljica ocekuje da dobije "gotovo" dete kome ne treba pomoc ni oko cega, forsiranje i prebacivanje na roditelje je veliko,kada krenu u skolicu ili JK kindergarten kako se to ovde zove roditelji vec treba da su ih svemu naucili- treba da znaju sami da se obuku, idu u toalet i srede, pisu slova i crtaju, a poneki mali genije vec zna i da cita i sam sebi sprema uzinu...i ona deca koja krenu u vrtic sa manje od godinu dana vec imaju trogodisnji "radni staz" i znaju kako sistem funkcionise, nazalost i strasno mi je to ali neka deca pocinju svoj od devet do pet radni vek jos u pelenama...Ja sam imala tu srecu da nisam morala to da uradim svom detetu vec je uzivao dobre 3.5 godine u svom detinjstvu, bez jutarnjeg cimanja, maltretiranja od strane druge dece i sedenja sa strancima po ceo dan...Ako uspem ucinicu sve da i ovaj drugi ima taj luksuz da bude sa mamom i svojom porodicom duze od predvidjenog bolovanja.

Friday, December 27, 2013

Kanadska bolnica u poredjenju sa prethodnim iskustvom...

Za pocetak izgleda kao hotel sa 5 zvezdica...u poredjenju sa onim tamo, ali hajde da krenem ispocetka jer znam da ce buduce mame ovo interesovati.
Leto 2009, spremam se za bolnicko iskustvo o kom samo slusam horor price od poznanica i prijatelja...spremam se da prezivimo i ja i beba kako znamo i umemo.Postovi na sajtu majkahrabrost koje citam me samo jos vise ubijaju u pojam, kasnije sam i ja tamo podelila svoje iskustvo ali posto je u skladu sa pravilima igre tamo taj sajt unisten i jezive price porodilja - kengurica se kao duhovi jos provlace netom nema svedoka za taj pakao ...Porodiliste u mom rodnom gradu datira negde iz vremena Austro-ugarske, na spratu se nalazi niz soba sa po 8 do 16 kreveta i ceo sprat deli jedno kupatilo, malter se ljusti, bube gamizu hodnicima, stvari se raspadaju i smrde na hlor, namestaj je star mozda deceniju mozda 2 ko zna...nikom nije dozvoljeno da udje, mame i ocevi se dovikuju preko gelendera stepenista, pokusavajuci da razaznaju sta ko kome govori kada je vise poseta odjednom...Na moju srecu ja treba da se porodim u novom porodilistu koje inace grade vec 20 godina ili mozda vise, moja mama se ne seca ali znam da svi u gradu placaju samodoprinos od kad ja znam za sebe da se nova bolnica zavrsi, igrom slucaja taj jedan sprat koji meni treba je zavrsen i opremljen 2009.U sobama ima samo 3 kreveta i dve sobe dele zajednicko kupatilo sa 2 tus kabine.Mozda su sobe i namestaj novi, ali pristup stvarima je stari...ja sam jos imala i povlasten tretman u odnosu na druge jer me je poradjao doktor koji mi je privatno vodio trudnocu, kome imam da zahvalim sto smo oboje zivi i zdravi i koji je van svih pravila dozvolio mom dragom da prisustvuje, a to je bio najveci plus za mene jer sam dobila sopstveni "boks" za porodjaj kako tamo zovu stolove u sobicama, kupatilo se nalazilo u zajednickoj sobi gde je sesnaestak porodilja u razlicitim stadijumima ludila vristalo i kukalo na krevetima, jedna je pokusavala da razgovara telefonom i psovala ove druge koje su kukale i drale se...pogadjate nema epidurala...priroda to sve resava sama...sa vremena na vreme neka od sestrica bi provirila da vidi sta se desava i otisla.U kupatilo sam usla i izasla, nisam mogla da nateram sebe da se duze zadrzim tu, pod je bio umrljan krvlju mokracom i gorim stvarima, wc zapusen a zidovi do plafona isprskani , pa ne zelim ni da znam cime...vratila sam se u svoju sobicu sa acom pored kreveta i cutala, s vremena na vreme sestrica bi provirila da vidi kako sam, niko me nije pitao da li mi je hladno niti menjao mokre carsave ispod mene, smrzavala sam se, bila sam zedna, zabranili su mi da bilo sta pijem, on mi je brisao usta mokrom gazom, posle zavidno kratka 3 sata muka za prvorotku doktor se pojavio da doceka bebu, u tom trenutku nisam se vise niceg secala zbog inekcije sedativa koju su mi dali, cula sam kako mi vicu sta da radim, bebi je pupcana bila oko vrata, doktor je jednom rukom gurao moj stomak)kasnije cu imati modricu u obliku njegove sake na stomaku) a drugom cupao bebu, u tom trenutku uletela je sestrica sa njegovim mobilnim govoreci kako ima hitan poziv, cula sam mog dragog kako rezi na nju da je doktor zauzet i da poziv mora da saceka...cula sam zvuk makaza.Bebu su odneli, nisam ga ni videla, rekli su da mora na kiseonik i na infuziju antibiotika i da ce mi ga doneti posle...Zatvorila sam oci, " uf jebem ti kineski konac, opet puce..." govorio je doktor dok je sio, aca je nestao i odveli su me u sobu.
Uvece kada se lokalna izlizala imala sam tu cast da osetim sta znaci bolna rana, klecala sam kraj kreveta na podu , naslonjena na ivicu i pokusavala da ne jecam i ne disem, jer je krevet bio previsok da se popnem na njega a ja nisam mogla da pomerim nogu,kao da mi je neko zaracem kopao po utrobi, provela sam pola noci na podu naslonjena na krevet, pogadjate- nema lekova protiv bolova...Sutradan posle noci pakla )tako su se verovatno osecali oni u srednjem veku probodeni macem ili iseceni necim) prosvercovali su mi kutiju analgina, enbecin sprej i jedan plazma keks, na svu moju muku posto sam u bolnici bila od 8 ujutru a porodila se izmedju rucka i vecera nisam tog dana i noci dobila nijedan obrok, a nisam imala snage da odem po malo vode u kupatilo.Posle je nekako bilo lakse, sve osim cinjenice da 3 dana nisam videla svoje dete i da su zato sto ga nisu doneli na dojenje a nikog nije bilo briga grudi pocele da mi se kamene, imala sam pumpicu kod sebe ali me bilo strah da je koristim jer je pored lekova za bolove, donjeg vesa i hrane i to na listi "nedozvoljenih" stvari tamo.Pocela sam da umisljam da sa bebom nesto nije u redu i da niko nece da mi kaze, sve ostale majke su dobijale bebe na par sati dnevno samo ja ne, i niko mi nista nije govorio.Treceg dana je radila moja strina i donela mi ga, bio je modar i nije otvarao oci, cini mi se da sam ga gledala citavu vecnost, a onda kada je otvorio oci- nije bilo beonjaca, sve je bilo crno od krvi, svi kapilari u ocima su mu popucali, pocela sam da placem, uzela sam bebu i izasla u hodnik, sestrica je pocela da me grdi- ne smes da nosas tu bebu okolo, vrati se u krevet, ja necu da odgovaram ako je ispustis, ali njegove oci -mucala sam, to je tvoja krivica, odgovorila je, nisi dobro gurala, proci ce ajde nazad u sobu...
Govorili su nam da ne silazimo sa kreveta same, ja sam se osecala dobro, i sa jos jednom jadnicom kojoj je beba bila na kiseoniku besciljno sam lutala hodnikom, bar dok hodas mislis samo na bol i na naredni korak...posle sam shvatila zasto, uvece je u kupatilo usetala devojka iz druge sobe, spavacica joj je do kolena bila krvava i samo je skliznula na pod pokusavajuci da se uhvati za lavabo...podigla sam je i odnela do njene sobe, do kreveta, u sobama postoje novi kreveti koji mogu da se podese i spuste ali su iskljuceni iz struje, takodje postoje dugmad da se dozovu sestre ali ona nisu zamisljena da rade...otisla sam do kraja hodnika, gde su porodilje carskim i sestrinska sobica da im kazem da devojci nije dobro i da se onesvestila, sestra je gundjala zamnom, -a lepo sam im rekla da ne ustaju same!...pa kako onda? mislila sam...Cetvrti dan molila sam strinu koja je babica, da me puste na moju odgovornost kuci, jer ja vise ne mogu, poludecu , beba je dotle dobila i zuticu...Pustili su me kuci konacno.Tada je nastupio pakao sa dojenjem jer bebac nije znao kako da sisa, tamo su ga hranili spricem, komplikacije sa grudima i zuticom ali mi je bilo drago da sam konacno kod kuce.Secam se scene gde je jedna od jadnica u drugoj sobi kukala kako je boli zub ne bi li iskamcila nesto za bolove, sestra je rekla da ne moze nista da joj da dok ne dodje lekar, onda je ova sacekala lekara na hodniku sa istim pitanjem na sta se mladi lekar nasmejao i odgovorio- pa zar ti ja licim na j.....zubara, hhahaha, sestro daj okreni onu stolicu i daj busilicu da radimo zube...i otisao niz hodnik ni ne pogledavsi zenu.
Prema meni su jos bili relativno ljubazni jer mi rodjaka radi tu i poznajem neke od mladjih sestara koje su isle sa mojom sestrom u skolu.
Babica je bila jednom, da okupa bebu i da mi pokaze kako se doji, posle smo ga nosili na kontrole u decji dizpanzer.
Moja prva poseta- "jos jedno lepo iskustvo"...Rekli su nam da poskidamo bebe u cekaonici, nekoliko porodica i sat vremena cekanja, sa decom razlicitog uzrasta koja kasljucaju okolo, beba pocinje da place jer je gladna, mene dusa boli, zena do mene kaze ma pokri se i daj mu da jede ali mene je sramota od svih muskaraca koji sede okolo...Konacno ulazimo u ordinaciju ali doktorka je u drugoj sobi na telefonu dobrih 15 min raspravljajuci se sa deckom oko letovanja ili neceg slicnog, za to vreme ja dajem detetu da jede da ga smirim, na zidu u sobi je ogroman plakat kako lekari srbije podrzavaju dojenje i kako je dojenje najzdravije za bebe...Ona ulazi i pocinje da vice na mene- Pa zasto mu dajes tu da sisa, hoces da mi ubljuje sto kad ga pregledam? Ali place, gladan je - mucam ja- pa sta ako place, deca i treba da placu nastavlja ona osorno, daj ga vamo, ajde!Posle pregleda i cimanja, i merenja cokce ustima, ugojio se 2 kg za mesec dana, to nevalja, ti mama trebas na dijetu a i beba, to je previse...ja sam na svojoj staroj tezini, a beba divno napreduje ne razumem...svako bi se radovao da mu dete ne gubi na tezini, krecem da se prepirem ali aca me utisava i izvodi napolje...u glavi mi je onaj plakat, kakvo licemerje, kakvi ljudi, do parkinga sam vec pocela da placem.
Za one koji su pratili blog od ranije, setice se da smo u ovom periodu oboje izgubili primanja, njegova firma bila je zatvorena 3 meseca, i svi su bili na prinudnom, a meni su raskinuli ugovor dok sam bila na trudnickom i nisam imala nikakva prava na biro jer sam po drugom ugovoru imala 10% casova u drugom selu, kao odgovor na tu situaciju u istom periodu smo dobili poziv na lekarski za Kanadu i potom vize.

Bolnica u Kiceneru 2013

U cetvrtak smo imali nedeljnu kontrolu kod babice, nisam pogresila sto sam vodila trudnocu kod nje, moja babica ,kineskinja, bila je divna, temeljna i uvek je imala vremena za mene.Na poslednjoj kontroli u 38 nedelji primetila je da su mi ruke i noge i stomak skroz izgrebani, pitala me je sta je to? Svrbi me koza, rekla sam i preko dana se jos i kontrolisem ali nocu je sve gore i ustajem izgrebana, pogledala me je i rekla , objasnicu ti sta mislim da je u pitanju ali moracemo da predjemo do bolnice na testove, i to odmah.Usput mi je objasnila da se u trudnoci ponekad javlja poremecaj jetre zvani obstetric cholestasis, vise o tome na sajtu http://www.icpcare.org/, gde jetra nije u stanju da radi normalno od pritiska i otrovi se vracaju u krv, kod mame izaziva nesnosan svrab kada dospeju u kozu ali za bebu moze da bude vrlo opasno...Uglavnom, odmah su pozvali dezurnog lekara, izvadili mi krv, prepisali lekove i zakazali ultrazvuk i testove za bebu, u petak sam imala ultrazvuk, u subotu jos jedan test da vide kako je beba, u ponedeljak na kontroli sam rekla da mi od lekova nije bolje vec gore i da mi je sada izbio i osip u obliku crvenih tackica koje lice na male plikove po stomaku, doktorka me je pogledala i rekla da je vreme da beba ide napolje, nema sta da se ceka rizicno je, osim toga 39 nedelja je za bebu sasvim ok.U 3 su me primili u bolnicu i prikacili bebca na monitore da prate rad srca, u 4 je dosao lekar da mi se predstavi i da mi kaze da ce doci cim zavrsi carski rez da mi objasni kako ce me poroditi.Izvadili su mi krv ponovo, popunili smo papire za prijem.U 5 su me odveli u sopstvenu sobu, koja ima tv, krevet za oca, stolicu za dojenje, inkubator za bebu, kupatilo sa jakuzijem...i sto i deo za babicu,koja je sve vreme sa nama u sobi.U 6 je dosao doktor i rekao mi da ce mi probusiti vodenjak i da ce sacekati da kontrakcije krenu same, ako ne krenu za sat, prikljucice me na indukciju, dobila sam pamflet o epiduralu - ako ga zelim i o indukciji da procitam korak po korak sta me ceka.U 7 su krenule kontrakcije, izmedju toga su me pitali 5 puta da li zelim epidural, nisam htela,iskreno velika sam kukavica- vise me plasi ideja da mi neko bode iglu u kicmu, nego da izdrzim sat vremena bola, nece dugo trajati, rekla sam uz osmeh novom lekaru koji je preuzeo smenu i dosao da nam se predstavi.
Bebac se rodio u 9, bez mnogo pompe, stavili su ga na mene onako mokrog i ljigavog i odmah je poceo da sisa, nije bilo secenja ni sivenja ni cimanja, sve je trajalo 10tak minuta.
Za sve vreme pre i posle porodjaja, babica je ispunjavala svaku moju zelju, donosila mi limunadu kada sam bila zedna, sendvic kada sam bila gladna i tople carsave kada mi je bilo hladno, menjala je mokre carsave ispod mene i vodila me u kupatilo, sedela je pored mog kreveta i caskala uz tim hortons kafu, kako eto i ona ima 2 decaka i sad ceka devojcicu, i porodila se u istoj ovoj sobi...Odmah nakon porodjaja dobijate tablete brufena i paracetamola-tylenol sa uputstvom kako i kad da ih uzimate ako imate bolove. Bolnicu mozete da napustite kad zelite, u nasem slucaju mogli smo da odemo 6 sati nakon porodjaja, ali smo ostali do sutradan za svaki slucaj.Ujutru su bebu okupali u istoj sobi i vratili je meni, sve vreme je bio sa nama u sobi u malenoj plasticnoj kutiji na tockovima pored mog kreveta.
U holu se nalazi tim Hortons restoran i prodavnica poklona i apoteka , na spratovima su masine za kafu i hranu, na porodjaj moze doci vise clanova porodice koji zele da prisustvuju bez problema...i posete su dozvoljene za sve koji zele da dodju.
Usput su nam pustili video- sta da radite sa bebom kada dodjete kuci, i kako da dojite, dosla je babica strucnjak za laktaciju da mi objasni sta i kako i da me pita imam li pitanja za nju, nemam, ovo mi je drugo, snaci cu se nekako...Potpisali smo da smo odgledali video i da su nam odgovorili na pitanja, bebac je na poklon dobio strikanu kapicu koju za bolnicu strikaju volonteri, od babica smo pre toga dobili paketic pelena i maramica za bolnicu, a kada smo dosli kuci cekao nas je i paket od acine firme sa par stramplica i igrackica, i moje i njegove kolege su skupile pare i uzeli nam poklon karticu,svaku od po 100 $, za decje stvari i odecu koja se moze upotrebiti u vecini prodavnica za decu.Sto se slobodnih dana tice, njegova firma daje ocu 3 slobodna dana ali posto su sada praznici i za bozic firme ne rade imamo oko 15 dana da provedemo zajedno.Bebu ne mozete izneti iz bolnice bez sedista za bebe koje se donosi gore u sobu i kad je upakujete pravilno tek onda mozete kuci :)
Moje bolovanje traje 15+35 nedelja, od kojih su 8+35 pokrivene EI, employment insurance-om, i koji iznosi 55% prosecnih mesecnih primanja u toku prosle godine.
Citav utisak oko ovog drugog puta bio je kao gostovanje u hotelu, gde su svi ljubazni i trude se da vam ucine boravak sto prijatnijim, i sto je najvaznije nista vam nije uskraceno ili zabranjeno i niko nije drzak.A za sve to nismo morali nista dodatno da platimo, sve je pokriveno zdravstvenim i drugim osiguranjem koje imamo.
Posle toga je babica nekoliko dana dolazila kod nas da me pregleda i meri bebu, prvi put kada smo trebali da ga vodimo na pregled je nakon 10 dana, da mu provere sluh, i opet potpuno drugacije iskustvo, imamo zakazano u odredjeno vreme, cekaonica je prazna, pregled je obavljen i ja pitam jer mogu da mu dam da jede, naravno kaze babica cekaj da ti nadjemo praznu sobu da ga na miru nahranis, samo mi se javi kada krenes kuci da zakljucam :)Imamo njen telefon i dostupna nam je 24 casa, za bilo kakva pitanja ili problem oko bebe, pod njenom brigom sam celu trudnocu i 5 nedelja nakon porodjaja, dotle treba da nadjemo lekara za bebu ili da je preuzme porodicni lekar.



Evo i par slika posle ledene kise koja je pogodila Ontario

Tuesday, November 26, 2013

Treca godina

Prosla je i ta famozna treca godina od kad smo ovde...ulazimo polako u cetvrtu.
neke stvari su se razbistrile, neke su se malo zamutile, znate vec kako to ide nesto zaboravis, nesto previdis, i pocinjes da mislis kako se zemlje sveta i ne razlikuju toliko medju sobom...Moram da priznam da sam potpuno zaboravila kako izgleda zivot drugde, razmazila sam se, navikla da na sve zakazano cekam najduze 15 min, da mi za promenu adrese ili svih dokumenata treba samo 10 min a ne dva dana stajanja u redu, da racune placam internetom ili telefonom, da mi je jedina egzibicija odlazak do prodavnice i to kad nadjem vremena...E a to je druga stavka, nekako mi se cini da je tamo i tada bilo mnogo vise vremena za nas i za porodicu, moj dan pocinje u 8 kada odlazim od kuce i uvece dolazim kuci u 7,klinac ide da spava u 9, realno svo vreme koje provedemo zajedno je tih par sati oko vecere i kupanja i odlaska u krevet...Cini mi se, ali znam da to nije potpuna istina jer pre deteta i izmedju smena i toga sto smo ponekad radili i vikendom i mi smo se vidjali mozda 2 dana u nedelji, kada je dosao klinac bila sam na bolovanju tako da sam bila kod kuce a on je bio par meseci na prinudnom, mozda mi se zato cinilo da je tamo bilo vise vremena za nas, sada kada oboje radimo i klinac ide u skolu nije tako.
I dalje mi se cini da su neke stvari bolje tamo,npr. zdravstvo, verovatno je to samo privid, ali samo iz razloga sto ovde ne moze da se plati i ubrza stvar, odradi nesto privatno, vec moras da cekas da se zakrceni mehanizam pokrene...s druge strane to sprecava zloupotrebe.Neke stvari su toliko banalne i glupe, npr ne postoji centralni registar pacijenata ili elektronski karton pa svaki put kad odem kod drugog lekara ja moram da mu recitujem citavu istoriju svojih prethodnih bolesti i alergije i bukvalno mi dodje da napravim svoj "zdravstveni" portfolio i da ga nosim sa sobom, pa ko ce popamtiti sve te datume i testove, pobogu? Onda - svako je strucnjak samo za svoj deo posla, zvuci poznato? Tako da vam jedan radi ultrazvuk, jedan vas samo fizicki pregleda, jedan vam radi krvnu sliku itd. i onda morate da idete na 3 mesta da vidite 3 osobe od kojih ni jednoj nije dozvoljeno da vam kaze bilo sta, zatim te 3 osobe )ako ste sretni pa budu samo 3) salju rezultate cetvrtoj osobi koja je vas porodicni -lekar ako ga imate, i vi idete cetvrtoj osobi da vam procita rezultate, a da ne govorim kako sve to traje nedeljama a ponekad i mesecima...pogotovo ako se rezultati zagube negde usput, jer verovali ili ne ponekad ih salju postom, u istom gradu, ponekad maltene u istoj zgradi, kao da faxovi i mailovi ne postoje!I koliko je "radostan" moj poslodavac kada moram da izlazim sa posla i da se cimam nazad, jer se sve obavlja u radno vreme od 8 do 5.
Verujem da su bolje opremljeni ovde, verujem da su mozda i strucnjaci i hirurzi u vecim bolnicama prvoklasni, verujem da su ljudi koji rade u zdravstvu maksimalno ljubazni i fini, sve im verujem samo -sve to cekanje, cimanje i vreme- kog je uvek tako malo...
I ono za bolovanje, sto je gost na blogu napisao, cini mi se da je istina, nekako se se sve svodi da te zakrpe i vrate kuci pa na posao, ne znam nikog ko je dobio bolovanje posle operacije, ljudi su se bukvalno 2 dana nakon manjih operacija vracali na posao, zakrpljeni sa zavojima ili gipsom i "cuvajte taj deo tela" i to je to.Koleginica mi je radila sa slomljenim stopalom, druga sa operisanom kosti u desnoj ruci...Ako hoces da sedis kuci ili uzmes godisnji ili das otkaz, ili izmolis neki kompromis od poslodavca, neke neplacene dane... placeno bolovanje? nisam sigurna da to postoji osim na papiru...To je iz mog iskustva, i onog sto vidim na svom radnom mestu, kod privatnika, a znate vec kakvi su privatnici, minimum pravila i maksimum izrabljivanja, samo plata stize na vreme za razliku od drugde...cujem da neke vece firme imaju bolje uslove za svoje radnike.Ali nebitno, isto kazu i ovde ko i tamo, bog ti na pomoci u hitnoj pomoci i bolje nemoj da se razbolis.
Priznajem da mi je s te strane bilo manje komplikovano tamo, imala sam poznanike, rodjake u zdravstvu i privatne lekare, mogla sam da platim zakazem i odradim sve preglede za kratko vreme ili cak kod jedne osobe, e sad to je sve ok ako imas para...ako nemas cekas svoj red ko i ovde.
Evo ko zeli da se podseti http://zivotukanadi.blogspot.ca/2012/06/dvojka.html
Septembar 2012 - Mart 2013
pocela sam da radim u privatnom vrticu a klinac je krenuo u svoj vrtic,ziveli smo u stanu koji je 10 minuta kolima od nasih poslova i skolice, racuni su 1000$ za stan, oko 600 za sve ostalo tipa struja, gorivo, tv internet itd, oko 800 za hranu ali i to se smanjilo jer od kad radimo jedemo van kuce na poslu, ja imam kuvan rucak u vrticu i klinac ima svoj, a aci pakujem klopu, vrtic je trebao da bude 1000 takodje ali nam je grad platio 60% preko subsidy-ja tako da sam ga placala ispod 400 $ mesecno.
Sa dve plate u kuci mnogo lakse je ostaviti nesto sa strane za buducnost i druge planove, sto bi rekli lakse se dise...iako je moja plata malo veca od minimalca, pokriva nam dobar deo troskova.
Nemam placenog bolovanja i slobodnih dana, imam ukupno 2 nedelje godisnjeg u toku 2 dela godine- nedelju na prolece i nedelju na leto ili jesen, i nedelju neradnih dana za bozic, ja sam placena na sat i podrazumeva se da svaki dan radim sat, dva vremena prekovremeno ako treba- uglavnom uvek mora, a on ima fiksnu platu bez obzira koliko sati radi...ali kao sto rekoh oboje radimo i imamo 2 plate u kuci koje su zajedno sasvim ok.
April-Jul 2013
A sad malo vedrija strana price, preselili smo se po peti put za ovo vreme boravka u Kanadi,nismo daleko otisli, samo par ulica dalje, blize poslu i buducoj skoli, jer klinac najesen krece u skolicu ili JK kako to ovde zovu.Kako stvari stoje trebace nam malo vise prostora najesen i na zimu,cekamo babe i dede i jos neke goste, pa nam dvosoban stan nece bas biti dovoljan.Zivimo u predgradju, preko puta od vrtica i skole gde i sada ide, acin posao je na 10 min peske, pored je suma, reka, tereni za fudbal, igralista, hokejska arena i kraj grada, iza su njive i farme.Konacno opet imam dvoriste i bastu i presretna sam zbog toga :)Sto se finansija tice ova kombinacija ce nas kostati mozda upola vise nego stan ali s obzirom na cene i na nasu trenutnu situaciju to je bila jedna od boljih opcija.
Mrzi me da zalazim sada u licne stvari ali recimo da smo opet otisli na bolje i na vise prostora, i to mi je bitno.Trebalo bi da ovo bude jedna od poslednjih selidbi u narednih par godina ali kako smo naucili svoju lekciju vezanu za Kanadski sistem to ne mora da bude istina, zivot i izbori za osobu ovde su vecita kocka i nista ne mora da bude tako kako ste zamislili, firme otpustaju radnike svako malo kao visak i retko ko nece promeniti bar 3 posla ako ne i 15tak za zivota i rada ovde.Protok ljudi na radnim mestima je ogroman i za mene zacudjujuci, samo ovog meseca ja sam "izgubila" 6 koleginica ali doci ce nove da rade...Neki su odustali, neki su otisli na bolje poslove...upoznala sam zenu koja je godiste moje mame i koja zavrsava studije za vaspitaca i trazi posao...a po meni trebalo bi da je u penziji, a jedna od mojih koleginica je godiste pokojne margaret tacer...
Osecam se da smo stalno u nekoj kocki i riziku, svaka odluka koju doneses moze da ispadne super ili da se gadno okrene protiv tebe, ne znam da li ce to prestati ali znam da je tako od kad smo dosli.I sa te strane jedina sigurnost koju pojedinac ima je da "nabilduje" svoj rezime i nada se da ce moci vrlo lako da dodje do drugog posla ako je spreman da se seli za njim po potrebi, potrebna je ogromna doza volje i fleksibilnosti i zelje da se uce nove stvari, potrebno je da covek bude maksimalno otvoren za promene, bar u nekim strukama, mozda mozete da se ubacite u neku fabriku na traku, ako ne znate dobro jezik i niste bas najbolji sa promenama ali uvek je pitanje koliko dugo mozete da trajete tamo u tom statusu quo, i da li cete biti zadovoljni poslom i primanjima, i da li ce firma za 10 godina odluciti da joj ne treba toliko radnika... naravno postoji biro, prekvalifikacija i sve ostalo, ali godine prolete dok se okrenes.
Posto sam ispala iz zbivanja na drugom terenu ne znam kako stvari sada stoje tamo, znam da je za mlade u Hrvatskoj osnovni problem da uopste pocnu negde da rade i da dosta njih dolazi u neku vrstu avanture ovde, sto se Srbije tice, svakoga dana gledam svoje prijatelje i nasu decu, puno , puno mladih obrazovanih porodica sa malom decom koje su otisle odande, i razmisljam kako se to mora negde kasnije osetiti - da su tolika deca i toliki mladi pametni,radni i sposobni ljudi nestali iz drustva...U svakom slucaju, ta neka zivotna sigurnost ovde, a pretpostavljam i drugde, dolazi iz dobrog obrazovanja, upotrebljive struke i finansijske sigurnosti, mi kao trogodisnji emigranti verovatno je necemo osetiti u potpunosti bar jos par godina ali na dobrom smo putu,uvek je bolje nego sto je bilo juce i zasad idemo samo napred, to ima svoju cenu u vidu vremena i stresa oko nedostatka istog, ali opet bolje da se nerviram oko sitnica koje mogu da pokusam da izbalansiram,nego da me brinu velike politicke stvari koje ne mogu da promenim.Za one rodjene ovde puno znaci podrska porodice i finansijska pomoc roditelja, ako je dobiju, jer ne smatraju svi roditelji da treba da finansijski pomazu decu kao tamo.

Zvanicno mozemo da apliciramo za drzavljanstvo, ali se jos nismo nakanili jer se u proseku ceka oko godinu dana ili 25 meseci zavisno od provincije itd, e ako dolazite imajte u obziru da ako vam istekne onaj pasos ili detetu - Kanadski necete dobiti 4 do 5 godina od dolaska, tako da nije u pitanju 3 godine pa drzavljanstvo, vise je.Drzite vase stare pasose u redu za nedaj boze.
....................................................................................................................................

Sto se samog nacina zivota i zivota tice, nemam da napisem nista sto vec nisam u prethodnim postovima, nekom je ok, nekom se ovde ne dopada ili se ne pronalazi sve zavisi od osobe do osobe, ne vole svi istu boji ni istu hranu, tako ni kanadski mentalitet i nacin zivota.
Cujem da je izasla nova lista i nova pravila za emigraciju, promenili su i dolazak onih koji se zene ili udaju za kanadjane zbog ogromnih zloupotreba mahom indijske populacije, javnost =citaj ucveljene ostavljenice su isle do ministra emigracije da se zale kako ih kanada ne stiti od prevaranata, sirote otise u indiju nasle -posle 100 godina trazenja u kanadi-zamislite ljubav svog zivota tamo a on ih skartirao na aerodromu cim je sleteo u kanadu sa kanadskim papirima...tako da sad ide 2 godine braka pa tek onda PR.
Jesam zena, al stvarno neke zene su debili.Da, sigurno zeli da te ozeni a video te je nedelju dana u zivotu na godisnjem u jednoj od divnih egzoticnih siromasnih zemalja iz kojih svi beze tipa kina, indija, kuba...i ti si mu karta odatle.
http://www.cic.gc.ca/english/information/protection/fraud/marriage.asp

nova lista za skilled trades

http://www.cic.gc.ca/english/immigrate/trades/applications.asp


lista za federal skilled worker

http://www.cic.gc.ca/english/immigrate/skilled/apply-who-instructions.asp?expand=jobs#jobs


ostale opcije za emigraciju su na CIC sajtu, i to su canadian experience, phd studies i brak, ili da vas ceka posao ovde -arranged employment.

Svako od nas ovde ima svoj zivot i svoju Kanadu, verujte mi
drasticno se razlikuju, bas poput ljudi...





Zelim vam svima lepu, uspesnu i mirnu 2014,bericetnu sto bi rekli banacani, i jedan citat za kraj koji bi trebalo da bude mantra svakog imigranta a i ostalih :)...

There's only one corner of the universe you can be certain of improving, and that's your own self.

Aldous Huxley, Time Must Have a Stop (1944)

Postoji samo jedan kutak svemira koji sigurno ozes promeniti na bolje, a to si ti sam.

Saturday, August 3, 2013

Trudnoca u Kanadi- tj Ontariu

Provincije u Kanadi se razlikuju po zakonima, zdravstvu, licenciranju diploma pa tako i po uslovima za trudnice, zato ovaj post citajte kao - vazi za Ontario za ostale provincije je nesto drugacije.
Trudnice koje su radile puno ili part time radno vreme ili bile "samo-zaposlene" i uplacivale porez i osiguranja u toku jedne godine i sakupile minimum 600 radnih sati u toku odredjenog broja nedelja -52, pre nego sto su ostale trudne imaju pravo na materinsko odsustvo koje mogu da koriste samo majke i koje moze da se koristi pre ili posle porodjaja a koje se jos zove i pregnancy ili maternal leave i koje u proseku zavisno od provincije traje 15 do 17 nedelja i parental leave koje moze da koristi bilo koji od roditelja ili moze biti deljeno izmedju 2 roditelja po dogovoru i koje traje oko 35 nedelja. Primanja za vreme ovog perioda iznose 55% posto od plate do granice od te godine propisane sume )oko 500$ nedeljno trenutno, sto znaci da iako vam je plata npr 7000 $ mesecno necete imati 55% od toga vec manje) i ne dolaze od poslodavca vec od EI, tj osiguranja u slucaju nezaposlenosti, s tim da EI zadrzava pravo da vam ne plati bas sve nedelje bolovanja, vec odlucuju ponaosob o svakom slucaju, osam nedelja moraju da plate a za ostale ce uglavnom traziti uverenje od lekara, pogotovo ako su nedelje uzete pre termina porodjaja.
Vise o tome ovde:
http://www.servicecanada.gc.ca/eng/sc/ei/benefits/maternityparental.shtml\
http://www.servicecanada.gc.ca/eng/home.shtml

Trudna zena u Ontariju ima nekoliko zdravstvenih opcija, ukoliko nema svog porodicnog lekara moze da ode u Walk in i trazi da je usmere tj daju joj uput za ginekologa pri bolnici ili nekoj drugoj praksi,
moze da ode udruzenju babica i da joj jedna od njih vodi trudnocu, pri cemu one mogu da daju upute za sve preglede i da daju uput ginekologu ako je to neophodno, ili
moze da ima svog porodicnog lekara koji ce je po potrebi slati na preglede i upucivati ginekologu kada treba.

Mozda se secate da sam negde ranije napisala da ovde nema onog "majstor svih zanata" u vecini zanimanja, secam se da je meni sve preglede osim vadjenja krvi radio lekar koji mi je vodio trudnocu, dakle on je radio ekspertski i ostale ultrazvukove, on je radio preglede, on je narucivao testove itd...e pa ovde nije tako, ovde za svaki test, pregled ili ultrazvuk ide se kod osobe zaduzene za to.

U prvih 6 meseci trudnoce vidjate svog porodicnog lekara ili babicu jednom mesecno kada vam uruce gomilu papira za razne testove i kazu idi i uradi to pa onda dodji sledeceg meseca da cujes rezultate, testovi krvi i urina se rade pri laboratorijama uglavnom LifeLabs ili Gamma dynacare, ultrazvuk se radi pri ordinacijama za isti a PAP test i "pregled" kod porodicnog lekara ako ga imate ili babice.Onda svi oni u roku od 2 nedelje salju rezultate onome ko vam vodi trudnocu i taj vas obavestava samo ako imate neki problem, dakle vazi parola "no news is good news" i ako vam niko nista ne kaze sve je u redu...mislim da to i nije bas humano al ajde.
Kasnije se ta vidjanja desavaju cesce kako se blizite terminu, izmedju 35 i 40 nedelje ici cete na pregled svake druge nedelje, na pregledu se meri pritisak, opipa i izmeri stomak i slusaju bebini otkucaji srca, nista posebno.
U proseku u toku trudnoce ima 2 ili 3 ultrazvuka, jedan izmedju 15 i 18 nedelja i jedan oko 20te, onaj prvi je genetski skrining za abnormalnosti i Daunov sindrom, on se radi tako sto se uzme krv i uradi ultrazvuk, zatim 2 nedelje kasnije opet idete da date krv, i nakon 2 nedelje dobijete rezultate tj zovete svog lekara da vam ih procita, u principu saznacete da li je sve u redu kada uveliko udjete u 5 ti mesec, sto vam ne ostavlja mnogo opcija cak i da nesto nije u redu...
Opet mislim da je ovo nehumano i da je stav- priroda ce se za to pobrinuti sama -vrlo prisutan u Kanadskom zdrastvu, po njihovom da nesto nije bilo u redu plod se ne bi zadrzao itd...
Ukoliko nesto nije u redu sa bebom majka ima 2 opcije, da uradi amniocentezu i sazna sta tacno nije u redu, da se pripremi koristeci savetovalista da podize dete sa posebnim potrebama...ili da abortira, za to treba da dobije uput od svog lekara koji dokazuje da ce citava situacije uticati na mentalnu i ostalu dobrobit majke i da je to njena izricita zelja, da nije spremna da se suoci sa tim.
Abortus nije ilegalan u Kanadi ali nije ni popularan kao tamo odakle ja dolazim, gde se svaka nezeljeljena trudnoca ili nepaznja resava na taj nacin, s druge strane zato su domovi za decu ovde puni i ima gomila porodica staratelja i gomila dece sa posebnim potrebama...
Drugi ultrazvuk je provera svih organa, razvoja bebe i pola ukoliko zelite da ga saznate.
Izmedju ta dva lekar ili babica moze da trazi vanredne ukoliko krvarite ili posumnja da nesto sa bebom nije u redu.

Citavo vodjenje trudnoce izgledace vam bar u pocetku vrlo cudno i opusteno ako ste imali trudnocu tamo, cak mozda i neprofesionalno.Pregledi su tipa, izmere vam pritisak i tezinu, pitaju kako se osecate, poslusaju bebine otkucaje srca i hvala dovidjenja idite kuci -ako vam ne daju neki papir za jos neki test...Posete su jednom mesecno i traju 15tak minuta ili krace.
Sto se porodjaja tice, zene u Ontariju mogu da se porode kod kuce uz prisustvo babice, mogu da se porode u vodi ili na suvom, ili mogu da se porode u bolnici zavisno od licnog izbora.
Dalje, ako imate babicu kad porodjaj krene mozete da je zovete i ona ce biti u bolnici uz vas, ako nesto krene naopako zove se dezurni lekar hirurg, ako odete sami u bolnicu zapascete onome ko je dezuran i to je to, cak iako vam je neki drugi lekar vodio celu trudnocu nema pravo da bude tamo ako nije dezuran, dakle nije kao tamo, nemate izbora ko ce vas poroditi.
Stvari se menjaju ako iz nekog razloga moraju da zakazu carski ili indukciju, tada cete znati datum i lekara unapred i tu mozda imate malo izbora...ali to je u slucaju da tako mora da bude, niko vam nece zakazati nesto zato sto vi to zelite.
Na operacije u Ontariju se u proseku ceka mesec do dva, zato lekari vecito prebukirani i rasporedi se stalno pomeraju i menjaju,naravno da bebe i trudnice imaju prioritet ali verujte mi ponekad se bas oseca kako ta zdravstvena masinerija treba dobro da se podmaze sto ljudstvom sto finansijama...

Korisni linkovi za trudnice u Ontariju:

http://www.babycenter.ca/a536330/birth-choices---choosing-midwifery-care

http://www.servicecanada.gc.ca/eng/lifeevents/baby.shtml
http://www.labour.gov.on.ca/english/es/pubs/guide/pregnancy.php
http://www.worksmartontario.gov.on.ca/scripts/default.asp?contentID=1-5-3

Kanada u poredjenju sa USA

http://www.theglobeandmail.com/report-on-business/careers/career-advice/maternity-leave-basics-canada-vs-the-us/article4197679/

Ovaj post ce biti blagovremeno dopunjen dodatnim informacijama.

U Otavi je nedavno otvorena prva javna kanadska banka celija iz pupcane vrpce, dosad su roditelji imali opciju da sami cuvaju celije ukoliko zele u privatnim bankama, cene se krecu oko 1000 $ za obradu i oko 100 $ godisnje za skladistenje, npr.
http://www.cellsforlife.com/
http://www.createcordbank.com/
http://www.healthcord.com/?gclid=CPKBpt_4grsCFcYWMgodLG4Auw
sigurna sam da se moze izguglati jos mnogo sa razlicitim cenama i uslovima,
a sto se javne tice,
http://www.cbc.ca/news/health/public-umbilical-cord-blood-bank-launches-in-ottawa-1.1873112



Saturday, July 13, 2013

Kupovina nekretnine u Kanadi

Igrom slucaja nekoliko mojih koleginica je u poslednjih godinu dana kupilo nove kuce ili druge po redu...tako da sam naucila neke nove stvari vezane za nekretnine i njihovu kupovinu i troskove, koje zelim da podelim u slucaju da nekom nekad zatreba.

Postoje 3 tipa vlasnistva nekretnine
freehold- gde je nekretnina vasa i nema dodatnih troskova )osim godisnjeg poreza na nju i racuna, i naravno hipoteke)
condo- u ovu kategoriju spadaju svi stanovi i neki townhousi tj tipske vezane kuce, gde placate mesecno odrzavanje u visini od 150 do 1000 dolara u zavisnosti od starosti zgrade, grada tj lokacije i dodatnih luksuznih stvari tipa bazena, teretane itd,pored ovog placate i svoje racune i hipoteku i porez na vlasnistvo
lease- ovo su uglavnom montazne kuce u kampovima ili na jezerima koje su vase vlasnistvo ali placate zakup za zemljiste na kom se nalaze jer pripada kampu i naravno sve ostale racune i takse

zaboravila sam da dodam rent to own opciju, koju bih najiskrenije zaobilazila u sirokom luku, u ovoj varijanti nezavisna kompanija je vlasnik nekretnine koju vi iznajmljujete pod ugovorom da se svaka rata stanarine racune kao rata otplate za nekretninu i kada otplatite sve onda je kuca ili stan vas, ali oni placaju hipoteku banci a ne vi i kuca je na njihovo ima a ne na vase, u slucaju da doticna kompanije prijavi bankrot vi gubite sve i morate na sud da tuzite kompaniju da bi dobili pare nazad, ako imaju da vam vrate...dakle pojela maca, evo primera
http://www.cbc.ca/news/canada/ottawa/story/2013/07/01/ottawa-rent-to-own-scam-family-investors-out-of-millions.html

tipova ima vise pa cu nabrojati samo neke: single home- kuca sa dvoristem odvojena od komsijskih, semi- kuca vezana sa jednim zidom za komsijsku tj dvojna,row ili townhouse- tipska kuca vezana za komsijske sa obe strane, bungalov- kuca u jednom nivou, back split bungalov- kuca u jednom nivou sa poluspratom sa zadnje strane, duplex, triplex i fourplex- manja zgrada podeljena na dva ili vise stana,medju stanovima ima tkzv loft sa visokim plafonima ili 2 otvoran nivoa unutar stana,
bachelor je garsonjera, itd.

Zasto je ta cena?
Elem, trziste nekretnina na ovom kontinentu je neverovatna masinerija koja obrce milione i milione na osnovu virtuelnih vrednosti...evo kako se formira cena odredjene nekretnine, svake godine udruzenje realtora provincije izracunava prosek cena u odredjenom gradu, dodaje na to porast u vrednosti i uzima u obzir lokaciju...recimo da je po njihovoj proceni jedna kuca u relativno novom predgradju 10 godina stara sa 3 sobe i u gradu srednje velicine procenjena na oko 250.000 $, sada na tu cenu dolaze zelje i ulaganja vlasnika i agenta koji zeli da zaradi na prodaji.Zavrsen podrum i sredjeno dvoriste dodaju jos 25 -30.000 na cenu, stvarno dobra lokacija npr blizina prodavnica i popularne skole jos 10.000, dodatni detalji u kuhinji ili kozmeticke renovacije jos 10-15.000,itd gleda se svaki detalj na kom moze da se zaradi tako da ovakva kuca izlazi na trziste sa cenom od 330.000 $ - i dalje ne govorim o cenama u Torontu jer tamo ova logika jednostavno nema smisla i stracara vredi toliko samo zato sto je tamo.
Agent u ontariju dobija 5 % od prodaje, jasno vam da im je u interesu sto veca cena, agent kupca je takodje placen od istog procenta koji daje prodavac a koji deli sa drugim agentom tako da ni njemu nije u interesu da spusta cenu, plus dobija "nagradu" ako pronadje kupca i sklopi ugovor tako da im je u interesu samo da vam nesto prodaju...iako bi po logici trebalo da gleda interese svog klijenta kupca jednostavno nije tako, u svakom slucaju kupac ne placa usluge agenta vec samo advokata - oko 2000$ ako se ugovor o prodaji sklopi i inspekciju kuce ako je hoce, a preporucljiva je za "polovne " kuce i iznosi oko 500$.Inspektor pregleda sve delove kuce, temelj, zidove i krov, trazi strukturnu stetu, pukotine, budj, zavisi sta platite da trazi i koliko je kuca stara, na osnovu njegovih nalaza moze se traziti od vlasnika manja cena ili da popravi pronadjenu stetu, najcesci problem su pukotine u temeljima, vlazni podrumi ili lose uradjen krov...naime krovovi od sindre i vestackog crepa imaju rok trajanja 10 do 15 godina i treba ih redovno menjati, za razliku od evropskih glinenih crepova.Par korisnih videa o tome sta treba gledati po kuci mozete naci na youtube



Kako se trazi nekretnina
?
Prvo odete u banku i na osnovu toga kakav vam je "credit rating", primanja i da li imate za ucesce i koliko, banka vam kaze koliko je spremna da vam da i pod kojim uslovima...recimo za moje kolege trenutno sa 5 godina radnog staza i ok platama,banka bi dala oko 350.000 na 25 godina sa petogodisnjom kamatom od 2.89, ta kamata se nakon 5 godina povecava!Ako kupac ima ucesce preko 20% cene ne mora da placa dodatno osiguranje hipoteke ali nekretnina se moze kupiti i sa vrlo malim ucescem npr od samo 10.000 dolara, zavisno od toga koliko je puna cena i na koliko godina ce vas banka vezati.
Bankina ponuda vazi 120 dana i zove se pre-approval, tada idete sami u lov na nekretninu ili ako cete lakse nadjete agenta da vam trazi i da vas seta okolo.Svakog vikenda od 2 do 4 sata popodne kuce koje se prodaju su open house, to znaci da vlasnici nisu tu ali agent jeste i da ako vas zanima mozete usetati sa ulice i pogledati unutrasnjost bez ikakvih obaveza.
Druga opcija je da zakazete vidjenje nekoliko kuca i da vas agent sprovede kada nije open house vec kada vama odgovara.
To je ako kupujete "retail" home tj koristenu kucu ako kupujete novu kucu u izgradnji cene i postupak su drugaciji, i u principu cekate oko 6 meseci da vam je zavrse ali je vecina novih kuca trenutno skuplja od "polovnih".
Zanimljiva cinjenica je da su kanadjani ubedjeni da ce cene nekretnina vecno rasti...cak se ni ne osvrcu na susedni krah u americi, svi koji kupuju kucu racunaju da ce u narednih 10tak godina njihova kuca samo dobijati na vrednosti, ima ljudi koji kupuju kuce od 600.000 $ i oni racunaju da ce prodavati svoje kuce za milione, sve je to lepo ali plate u Kanadi nisu podjednako rasle zadnjih godina sa cenama nekretnina a nezaposlenost jeste i ne vidim neku logiku u tome osim praznih prica agenata koji ubedjuju ljude da im je to ustedjevina za starost ako ne umeju da se obezbede drugacije, iskreno znam ljude koji jesu udvostrucili vrednost svojih domova ali opet se radi o Torontu.
Recimo da ste pronasli nesto sto vam se dopada ali vam se ne dopada cena...napravicete ponudu sa agentom tipa nudim toliko uz te uslove- kao i u svim pregovorima date nisku cenu, nizu od one koju ste stvarno spremni da platite i u uslovima stavite recimo da svi aparati ostanu i da se izvrsi inspekcija itd, to je vec do vas i agenta, tada prodavac odgovara na ponudu i daje svoju npr spusti cenu par hiljada dolara i da svoje uslove, pregovori mogu da traju nedeljama ili satima zavisno od motivacije prodavca i para kojima kupac raspolaze.Recimo da ste se nasli na odredjenoj ceni i da je ona prihvacena, sledi inspekcija koja nije obavezna ali ako je starija kuca vrlo preporucljiva, inspektor proverava sve instalacije i aparate, stanje temelja i krova itd, ako nadje stvari koje iziskuju popravku u vrednosti od par hiljada dolara kupac moze da uradi dve stvari- da novu ponudu sa manjom cenom gde se odbija trosak popravke ili da trazi da se sve popravi o trosku vlasnika pre njegovog useljenja.
Kada agenti zavrse svoje i svi se sloze, svi papiri idu advokatima koji proveravaju poreze i katastar i rade prenos vlasnistva, na kraju banka daje pare advokatu koji daje pare prodavcevom advokatu i time se zavrsava papirologija, agenti i prodavac dobijaju svoj deo a kupcu ostaje da plati porez drzavi i da placa rate banci.
Porez na imovinu zavisi od provincije i grada, npr kod nas je manji u Kitcheneru a veci u Waterloo, placa se svakog meseca a iznosi u proseku za kucu ili stan vrednosti 250-260.000 $ oko 3000 $ godisnje podeljeno na 12 mesecnih rata.
Condo fee za stanove raste svake godine tako da je mnogo veci u starijim zgradama ili tipskim kucama, pocetni su oko 150 kada je nekretnina prakticno nova a u nekim 30 godina starim zgradama u torontu dostizu i 700-800 $ mesecno, logika iza toga je da sto je nesto starije vise para treba ulagati u renoviranje i odrzavanje istog, inace te pare su namenjene za sve zajednicke strukture- tipa parking, krov, vrt,bazen, spoljna izolacija, teretana ili sta se vec nalazi u okviru zgrade a vi ste odgovorni za troskove unutar svog stana.
Mesecni troskovi za kucu dakle iznose- rata banci+porez+racuni+troskovi popravke ili neplanirani troskovi i vasi troskovi zivota
mesecni troskovi za stan iznose- rata banci+porez+condo fee+racuni+ ako imate neplanirane troskove ili popravke unutar stana + troskovi zivota- ako zgrada ima zajednicko pranje vesa i to ulazi u trosak
Razlicite condo korporacije imaju razlicita pravila o raspodeli condo fee-a tako da su u nekim stanovima voda i struja uracunate u fee, ili je deo popravki unutar stana npr neke manje pokriven istim, negde doduse nije tako i vlasnik stana placa sve sam.
Mojim koleginicama je rata za kucu u proseku oko 1000 do 1200 $,sto je u nivou sa stanarinom za dvosoban stan ovde, s tim da jedna ima dodatno osiguranje na hipoteku koje banka zahteva u slucaju da nemate 20% za ucesce ili nemate siguran i dobro placen posao, u tom slucaju mesecno placate dodatno osiguranje koje sluzi da pokrije rate ako izgubite posao ili zbog bolesti ne radite pa ne mozete da platite ratu, pogotovo ako ste samohrana majka...Banka takodje zahteva da kuca, koja prakticno pripada njoj dok god je ne otplatite, bude osigurana a preporucljivo je da i kupac ima neki vid zivotnog osiguranja :))))
Postoje dve vrste kamate- varijabilna koja se menja svake godine i koja je rizicna za vecinu kupaca vecih tj skupljih nekretnina i fiksna sa rokom od uglavnom 5 godina kada se menja i vrse se novi pregovori sa bankom ili ako niste zadovoljni ponudom platite kaznu i promenite banku, kazna za krsenje ugovora iznosi zavisno od banke i vrste hipoteke 500 do 1500 $.
Nazalost nisam stigla da se bolje raspitam o vrstama hipoteka koje su u ponudi, mada znam nekog ko radi u banci pa cu to verovatno uraditi u buducnosti, ali verovatno da vecina stvari moze da se nadje na netu, vecina ali ne sve i ne sve onako kako jeste jer kamate koje banke nude na netu i zvanicno su vece od onih koje stvarno mogu da se ispregovaraju licno, sve zavisi od klijenta, cime se on bavi i koliko depozita ima.Neki od onih koje znam su kupili kuce slicnih cena sa 30.000 $ depozita a neki sa 100.000.
Recimo da neko vec ima hipoteku na kucu ili stan, ali hoce da kupi nesto vece ili u drugom mestu, u dogovoru sa bankom moze da "ponese i preseli" svoju hipoteku na novu nekretninu i nastavi da je placa sa vec prethodno otplacenim delom pod istim uslovima.Druga stvar je, da neko na primer ima gomilu dugova - sto je ovde neverovatno cest slucaj- sto za kola, sto za stvari koje je kupovao na kredit, sto na karticama itd... mesecna kamata na kreditnim karticama je preko 20%- 28% i zato ih apsolutno ne koristimo nego samo kad bas moramo, ali recimo da ih je neko svojski koristio i dosao do tacke da placa stotine dolara za kamatu na kraju meseca ili placa minimum od 10 $ a gomila hiljade dolara duga na kartici, opet u dogovoru sa bankom moze postojecu dug da premesti na hipoteku- gde prakticno duguje sve te pare banci dodajuci ih na dug za nekretninu ali pod mnogo manjom kamatom, mislim da se ovo zove "kolateralna" hipoteka.
Sam ulazak u kupovinu nekretnine znaci ulazak u 30to godisnji ili dozivotni dug za neke, sto ljudima ume da napravi problem ili finansijski ili psihicki jer se osecaju vezanim i porobljenim od strane banaka, razlika je u tome kako ko prihvati situaciju, vecina ljudi sa nasih prostora na to gleda kao na ropstvo, ukljucujuci nas, vecina kanadjana na to gleda kao na potrebnost i nacin zivota jer je ovde oduvek bilo tako, ljudi decenijama ne zidaju svoje kuce vec ih kupuju i otplacuju- jednostavno nacin zivota, kljuc u ruke i dug u dzepu.

Nekad sam se zavaravala da ljudi koji nemaju para imaju gomilu dugova i finansijskih problema ali to nije uvek tako, cak i ljudi koji jako puno zaradjuju ponekad ne umeju da pare sacuvaju, htela sam da nadjem par interesantnih primera iz serije
-til debt do us part-koja mi je je jako interesantna i poucna, nazalost nisam uspela da nadjem epizode na youtube, samo ovu


i druga zanimljiva serija - world strictest parents













Wednesday, July 10, 2013

Novi gost na blogu :)

Postovani citaoci bloga „Novi zivot u Kanadi“,
U dogovoru sa autorom i vlasnikom ovog bloga, pisacu o iskustvima svoje porodice i sebe, sa zeljom da bacim neko drugo svetlo na ceo postupak pripreme papira i procedure dolaska u Kanadu, svega sto smo proziveli u tim godinama, samog dolaska u „zemlju nevidjenih mogucnosti“ te nasih dosadasnjih iskustava u prvih godinu dana.
Zahvaljujem se autorki sto mi je pruzila mogucnost da iznesem nasa iskustva jer sam se do skora i sam nosio mislju da otvorim svoj blog i pisem onom sto cu pisati u njenom blogu u nastavcima, kao dopisni clan nekog casopisa.
Clanci ce biti u nastavcima, shodno vremenu i mogucnostima za kucanje, te moje nadahnutosti da pisem o temama koje mi padnu napamet a smatrajuci ih korisnim.
Za sva eventualna pitanja cete imati postojece kontakt adrese bloga ciji sam i sam veliki sledbenik i postovalac, te vas ljubazno molim da se sva korespondencija obavlja u gore navedenom pravcu.
Imena koje navodim bice izmisljena a situacije generalizovane koliko je god moguce.

KAKAV SMO IMALI ZIVOT U SRBIJI?
Sa danasnje tacke gledista, imali smo skladan i miran porodicni zivot (troje skolske dece, supruga i ja). Ja sam radio u dobro stojecoj stranoj kompaniji na poziciji koja s mogla samo pozeleti, sa takvim primanjima da supruga nije morala da radi vec da se posveti porodici.
Odmah da napomenem, plata je bila manja od 1.500 evra mesecno jer ce mnogi pomisliti da su hiljade evra u pitanju.
Zivelo se skromno i shodno mogucnostima, nikada nismo bili nicega zeljni i uvek smo ekonomisali bez obzira na okolnosti.
Pored toga, supruga i ja imamo dovoljno nasledjenih nekretnina od svojih deda, baba i roditelja da mozemo od ziveti i od izdavanja istih, ali nikada na to nismo ozbiljno racunali, vec ostavljali kao zadnju mogucnost ako nesto krene po zlu i izgubi se posao.
KAKO SMO SE ODLUCILI ZA ODLAZAK U KANADU?
Na osnovu prica sa prijateljima koji su imali opet svoje prijatelje u Kanadi i koji su prepricavali da je tamo divno,bajno, sjajno, uredjeno, kulturno, perspektivno.
Na kraju smo se upoznali i sa tim prijateljima preko Skype-a koji su delovali sretno, zadovoljno, nasmejano, pozitivno, uspesno . . . . .jednom recju ispunjeno.
Onda smo culi njihovu pricu da u Srbiji nisu imali hleba da jedu, da im je frizider bio konstantno prazan, da su meso jeli eventualno jednom do dva puta meseco, da sebi nista nisu mogli da priuste, dok eto u Kanadi vec imaju sve posle godinu dana i da razmisljaju o kupovini stana.
Sta rade tamo? Rade u fabrici na traci.
Onda se covek pita:“Pa ako oni radom na fabrickoj traci tamo imaju gotovo sve za godinu dana, sta mi mozemo da ocekujemo za bolje placena radna mesta shodno svom obrazovanju“?
U medjuvremenu se upoznajemo i sa ovim blogom koji smo konstanto pratili iz dana u dan i upijali bukvalno svaku informaciju koju smo mogli da prikupimo.
Tada nam je usao crv u glavu i poceli smo da trazimo razloge naseg eventualnog odlaska iz zemlje.
Na kraju, jedan od glavnih razloga i/ili opravdanja je bio taj da deci treba pruziti bolju buducnost gledajuci svaki aspekt zivota.
Da se ne lazemo, svi mi volimo svoju decu ali volimo i sebe, pitanje je koliko smo spremni sebe da slazemo i damo sebi lazno opravdanje za mnoge postupke.
OPERACIJA „KANADA“ – KRECE !
Posle 4 meseca „kuvanja“ odlucili smo se da krenemo da se raspitujemo o potrebnim i dovoljnim uslovima koje treba da ispunimo da bi se dokopali ove divne zemlje.
Na kraju smo saznali da postoji izvesna advokatska kancelarija u Zemunu koja je specijalizovana za obradu celog predmeta i postupka i koja sa relativno visokim strepenom uspeha zavrsava iseljenicku vizu.
Naravno, sledeci korak je bio zakazivanje razgovora/konsultacija koji je kostao 20 evra i trajao 2 sata.
Tokom razgovora je izvrsena procena nas kao kandidata i mogucnosti realizacije celog postupka, gde smo za kraj dobili i listu formata A4, obostrano odstampane sa tacno navedenim papirima koje treba i kada da im dostavimo, prevodiocima, njihovom uslugom, ocenama iz engleskog testa IELTS i td.
Naravno, i mi smo imali odredjena pitanja i na sva smo dobili adekvatan odgovor.
Odmah smo bili svesni cinjenice da postupak traje najmanje godinu i po dana i da trazi pozamasnu sumu novca, ne samo za sve sto je potrebno da bi dosli do viza, vec i za start u Kanadi.
Posle nekoliko dana premisljanja, odlucili smo se da krenemo u novu avanturu zvanu „Kanada“.
Prvi i osnovni korak je bio da ja kao nosioc vize moram imati visoke ocene iz IELTS testa i verujem da oni koji su isti spremali znaju koliko je zahtevan i tezak.
Iako imam aktivno znanje engleskoj jezika, zivota i rada u inostranstvu nekoliko godina, rada sa strancima u kompaniji u kojoj sam radio, odlucio sam da dam sebi 6 meseci intenzivnog ucenja svaki dan po 4-6 sati.
Problem je bio naci toliki materijal za ucenja ali sam danima sedeo za racunarom i kopao po netu da bih nasao sve moguce izvore i knjige, online sajtove, skripte, profesore i td.
Na kraju sam nasao materijal koji je u stampi bio tezak oko 50kg i koji sam za 6 meseci presao 7-8 puta.
Napisao sam oko 150 pisama do 150 reci i oko 90 eseja do 300 reci.
Imao sam casove engleskog dva-tri puta nedeljno po 1.5 sati sa tacno definisanim oblastima.
Svi smo se u kuci posvetili mom ucenju i sve je bilo podredjeno tome.
Na kraju sam polozio sa prosecnom ocenom 7.5, maksimalna je 9.

PREDAJA DOKUMENATA I CEKANJE
Dok sam ja spremao ispit, mi smo intenzivno i vrlo planski pripremali ostala dokumanta, pazeci na njihovu vremensku validnost da ne bi morali opet da placamo potvrde koje bi eventualno zastarele.
Prvi sledeci dan po dobijanju origial IELTS sertifikata, nasao sam se kod advokata i isti mu predao, da bi dokumenta bila poslata u roku od 24 sata u Kanadu. Bio je Oktobar 2010 godine, cekali smo odgovor do Februara 2011.
Odgovor je bio da smo odbijeni jer smo na listi zanimanja bili prekobrojni i da ce nova lista biti otvorena pocetkom jula i da se za tada spremimo.
Cekali smo i tih cetiri meseca da bi ponovo poslali dokumenta da bi odgovor dobili u Februaru 2012 da smo prosli sa papirima i da treba da idemo na lekarski pregled.
I pregled je zavrsen, papiri predati, odgovor za viziranje se cekao. Tenzija raste, nervoza takodje, odgovora nema.
Krajem Juna dobijamo poziv da dodjemo u Bec i podignemo svoje vizirane pasose, sto smo uradili za manje od 48 sati od dobijanja informacije.
Nasoj sreci nije bilo kraja, skakali smo i vristali od srece da smo posle dve godine od pokretanja celog postupka dobili ono sto smo toliko dugo cekali i prizeljkivali.
Odmah smo rezervisali karte za polovinu jula i obavestili poznanike u Kanadi da nam traze smestaj.
Mi smo i dalje bili u euforiji i planovima.
Za sve vreme cekanja papira, trudii smo se da sto vise informacija dobijemo sa sto vise izvora i sve nas je uveravalo da je odlazak u Kanadu prava zivotna odluka.
Ja dajem otkaz u firmi sa 30 dana otkaznog roka, svi u firmi u cudu i ne mogu da veruju sta im pricam, direktori me pune 3 nedelje odgovaraju od ideje te da ostanem u firmi jer nam je dobro krenulo.
Ja ni da cujem, pravac Kanada!
Kupili smo karte, smestaj obezbedjen, privremeni namestaj takodje, docek na aerodromu isto, vecera, prava idila.
SLETELI SMO
Subota vece, sve bljesti i sjaji, ljudi oko nas vrve kao mravi, aerodrom grandiozan i ogroman, nesto slicno onom u Frankfurtu, mojoj deci prvi let bilo gde.
Prolazimo pasosku i imigrant proceduru vrlo brzo i izlazimo iz aerodromske zgrade, nasmejana lica poznanika nas docekuju tacno ispred izlaza.
Kratko pozdravljanje, pakovanje i u novi dom.
U nasem iznajmljenom dvosobnom stanu nas ceka ostatak ekipe, rostilj, prica, prepricavanje dogodovstina, kao da se poznajemo zadnjih 20 godina.
Oko ponoci se ekipa rastura, ostajemo sami sa svojiim koferima i probusenim dusecima na naduvavanje i krece leganje u „krevete“ (bolje reci spavanje na podu).

PAPIRI
Pre dolaska u Kanadu sam se potrudio da sto bolje proucim sve potrebne korake za dobijanje svih potrebnih papira da ne bi gubili dragoceno vreme i da bi sto pre mogli da pocnemo da radimo i trazimo posao.
Sve papire smo uspeli da dobijemo ili inicijalizujemo njihovo dobijanje u roku od 2 dana, ukljucujuci i otvaranje racuna u banci i upis dece u skolu.
Odmah potom krece auto-skola sa dva casa i polaganjem, dobijanje G1 dozvole a posle 2 nedelje G2. Za mesec dana je polozeno i za full G, kupljena kola, osiguranje, osvezen namestaj.
Mi smo i dalje bili u euforiji, zadovoljni, sretni i sve deluje idilicno.
Ali, polako . . . . . .
POSAO
Posao sam dobio po prepuruci jos dok sam bio u Beogradu tako da nisam jurio bilo gde i bilo koga.
Ipak, sam posao je bio nikakav, plata vrlo neredovna i minimalna, nema nikakvih benefita, radno vreme od jutra do sutra, svi dani radni bez izuzetka.
Trazili smo mojoj supruzi bilo kakav posao i bilo gde ali prva tri meseca bez ikakvog uspeha.
Konacno smo i njoj uspeli da nadjemo part-time za minimalac u jednoj radnji, vidjali smo se samo kada smo legali ili ustajali iz kreveta, decu nisam vidjao uopste i nismo imali slobodnog vremena ni za sebe a ni za druge.

PRVA DVOUMLJENJA
Moj posao je bivao sve gori i gori, odnos poslodavca robovlasnicki a ja sam se trudio da preko Interneta trazim drugi posao.
Za manje od 6 meseci sam poslao vise od 800 mailova sa svojim Resume-om i preporukama iz Srbije, nisam imao nijedan telefonski poziv do tada a ni sada.
Bio sam u institucijama koje finansira drzava i proveravali su moj Resume i sastav istog, nisu nasli nijednu zamerku.
Zakljucak je bio – potreban je networking i preporuke
Predlaze mi se da volontiram 3-6 meseci u pojedinim kompanijama koje mi mogu na kraju dati svoje preporuke, posao ne.
Na moje pitanje a ko ce da place racune i ostale troskove tih 6 meseci ako ja radim puno radno vreme kao volonter u nekoj firmi, dobio sam odgovor da sam o tome trebao ranije da razmisljam i da se ovde ne dolazi bez para za bar godinu dana zivota bez posla. To znaci bar 30.000 CAD.
Shodno stalnom manjku para, moja zena je trazila jos jedan part-time posao koji je konacno uspela da dobije a to znaci da se vidjamo jos redje i manje.
Prve krize su krenule vec u Novembru i Decembru, shvatajuci da ovo nije zivot koji smo ocekivali, da nije ni izbliza onako kako su nam pricali i docaravali.
Ja sam u medjuvremenu polozio i za vozaca autobusa i kamiona, firma u kojoj sam radio nije davala plate 5 nedelja i krenuo sam da vozim kamion (sleper)po gradu.
Deci i sebi ne mozemo nista da priustimo jer nikada nemamo dovoljno para i stalno sastavljamo kraj sa krajem, molimo Boga da se nekome ne pokvari zub ili da mora na pregled kod ocnog lekara jer nemamo pare da to preglede platimo.
Stalno smo u strahu od gubitka posla i kriza je ogromna, samo se lepo i u rukavicama prikriva.
Osnovni zivot je uzasno skup i sve me podseca na vremena ali i sadasnje vreme kod nas, radnje su pune ali mi namamo nikakve koristi od tog kada nista sebi ne mozemo da priustimo.
Deca nemaju ovde svoje drustvo jer se ovde druzenje posle skole ne neguje kao kod nas, tako da su po ceo dan u kuci, sami sa sobom i povremeno sa nama kada nas vide.
Nasa razmisljanja i danas idu u pravcu povratka kuci gde jos uvek postoji teoretska sansa da se vratim na svoj stari posao i starom ali mnogo boljem nacinu zivota.
Ovaj spis bi zakljucio listom pitanja koja sebi nismo sebi postavili dok smo bili u Srbiji a smatram da bi nam mnogo pomogao da bolje sagledamo realnu situaciju i donesemo pravu odluku:
Ko su nam izvori informacija?
Sta ti izvori u Srbiji rade?
Sta su ti izvori informacija radili u Srbiji i sta sada rade u Kanadi?
Koliko imaju godina i koliko imaju dece?
Sto vise godina i vise dece to je situacija teza da se covek snadje u Kanadi.
Kakvo je Vase realno zdravstveno stanje?
Ne zavaravajte sebe da ste jaki, sposobni i da mozete da potegnete iako imate blagu isijalgiju ili diskus herniju, poviseni pritisak i td.
Ovde nikoga ne interesuje da li ste bolesni ili zdravi, radis-dobijes nadnicu, ne radis i sedis kuci-gladujes.
Koliko je surova situacija ilustrovacu vam na tri skorasnja primera koja nisam citao iz novina vec video i cuo svojim usima jer sam stalno u komunikaciji sa tim ljudima.
Primer 1
Gospodin svojih 65 godina imao je operaciju ugradnje stenta i morao je da se javi na posao posle 48 sati od operacije i da da 100% svojih mogucnosti, ne postoji bolovanje.

Primer 2
Radniku na traci za izradu srafova, radi jedan full time i jedan part-time posao (u proseku oko 16sati rada svaki dan + prevoz do i od poslova = 20 sati bez spavanja dnevno), masina odseca kaziprst desne ruke.
Siju ga i previjaju, dobija lekove protiv bolova i u roku od 3 dana mora da se vrati na posao inace sledi otkaz. Krvav radi i dalje oba posla a rana nikako da zaraste jer je stalno iritira radom.

Primer 3
Gospodja koja ovde zivi i radi 32 godine kao frizerka, imala je operaciju na otvorenom srcu, morala je da se vrati na posao 4 dana posle operacije jer je i strucno misljenje lekara bilo da je sposobna da radi. Ni danas, posle 6 meseci ona se ne oseca dobro, rana je lose zarasla a lekari pisu da je sve OK.
Da li imate nekoga ko moze na samom pocetku da vam pomogne?
Da li imate rezervni plan da ako ne uspete u Kanadi da se mozete vratiti kuci, svom domu i svom poslu ako ga imate?
Da li imate u Kanadi „vezu“ i „preporuku“ koja vam moze odmah otvoriti vrata da radite ono sto najbolje znate?
Da li ste majstor i ako se niste profesionalno time bavili do sada, da li vam takvi poslovi idu od ruke?
Ovde svako ko se uhvati gradjevine u najsirem smisu te reci nece ostati gladan a koliko ce zaraditi i sta ce mu ostati to je drugo pitanje.
Koje je vase znanje engleskog jezika?
Sto ga bolje znate lakse se snalazite jer se mnogo toga zavrsava iskljucivo telefonom.
Sta je to sto u Srbiji nemate a smatrate da cete dobiti dolaskom u Kanadu, bar na osnovu prica koje ste culi do sada?
Da li price koje ste culi od svojih prijatelja i poznanika iz Kanade mozete proveriti iz drugih izvora?
Cesto su ljudi ovde skloni preterivanju i ulepsavanju da bi prikrili svoj neuspeh i sramotu da rade za minimalac svojima u Srbiji.
Koji je vas stil zivota u Srbiji i da li ste spremni da se istog odreknete jer su male sanse da cete u Kanadi imati i to za prvih nekoliko godina?
Da li ste spremni da se u Kanadi dokvalifikujete za neka zanimanja koja nemaju nikakve dodirne tacke sa vasim sadasnjim profesionalnim opredeljenjem?
Znajte da to ucenje trazi mnogo para, vremena i odricanja a niko ne garantuje da cete se bas u toj novoj profesiji zaposliti.
Da li ste spremni da radite svaki dan u nedelji sa eventualno jednom nedeljom godisnjeg odmora kada se obicno remontuju masine ili je Bozic u decembru kada su cene aranzmana astronomskih vrednosti?
Da li zelite da dodjete u situaciju kao mnogi nasi imigratni koji su vise od dve decenije ovde, zeljni da vide svoja ognjista i porodicu ali nemaju pare za avio karte? Koliko takvih ljudi samo ima ovde . . . . .
Da li zelite da vam deca za godinu dana zaborave cirilicu a za par godina negiraju da su iz Srbije i da se stide odakle poticu?
Da li zelite da se vasa deca stide da kazu odakle su im roditelji?
Da li zelite da vidite svoju decu u kratkom vremenu kako medju sobom pricaju sve vise engleski i kako polako zaboravljaju svoj maternji jezik i pored svog truda da se to ne desi?
I za kraj, pitanje koje sebi svaki dan postavljamo i jos uvek nismo dosli do pravog odgovora a smatram da se sve vrti oko toga je sledece: „Sta je to sto nas cini sretnima jer ovde nismo sretni od kako smo dodirnuli kanadsko tlo“?!
Mi ne mozemo sebi da odgovorimo ni na drugo pitanje ako nemamo odgovor na prethodno: „Sta nas cini toliko nesretnima“?!!

Savet za kraj:
Ni slucajno ne prodajte svoje nekretnine koje imate u Srbiji, bar 3-4 godine po dolasku u Kanadu, dok se utisci ne slegnu i ne sagleda situacija iz svih mogucih uglova.
Tek onda razmatrajte takve odluke a iste vas vode u kredite do kraja zivota, odnosno moderno robovlasnisto prema bankama i osiguravajucim drustvima.
.........................................................................................................................................................................
-Hvala puno gostu na doprinosu za blog, ukoliko imate pitanje komentare, nastavak sledi :)
I da, licno se slazem sa ovim postom zaista treba sebi postaviti mnoga pitanja pre nego sto se odlucite na novi zivot na novom kontinentu...jer ima vrlo malo dodirnih tacaka sa zivotom u srbiji i evropi uopste,ako ste tamo imali nista onda ovde mozete samo da imate malo po malo vise od nicega u svakom aspektu ne samo materijalnom...da li se ovde vise radi- vremenski u nekim strukama-da, u vecini rekla bih osim ako radite part-time.
Druga stvar je, uzmte u obzir svoj zivotni stil, godine i nacin razmisljanja, jer vecina ljudi sa onih prostora zapravo zeli da bude neka vrsta "gastarbajtera" ovde, da uspe, da ima bolji zivot i vise novca ali da zivi i razmislja kao tamo, nazalost ja mislim da to nije u potpunosti moguce, pocevsi od sebe- tamo sam govorila jednim jezikom ovde drugim, tamo su me zvali jednim imenom ovde me zovu drugim, tamo sam radila u jednoj struci ovde radim nesto sasvim drugo, tamo sam radila manje sati ovde radim vise,tamo sam imala citav skolski raspust za odmor ovde imam 2 nedelje rasparcane na 2 dela godine jer ne mogu da ih koristim zajedno i nedelju dana za bozic, a da ne govorim o tome koliko su se neki drugi aspekti mog zivota promenili, nema baba i deda da uskoce i pricuvaju dete, nema nekog drugog da ti skuva nesto nedeljom i zove te na rucak, nema prijateljica da trkes negde do grada na kafu posle posla ili vikendom...Ima zato gomila drugih stvari koje mogu da radim vikendom ili sa prijateljima, uglavnom odlazak negde van grada, ili u decje igraonice ili druzenja ali da, zivot je potpuno drugaciji moras da prihvatis da ce sve u vezi sa tobom i tvojim nacinom zivota i razmisljanja da se menja na gore ili na bolje i tvoj ego to mora da podnese i pretrpi koju modricu.Da se razumemo, niko ovde ne ceka vesele optimisticne emigrante sa crvenim tepihom, nije to letovanje ni godisnji, emigracija je promena svega za 180 stepeni i vecito nailazenje na prepreke i vecita borba sa vetrenjacama,i pocetni stres i besparica, trud daje rezultate vremenom, samo je pitanje sta tacno zelite od zivota i zasto zelite da dodjete ovde,
razmislite o tome
budite iskreni prema sebi na vreme...ali
budite iskreni i prema svom partneru ako niste spremni na tu zrtvu.
Kada sam se udavala mama me je pitala da li bih mogla sa njim da zivim u supi i sa malo para, i ja sam rekla -da, i dalje tako mislim dok god smo zivi i zdravi i zajedno, nije me briga gde zivim i da li moram opet da se selim, zivot je pun promena, jedna manje vise nece me ubiti, ako mozes nesto da promenis u svom zivotu svojim mozgom i voljom, to znaci da nisi zarobljen u zabokrecini mrtvog mora i beznadja, ali ja sam u tridesetim i zelim sve da menjam, pitajte moju mamu da li ona zeli da menja svoj zivot i svet ili je odavno zavrsila sa tim, podigla decu, odradila svoje...znam ljude kojima je taj stres i nespremnost na ono "u dobru ali i u u zlu" unistilo brak, zato
budite iskreni prema sebi.