U Hrvatskim novinama je nedavno izasao clanak o vidjenju zivota ovde od strane nasih dobrih prijatelja,koji su novi u Kanadi bas kao i mi, sa malim detetom i slicnim vrednostima vezanim za porodicu i nacin zivota, po mom misljenju sasvim realna slika koja govori ako ces da radis i skroman si vremenom ce ti biti sve bolje.
Ono sto me je razoruzalo su komentari, pocevsi od toga da je clanak finansiralo zaverenicko telo koje bi mlade da seli u inostranstvo , preko toga da je strani placenik...pa ne bih da prljam ovaj blog cistom i meni nerazumljivom mrznjom i ljubomorom.Mogu samo da kazem da nisu niciji placenici vec normalni ljudi koji su dosli ovde iz istih razloga kao i mi, sa nadom da njima i deci jednog dana bude lakse i bolje.
Original je ovde, sa komentarima http://www.vecernji.hr/hrvatska/u-kanadi-imam-sve-a-hrvatska-djecu-cu-uciti-o-njoj-979591
Tekst cu preneti u slucaju da se link jednom ugasi...
"Nisam zainteresiran za intervju jer svaki put novinari okrenu riječi i ukrase priču. Prikažu Kanadu kao mjesto gdje dođeš i zgrabiš sto tisuća dolara za mjesec dana, a daleko je to od istine. Daleko..."
A daleko od Hrvatske je i Požežanin Jurica Bonić. U Ontariju, najmnogoljudnijoj pokrajini Kanade. Iako je za razliku od prvog sugovornika pristao na intervju, slaže se i upozorava kako život izvan domovine nije bajka.
Ali je priča i poruka, iskustvo i odlučnost. Bonić je rođen 1983. u Požegi. Na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu završio je studij politologije.
Nakon pečata koji je četiri godine krasio njegovu diplomu i karijeru u Hrvatskoj, na red je došao onaj posljednji, udaren od službenika kanadskog veleposlanstva.
Iz domovine je otišao u ljeto 2011. da bi se, kako sam kaže, osjećao mirnije u jednoj stabilnoj sredini gdje nema hrvatskih političkih stranaka, ni gospodarske krize koja traje vječno. Danas sa suprugom i sinom živi u gradu Kitcheneru, čiji je novi gradonačelnik Berry Vrbanovic, političar hrvatskih korijena.
"Prvi dani u dijaspori bili su izazovni. Pri potrazi za smještajem, stanodavci vas pitaju za preporuke prijašnjih kanadskih stanodavaca, no vi ih nemate jer ste tek stigli. Pitaju i za provjeru vaše kreditne povijesti, a još nemate ni kanadsku kreditnu karticu", rekao je Bonić.
Većina iseljenika susrela se i s ponovnim polaganjem vozačkog ispita. Dozvola Republike Hrvatske u Kanadi nije priznata.
"Tijekom traženja posla pitaju vas za kanadsko radno iskustvo, no vi ste tek stigli pa ga ne možete ni imati. Sve se čini kao začarani krug", nastavio je.
Bonić kaže da su ga kao novog useljenika "oderali" prilikom osiguranja automobila. Njegovo prvo vozilo bio je stari Pontiac Grand Prix koji je platio 1000 dolara, a mjesečna rata osiguranja stajala je trećinu iznosa.
"Tri godine poslije vozim mnogo bolji auto, no mjesečna rata osiguranja mi je dvostruko povoljnija od početne. U Ontariju imamo jedne od najskupljih polica, a kao novog useljenika neke osiguravajuće kuće vas pristojno odbiju i zamole da im se javite kad skupite dovoljno kanadskog vozačkog iskustva".
Jurica Bonić danas radi u Toyotinoj tvornici udaljenoj dvadesetak minuta vožnje od Kitchenera. U mjestu Elmira proizvodi se luksuzni Lexusov terenac. Iako se ondje nalaze ljudi iz cijelog svijeta, naš sugovornik tvrdi kako se svi dobro slažu i da nikad nije osjetio neku vrstu diskriminacije. Smatra da živi dobro. Plaću dobiva svaki drugi petak i bez problema pokriva sve obiteljske obveze.
"Radimo u dvije smjene, od ponedjeljka do petka. Dva tjedna smo u jutarnjoj smjeni koja počinje u 7 sati, a završava u 17.15 sati. Za ručak imamo pauzu od 30 minuta koja nije plaćena, jednu pauzu od 15 i jednu od deset minuta. Prema potrebi radimo i subotama. Popodnevna smjena počinje u 17.45 sati, a završava u 4.15 sati. Često u obje smjene ostajemo raditi i prekovremeno".
Kanada je poznata po lijepoj prirodi, najdužim pješčanim plažama na svijetu, jezerima, rijekama, šumama i parkovima. Ima i bezbroj muzeja, kinodvorana, sportskih aktivnosti, bazena i trgovačkih centara. Slobodno vrijeme Bonić koristi za odmor i druženje s obitelji.
"Ako ste roditelj, ovdje je raj na zemlji. Kako imamo bebu od devet mjeseci, počeli smo cijeniti ponuđene sadržaje", priznao je.
Na upit novinara kakav je bio put do uspjeha, odgovara da je to relativan pojam. Ipak, kako kaže, za njega je najbitnije dobivanje stalnog boravka.
"To je zapravo kraj velike neizvjesnosti jer prije dobivanja PR statusa u glavi uvijek imate datum do kojeg vam vrijedi radna dozvola i do kojeg morate napustiti Kanadu. Kad dobijete PR, imate sva prava, osim političkih".
Bonić se prisjeća kako su jednom prilikom imigracijski službenici štrajkali pa su tisuće obitelji, među kojima je bila i njegova, morale čekati papire duže od propisane procedure.
"Sva dokumentacija poprilično stoji. Uspjeh je u svemu tome da ostanete zdravog razuma i ojačate kao čovjek. Od 1. siječnja 2015. stupaju na snagu nova pravila o useljavanju pa se nadam da će budućim useljenicima biti malo lakše. No, moj je dojam da Kanada čini strožom svoju imigracijsku politiku i kako vrijeme odmiče, bit će sve teže dolaziti."
Bonićeva obitelj smještena je u regiji Waterloo koja ima 550 tisuća stanovnika. Kraj je poznat po dva ugledna sveučilišta i jednom koledžu, koji je među najboljima u zemlji. Razvijena je autoindustrija, Blackberry ondje ima sjedište, kao i Google koji je u Kitcheneru smjestio svoj najveći kanadski razvojni centar. U studenom je stopa nezaposlenosti bila 5,3%. Naš sugovornik tvrdi da ima posla za sve koji žele raditi pa čak dva ili tri.
Službena Vladina politika promovira multikulturalnost, dok je tolerancija ugrađena i u prometnu kulturu.
"U regiji Ontario postoji velika zajednica "menonita". Većina njih ne koristi se modernim tehnologijama pa tako ne voze ni automobile, već se služe konjima i kočijama. Uz asfaltirane ceste usporedno se nalaze i makadamske tako da "menoniti" neometano mogu sudjelovati u prometu", nastavlja naš sugovornik.
Bonić kaže da su ljudi u Kanadi opušteni te da ih se često navečer u trgovini može vidjeti u pidžami.
"I odgoj djece je opušteniji – njima se dopušta da budu djeca. Ako mališani žele hodati okolo kao Batman ili mala princeza, roditelji im neće braniti. Prednost Kanade su i ljudi. U manjim mjestima će vas svatko pozdraviti, upitati kako ste i prokomentirati nešto".
Veliki nedostatak ove useljeničke zemlje, prema Bonićevim riječima, jest zdravstveni sustav. Tvrdi da je dobar jedino onda kad se uspoređuje s američkim.
"Ne bih nikome savjetovao da ovdje u večernjim satima ide na Hitnu pomoć jer vrlo vjerojatno neće doći na red cijelu noć pa će ujutro biti prisiljen otići u jednu od 'walk-in' ordinacija. Stomatolog nije pokriven zdravstvenim sustavom i plaća se iz vlastitog džepa. Meni je nedavno napuknuo zub i popravak, koji je trajao manje od pola sata, naplaćen je 395 dolara. Rad na korijenskom kanalu je oko 1200 dolara".
Naš sugovornik otkriva kako su liste čekanja kod obiteljskih liječnika i do tri tjedna. Ontariju nedostaje liječnika, a oni koji dođu iz inozemstva, brzo odustaju od karijere jer moraju proći složen proces prilagodbe.
Na upit novinara osjeća li se kao stranac, Bonić odgovara negativno.
"Ima jako puno 'naših' i nema dana da na ulici ili u trgovini ne čujem nekog tko govori hrvatski jezik. Useljenička smo zemlja i gotovo pola ljudi ovdje govori engleski s nekim stranim naglaskom, a domaći Kanađani imaju svijest i da je netko njihov jednom ovdje došao kao imigrant."
Što vam nedostaje? "Bogu hvala, ništa".
"Primijetio sam da se ljudi iz naših krajeva nekako prepoznaju. Prije nekoliki mjeseci hodao sam parkiralištem, a jedan starac me pitao kako sam. Na prvom poslu čuo sam da netko viče: 'Krešo! Krešo! Krešo!' Pomislio sam tko je to, pogledao oko sebe i tad mi je jedna gospođa mahnula i rekla da je zvala mene jer je vidjela da sam 'naš', ali mi nije znala ime pa je pogađala".
Bonić kaže da o povratku u domovinu ne razmišlja. U Kanadu je, tvrdi, otišao trajno.
"Djecu ću učiti o njihovim korijenima. U kući pričamo hrvatski i to je jezik koji će naša djeca naučiti kao prvi. Znat će odakle su im roditelji, gdje su im rođeni bake i djedovi, znat će našu povijest i glazbu. U Kitcheneru imamo Hrvatsku katoličku župu i Hrvatski dom tako da se njeguje svijest o našem identitetu. Hrvatska je prelijepa zemlja i vjerujem da će moja djeca uživati na odmoru."
Svima onima koji žele otići iz domovine Bonić savjetuje da se prije dobro informiraju. Njegov plan je imati još djece i u manjem mjestu kupiti kuću s većim dvorištem. Baš onakvu u kakvoj je živio u Požegi.
Odlican tekst, hvala i urednici bloga i njenom gostu. Od marta cemo biti zemljaci i u Ontariu, vidimo se i citamo :)
ReplyDeleteProcitala sam clanak pa i prelistala par komentara.. iskreno i realno nisam ni ocekivala da ce vecina komentara biti pozitivnih. Na ovim prostorima uspeh se ne oprasta tako lako. po principu samo da komsiji crkne krava. Ljubomora negativizam apatija to ti vlada ovde na Balkanu, da je situacija malo bolja mozda bi i ljudi bili drugaciji. Ne zamarajte se time, vi znate zasto ste otisli, ne dozvolite da vas zlobni komentari malodusnih ljudi dotaknu. Hvala za clanak i pozdrav u Kanadu!
ReplyDeletePozdrav,preljep članak.Moja obitelj suprug,2 djece i ja planiramo za Kanadu.E sad ja sam HR državljanka i naša djeca a suprug ne može dobit HR papire jer ne živimo u HR već u BiH i sad ima rođaka koj je tu u Kanadi i on hoće da nam bude sponzor da dođemo.Molila bi te da mi kažeš ako šta znaš kako to ide koji su uslovi?Na oficijalno str.piše da može ali nema detalja oko uslova!Veliki pozdrav iz BiH
ReplyDeleteCao! Konacno resih da se i ja javim, Citam tvoj blog vec neko vreme, malo iz pocetka, a malo unazad.
ReplyDeleteMalo me je iznervirao predhodni "blog post" gde si postavila neciji komentar (hocu reci, taj komentar me je malo iznervirao).
Taj "problem" o dobijanju posla u struci nije sjajno nigde (jos gore je u srbiji), ali hocu reci da ni "kanadjanima" nije lako. Ja sam rodjena u kanadu. Moji roditelji su otisli iz srbije za kanadu pre skoro 40 godina. Kao sto cete sigurno i primetiti (valjda) moje znanje srpskog jezika nije savrsen, dakle, ja sam "native english speaker", i od svoje 9. godine sam krenula sa skolovanjem iskljucivo na francuskom (pa mi je i francuski bolje nego srpki). U tu zemlju sam zavrsila i fakultet, naucila jos jedan strani jezik, voluntirala, dobijala stipendije, ovo ono, ali eto 6 godina nakon diplomiranje, ni ja ne radim u svojoj struci, a niko ne bi mogao da pomisli da nisam "kanadjanka" dok mi ne vide prezime (haha). Prihvatila sam posao jer je bio stabilan, bez obzira na to sto sam daleko obrazovanija od mojih kolega, kao i mog sefa...
Ni prica moje majke nije sjajna - prosla je ono tipicno sto su i svi vi koji ste otisli prosli. Ostavila svu rodbinu, itd, ali i dobar posao da bi prala sudove u restoranu, isla na casove engleskog, trudna ponovo zavrsila jedan koledz... ostala udovica sa dvoje male dece, ostala bez posla u novoj struci zbog lose ekonomske situacije, pa je zena sa preko 40 krenula na casove francuskog, a zatim preko biroa za nezaposljene otisla i na dalje usavrsavanje, da bi na kraju sa skoro 50 godina, konacno dobila posao u struci pa da obezbedi deci bolje.
Hocu reci da nije samo o "poslu u struci" - poent je da u kanadi imas vise opcije, dok u srbiji, tesko. U razgovoru sa prijateljicom u beogradu, ispricala mi je kako je dosle do teske situacije - i da gleda da nadje jos jedan posao pored njenog svakodnevnog posla. ali gde??? Ja razmisljam, da mene nesto tako snadje (a desilo se pre), lako bih mogla da odem do prvog trznog centra u mom gradu i dobiti neki part-time posao da radim preko vikenda. Tih 250-300$ mesecno na minimalu bi mi znacilo dosta... dok u srbiji, ta opcija nije bas moguca.
U Kanadi imas prilike da promenis situaciju, ali sve zavisi od tebe. Danas procitah clanak o nekom decku sto kuka istu pricu, pa je naveo kako cak ne moze ni jaknu da kupi u kanadi za manje od 250$ - htela sam laptop da bacim kroz prozor. Kao dete, kada su bila teska vremena, dobijala sam garderobu od ko god je imao nesto da da, ili eventualno, iz "second hand-a", a moja majka cistila kuce moji ucitelja iz skole za smesne pare... A u srbiji? malo ko bi se usudio da se "spusti" tako nisko; malo ko bi se odrekao svog letovanja u grcku, itd. Medjutim, sva ta odricanja (ili "spustanja") se isplatilo. Moja majka je uspela da obezbedi svojoj deci svasta nesto (da se ne hvalim), pa cak i sada da sebi priusti lepe stvari. Ali o tome se radi - njen cilj nije bio da se obogati, ili sta li vec. Cak i svi ti ljudi koji su bili doktori ili advokati negde van kanade, a koji su prihvatili da rade u "corner store" ili sta li vec, kako to da se niko ne pita zasto se nisu vratili? Sigurno bi rekli da imaju decu... i sve ti je jasno. Kao klinka kada bih kroz plac pitala majku zasto se nismo vratili u srbiju (da bismo bili blizu rodbine - jer mi je to bas nedostajalo), odgovorila mi je "mama je mislila da bi vam zivot bio bolji ovde". i zaista je bila u pravu. Njenj zivot u srbiji je bio "slozen" kada je resila da napusti svoju zemlju, kao sto je mnogima u srbiji sad, ali sta ce njihova deca? U Kanadi, sva su vrata otvorena, ali ne znaci da nema prepreka kako bi dosao do nje (ali bez moranja da cinis ne-eticke stvari, poput poplacivanja, itd).
Za autorku ovog bloga - kad citam tvoj blog, tako mi je drago za tebe i tvoju porodicu, i tako mi je milo da citam tvoj realan i iskren pogled na emigraciju. Sigurna sam da ce vam biti sve bolje i bolje, i zaista vam to od srca zelim!