Praznici su nam dali malo vremena za druzenje i goste, zato stvarno nisam imala vremena da pisem. Bili smo juce do Kicenera kog smo se oboje zazeleli, da vidimo ljude kojih smo se zazeleli...cudna stvar je kako brzo ti neko mesto moze prirasti za srce, da mi neko sad kaze da treba da se vratim tamo odakle sam dosla ja bih plakala, svidja mi se u Kanadi, ne bas u Torontu, ali ovde je mnogo mnogo lepse nego tamo, cak i kada bih pokusala da poredim stvari ne bih mogla jer ne postoji nacin da se uporedi sistem.
Kada smo pricali nas dvoje smo zakljucili da veliki ocevi nacije rade dva razlicita posla, ovde stvaraju naciju radnika koja ce odrzavati veliki mravinjak drzave, paziti na podmladak i obezbediti opstanak sistema hiljadama zajednickih napora, zovite to kapitalizam ili mravinjak kako ja to zovem, ali svako ima svoju ulogu i posao da odrzi sistem od kog svi imaju koristi a imace jos vise ako ucine drzavu boljom i naprednijom...tamo veliki ocevi nacije pod budnim okom drze pokorno stado s vremena na vreme se resavajuci zalutalih i nepokornih ovcica na ovaj ili onaj nacin, oni i njihov podmladak su jedini koji imaju koristi od sistema a ostali tavore pod njima jednako kao pod turcima stotinama godina, zato kazem da se ne moze porediti stavljanje sebe ispred svih ostalih i stavljanje zajednickog interesa ispred sebe.
Ne kazem da je kanadski sistem bezgresan, daleko od toga pogotovo kada se setim osiguranja i cena nekretnina, ali daleko bolji za pojedinca od pokornog robovanja i glasanja za drugu secikesu s vremena na vreme.MOzda nisam u pravu, neko sasvim lepo snalazi i tamo, neko se razocara kada dodje ovde suocen sa preprekama koje smatra nepremostivima, medjutim meni se ipak vise dopada ovde, zbog neke vrste sigurnosti koje mi pruza znanje da iako ostanem bez iceg necu ostati na ulici ili gladna, zbog toga sto moje dete svakog meseca dobije cek od drzave na sumu za koju mogu da ga hranim, oblacim i kupujem stvari celog meseca, zbog prelepe prirode i mesta napravljenih da ljudi uzivaju u njima, zbog toga sto je sve sto vam je potrebno tu negde ili je dovoljno da samo kliknete a vecina stvari je besplatna...Na primer biblioteke, osim toga ako zelite da posetite neku kulturnu instituciju ili muzejsku izlozbu mozete dobiti besplatne ulaznice u biblioteci kada se otvori ujutru, svakog dana ili jednom nedeljno biblioteka se trudi da vam ulepsa kulturni zivot tako sto pri otvaranju podeli odredjen broj ulaznica za izlozbe, muzeje i drugo.
Sam izgled kuca i zgrada, puteva i parkova i svega ostalog ne moze da se poredi.Svest ljudi je drugacija, nisu optereceni politikom i golom egzistencijom vec ocuvanjem planete, recikliranjem i da li je Dzastin Biber promenio frizuru, mi bismo rekli gluposti ali zaista koja je svrha trositi sate i sate svog zivota u strahu i brizi o politickoj situaciji, hodati po jajima kada razgovarate sa ljudima da slucajno ne upadnete u jezivu debatu koja se zavrsava svadjom oko toga ko navija za koji tim...biti dozivotno zaokupljen stvarima na koje ionako nijedan smrtni glasac ne moze da utice a ne da ih promeni na bolje, i tako nesvesno provesti svoj zivot na granici ludila i paranoje, vecito se boreci sa vetrenjacama.
Nisam neki ljubitelj Dzastina, ali svakako mi je bolje da razmisljam o knjigama, koji su popularni bozicni kolaci ove sezone i koja mesta vredi posetiti za praznike nego o nestasici "necega", svadji izmedju vladajucih timova i o tome koliko ce neka nova reforma da se odrazi na kucni budzet koji ionako nije neki...sva sreca pa ovde toga nema na svakodnevnoj trpezi, ako mene pitate jednom godisnje je sasvim dovoljno.
Tamo se svi bave politikom cim nauce da gledaju TV od prvaka u skoli pa do dedaka jednom nogom u grobu, i jedino sto od toga dobiju je ispran mozak, povisen pritisak i cir ili dva, mozda im upadne i neki secer ili infarkt, ovde se politikom bave ljudi kojima je to posao a ne hobi ili nacin da na brzinu maznu neku lovu.Tako da cu i ja prestati da se bavim "glupostima" da citiram mog dragog i od sada brinuti o kolacima i mestima koje jos nisam posetila :)
Druga stvar koja je bitna za laksi nastavak zivota ovde je presecanje veza sa onim tamo, ne mislim na ljude, mislim na razmisljanje o vracanju i zivotne planove, mi nikada nismo imali neki veliku ideju sta zelimo u zivotu, jednostavno smo zeleli svoj mir i koliko toliko normalan zivot za svoje dete, slozili smo se da je bolje biti ovde i da tamo za nas nikada nece biti dobro, da necemo razmisljati o povratku vec samo o idenju napred.Ali ljudi uvek razmisljaju o povratku, pogotovo ako imaju cemu ili kome da se vrate i to ih ubija, to cini da ne mogu da krenu napred i preseku stvar, tako postaju zarobljeni pokusavajuci da ovde nastave stari zivot odande, zato i jesam napisala "novi" zivot u Kanadi,jer ovo jeste novi zivot koji nema nikakve veze sa onim sto ste bili ili radili tamo, za Kanadjane vase diplome ili radna iskustva odande ne postoje, moramo sve ispocetka, stvarati nove osobe od sebe i svoj novi zivot.Retko ko to moze bez ozbiljnih posledica po svoj ego i unutrasnji psihicki zivot, onaj ko uspe postaje Kanadjanin onaj ko ne uspe postaje srbin (ili neka druga nacionalnost) zarobljen u kanadi koju uvek smatra prolaznom opcijom, nekim privremenim resenjem...do smrti.Tamo negde je uvek trava zelenija...jabuke i paradajz su ukusniji a klima bolja...i ljudi umeju da stvarno zive dok ovde samo rade...
Zbog toga i jos nekih razloga nismo otisli do crkve, znam da cu tamo naici na stotine ljudi koji se boje da postanu drugaciji i koji su okitili svoje domove podsetnicima na zavicaj da bi svaki put kada ih pogledaju znali ko su i sta su i odakle su, (dok se ja trudim da zaboravim), ocajnicki se trude da ocuvaju svoj identitet, nacionalnost i jezik, ali to je mucenje ako mene pitate, njihova deca nikad nece biti nista drugo nego kanadjani i verovatno ce se zeniti i udavati za koga stignu...a njihovi unuci ce znati samo psovke na dedinom jeziku...Nemam nista protiv svega toga, sve dok ne moram da imam ista s tim.Odlazak u crkvu je pomogao mnogima, ali u crkvi nije glavni Bog vec ljudi, a ljudi u crkvi su gresni ko i svi drugi ljudi.Ako stvarno verujes u nesto ili nesto imas da kazes ne treba ti sufler, to je isto kao kada biste doveli neku osobu koja bi prenosila vasoj deci poruke da ih volite umesto da im to lepo kazete i pokazete sami.
Sve odluke u mom zivotu su odjek onoga u sta verujem, a to je da se dobro dobrim vraca i da je ljubav, porodica, sloga i mir najbitniji u ljudskoj sreci.
Zivot je pun razocarenja, ponekad se nekom skupi vise nego sto moze da podnese i tada sumnja u sve.Prva godina u Kanadi je najteza, zivot u strahu i sumnji se samo nastavlja u novoj sredini, da bi izbegli te zamke prilagodjavanja treba da sto bolje naucite jezik i upoznate sistem, kada shvatite sta sve mozete da dobijete i na sta sve imate pravo shvaticete da postoji razlika izmedju onog cega ste se plasili i onog cega se sada plasite i sumnjate da li ste doneli pravu odluku.
Ako ostanete bez posla i primanja imate pravo na welfer koji je u visini (zavisno od porodice i provincije ) od preko 1000/1200 dolara mesecno, po detetu u ontariju porodica sa minimumom primanja dobija oko 450 ili vise dolara mesecno, posle odredjenog vremena pocinjete da primate i povracaj poreza od stotinak dolara po mesecu, kada ste na welferu imate pravo da trazite smestaj u kuci koju ce vam obezbediti drzava i ciji ce troskovi biti oko 300 ili vise dolara mesecno (u poredjenju sa stanom koji je od 650 do preko 1000 zavisi od grada), drugim recima najgore sto moze da vam se desi je da morate da se preselite i pazite na potrosnju jer ce vam se primanja smanjiti ali cete imati da jedete i to je to, zdravstvena zastita vam je uvek tu a postoje banke hrane i odece koje dele onome kome treba.
To je najgora opcija ako ne uspete da nadjete posao za godinu dana.
Sada to lepo uporedite sa onim tamo, recimo da imate porodicu, zivite pod kirijom i izgubite primanja i posao u srbiji...sta je najgore sto moze da vam se desi ako ne nadjete posao u roku od godinu dana?
Tako da ako razmisljate na ovaj nacin kada dodjete i u svemu trazite nesto sto je ipak dobro u vasem zivotu i shvatite da je jedini put napred, mozda ce vam biti malo lakse...Ja sam prvu nedelju u novom stanu u Kiceneru preplakala,odjednom smo ostali nas troje sami na svetu, jos gore jer je Aca radio svaki dan, ostali smo bebac i ja, nigde nikog ... I onda je dosla Dzes, superintendent i donela mi stvari za kuhinju, igracke i kafu,popricala sa mnom, onda sam polako upoznala druge ljude tamo,komsije u zgradi, pronasla parkove i igralista, biblioteke i rasadnik cveca u komsiluku gde sam se setala sa Aleksom,polako smo videli da nije sve crno i da idemo napred korak po korak...Onda sam sve njih koje sam taman stekla, morala da ostavim posle par meseci i dodjem u Toronto, ovaj put nisam plakala iako mi je bilo zao, znala sam da ce biti dobro i da cemo opet korak po korak ici napred, da je aca rekao idemo u Halifax ili Albertu ja bih rekla idemo. Latinska poslovica kaze Ubi bene ibi habita, Gde ti je dobro tu je dom, meni se Kanada svidja i mislim da bi mi bilo gde u njoj sa mojom malom porodicom bilo dobro dok god imam nas.
I ovde sam upoznala nove ljude, ljude slicne nama i ljude koji su dosli iz drugih zemalja, i svi su imali slicne probleme kada su dosli bez obzira kada je to bilo.
Opet sam pronasla parkove,biblioteke,igralista i sve ostalo i krenuli smo dalje.
Dzes se selila 18 puta sirom Kanade sa muzem i dvoje dece, kanadjanke same podizu po cetvoro dece, kada vidim njih ne mogu da se sazaljevam i da ubedjujem sebe da mi je jako tesko, jer ima mnogo tezih situacija sa kojima se ljudi bore pa ne pokleknu.
Kazu da praznici sluze da se covek oprosti od stare godine i sabere svoje greske i pronadje one koje moze da ispravi u novoj, praznici su mi bili tuzni jer nije bilo svih ljudi koje volim oko mene ali posto su obecali da ce doci dogodine to cemo ispraviti, sto se tice svega ostalog mislim da nismo doneli puno pogresnih odluka, zapravo jedva da mogu da se setim nekih i to su bile uglavnom novcane omaske ali nisu neispravljive, sve u svemu protekla godina je bila dinamicna,puna promena i velikih dogadjaja, selidbi i novih poznanstava i ne bih menjala nista sto smo prosli jer nas je sve naucilo necemu i postalo dragoceno iskustvo za dalje snalazenje ovde.
Showing posts with label praznici. Show all posts
Showing posts with label praznici. Show all posts
Wednesday, December 29, 2010
Monday, December 6, 2010
Ovde i onde, nasi i vasi
Ne znam sta mi bi da odem na neke "nase" sajtove i pogledam vesti koje ionako ne pratim vec mesecima, mozda to sto sam juce cula da su teniseri osvojili kup pa da vidim sta kazu o tome, moja reakcija je bila sleganje ramenima kada sam cula, isto sto radim godinama kada cujem nesto dobro ili lose, svejedno, pa sta...oguglala sam na sve, estradne skandale ne pratim, velikog brata nikada nisam gledala, vesti me ne doticu jer su godinama iste, i tako polako odsecas sebe od glavnih interesa drustva koje te okruzuje i ostajes bez tema za razgovor.Kad god se skupi drustvo price su slicne pocinje se sa najneutralnijim temama knjige, filmovi, polako se preskoci sport ako ima nesto i prilazi se tv serijama i estradi da bi se na kraju stiglo do vesti i politike i tu se uglavnom prica pretvara u zucnu raspravu i posle nekog vremena u nadurenu tisinu.Uvek isto, a ja sam uvek ona osoba koja se trudi da skrene sa teme i vrati razgovor na neutralni teren.
Ovde nije tako, politika i estrada prakticno ne postoje u svesti nacije, glavne teme za razgovor su nam porodice i emigrantsko snalazenje, znamenitosti i mesta koja smo videli i gde bismo jos mogli da odemo.Ne vredi raspravljati o cenama, manje vise su svuda iste, nema nekih vecih trzavica i skolstvo i zdravstvo ima iste probleme ko i tamo...a tamo i ovde, nase i njihovo, moja zemlja su pojmovi koji mi izazivaju vecitu konfuziju u glavi.
Kada pricam sa Zanin iz perua stalno uhvatim sebe kako govorim o mojoj zemlji...ali ono nije moja zemlja, ono je mesto gde sam se rodila i koje me ,cini mi se, mucilo od tog dana i onemogucavalo mojim roditeljima da me na miru podignu, zato kada pricam uvek dodam u bivsoj zemlji gde sam zivela pre kanade...to je duze izgovoriti ali donosi satisfakciju i to razgranicenje u mozgu o nasem i njihovom, sada se to nase jos uvek odnosi na moju bivsu zemlju a njihovo na zemlju u kojoj sada zivim ali za koju godinu distanciracemo se i nase ce se preseliti ovde a njihovo tamo.
Tada ce mi verovatno biti lakse da se izrazim kako treba.
Zanin je zivela na obali mora, u njenom regionu ima samo toplog i jako toplog vremena, prvi put je videla sneg kada je dosla ovde pre 4,5 godina.Za nju je Kanada jezivo hladna, dok meni ne smeta trenutnih minus 6 i sneg koji veselo veje napolju ali mogu da zamislim kako se osecaju afrikanci koji prolaze pored mene zamotani do ociju u salove i kapuljace.Vreme se doad pokazalo manje vise isto kao u Vojvodini, imali smo vlaznu letnju zaparu, miholjsko leto u oktobru i jezerski vetar koji lici na severac do sada, naravno i minus i sneg...ipak danas je jedan od onih dana kada ne zelite da budete napolju, vazduh sece kao zilet po kozi a sneg se vrtlozi od jutros kao fina izmaglica nad gradom, sve se beli osim crnih uredno posoljenih linija trotoara i puteva.Jos pre nedelju dana kada je najavljen hladni talas kanadjani su vredno posolili sve trotoare, prilaze zgradama, ulaze u ustanove i bitne saobracajnice, svuda sam gazila po plavim staklastim kristalima kamene soli, sada sneg samo pada na nju topi se i ne zadrzava tako da nema potrebe za ciscenjem.Bolje spreciti nego leciti...Poneki balkon u mom vidokrugu uvece pokusa da docara praznicu atmosferu okicen sijalicama i zvezdama ali takvi su retki, kada setamo jedno drugom pokazujemo prstom kada ih ugledamo kao deca, evo ga jos jedan ili vidi onaj sto je lep!Bebac obozava kada setamo jednom ulicicom gde su kuce jer su sve jelke i zbunje ispred njih osvetljeni, naginje se iz kolica i vice zizi, zizi, to na njegovom jeziku znaci svetlo jer mu je moja mama uvek govorila za sijalicu da je ziza.Ponekad mu zavidim jer je u njegovim ocima sve jedno veliko sljastece bezbolno cudo, ja vec godinama ne znam da li da se radujem ili da placem kada naidje zima i ti takozvani praznici, svaka nova godina me uglavnom razocara jer je svaka do sad bila slicna ako ne i gora od prethodne, uglavnom to bude skupa noc sa drustvom u zadimljenom lokalu sa jadnom hranom i losom uslugom, posle vise nismo ni isli nigde ja sam bila trudna, pa onda smo imali bebca i te nove godine smo prespavali kao i svaki drugi dan ili noc, verovatno cemo i ovu.
Ono sto smo prateci godine svog zajednickog zivota primetili je da postoje spore i brze godine, i svaka nam je bila posvecena necemu, prvo smo ulagali u svoj stancic na spratu te godine nam je sve proteklo u znaku davanja para za majstore, jurnjavu po drvarama, obavili smo usput jedno jeftino letovanje koje sam ja simbolicno krstila medenim mesecom i svadbu, to je bila brza godina puna ulaganja i jurnjave okolo. Sledeca je meni bila prilicno teska dobila sam vrlo nezahvalan posao, oboje smo radili non stop i vidjali se mozda 2 dana u nedelji, poceli smo da stedimo za odlazak jer smo se polako pripremali da predamo papire i u glavi analizirali sve moguce za i protiv varijante, ta godina je bila radna ali spora bez nekih vecih projekata i trzavica. Onda je dosla druga, uzimanje zajmova, kredita, sakupljanje i predavanje papira za odlazak, svadje sa roditeljima koji su bili protiv nase odluke, moj gubitak posla i ponovno trazenje drugog, njegov veciti prekovremeni rad bez dana odmora citavo leto, to je bila godina velikih promena i preokreta koja nam je otvorila oci da nesto moramo da promenimo, on je radio 30 dana po 12 sati bez prestanka citavo leto , da bi konacno 31og dan pre nove godine otisao ventil na tanku sa sumpornom kiselinom i polio ga, uspeo je da izbegne opekotine ali je dva meseca posle tog iskasljavao krv jer ju je udahnuo...posle sam negde nasla zastitne naocare i masku jer im firma to nije davala ali smo znali da moramo nesto drasticno da promenimo, zasto smo oboje zavrsili fakultete imali u rukama gomilu diploma ako su to bili samo papiri i ako smo trebali da budemo sretni da uopste imamo neki posao...i da nekako prezivljavavamo bez da se grebemo od roditelja.
Naisla je godina za ucenje i odmor, moj drugi posao nije bio toliko zahtevan i uzasan, cak sta vise uzivala sam i volela decu u selu u kom sam radila,dogovorili smo se da on upise master i odsluzi civilnu, bili smo zajedno citave godine uceci i uzivajuci, cekajuci na odgovor ambasade, to je bila jedna od mirnijih zajdnickih godina...sledeca je bila opet radna, sredjuj nove papire i stedi za odlazak, trci sa posla na fax i radi seminarske, opet smo se vidjali 2 dana u nedelji.
Tada smo poceli da razmisljamo o detetu, cekanje na vize se oduzilo i mi smo se blizili 30toj i nekako nam se nije vise cekalo, u junu smo resili da ne vredi da cekamo, u septembru sam prestala da radim i otisla na bolovanje. U oktobru smo dobili zeleno svetlo od ambasade ali smo odlozili proces dok se dete ne rodi.Sada kada se osvrnem to mi je bio jedan od lepsih perioda u zivotu iako sam ga se strahovito plasila godinama.Morao je da mi obeca da ce za svaki pregled i sve sto me ceka biti pored mene, i bio je do poslednjeg minuta, ili prvog minuta za jedno malo bice, kako se uzme :) Te godine kada se bebac rodio iako je oko nas sve otislo do vraga, meni su dali otkaz zbog isteka ugovora usred bolovanja, njemu su zaustavili firmu na 2 meseca i nisu im dali plate preteci da ce svi ici na biro, mi smo ipak uzivali sto mozemo da provodimo to vreme zajedno kao nova mala porodica ali bilo nam je jasno, ova godina je za promenu, sve se prelomilo, znali smo da idemo i da nema povratka, ako smo se i neckali gubitak poslova i primanja u isto vreme kada je bebac dosao na svet jasno nam je stavilo do znanja da stvarno treba da budemo slepi i glupi i da ne shvatimo kako nam neko govori vreme je da se ide dalje...sto dalje odavde.Kako nikog nije briga sto neko moze da ti da otkaz samo zato sto zelis dete ili da budes s njim, kako nikog nije briga ako hiljade porodica ostane gledno zato sto se tajkuni igraju monopola uzivo sa firmama i ljudskim zivotima,sve smo to znali i ranije ali ovaj put smo imali opciju da okrenemo nesrecu u nasu korist i da poslusamo savet odozgo, vreme je za promene.To je bila jos jedna od relativno mirnijih godina koja nam je dala vremena da se skoncentrisemo na nas i na naseg andjelka.Aca je odbranio master rad 10 dana pre nego se bebac rodio, i ja sam bila tamo sa stomakom do zuba i kutijama kolaca da ga bodrim.
Sledece godine u februaru smo imali i karte i vize i bili spremni na jos jednu brzu godinu punu muke, ucenja, stednje i snalazenja jer sad vec znam da posle nje ili one sledece dolazi jedna za uzivanje i porodicu, za mir i sigurnost.
Tako da kada se osvrnem, vidim da je uvek nesto dobro proizaslo iz nasih odluka, svaka godina nesto odnese ali naredna nesto i donese...svaka je posvecena necemu i svaka ima svoj tempo koji treba pratiti, treba samo malo razmisliti o znakovima i videti da svuda moze da se primeni ona indijska poslovica :"ko zna zasto je to dobro"
( vladar je imao mudraca koji je tumaceci svaki znak stalno govorio isto, ko zna zasto je to dobro...jednom u lovu na tigra vladar rasece prst i mudrac krene opet istu uzrecicu, vladar se naljuti jer mu je vec bilo dosta i htede da ga ubije ali utom ih napadne divlje pleme neke zle sekte kojima je bio cilj da ih zrtvuju boginji, kako je vladar imao rasekotinu on vise nije bio pogodna zrtva jer su im trebali "cisti" ljudi bez oziljaka i rana tako da su zrtvovali mudraca :(, i vladar kog su pustili se morao sloziti, ko zna zasto je bilo dobro sto se rasekao...)
Merila sam vreme u svom secanju, bilo mi je potrebno 2 meseca da se naviknem na Kicener, steknem prijatelje naucim gde je sta i zavolim grad, prvi mesec je prosao u haosu i jurnjavi papirologije, drugog smo se preselili u stan imali vec 10tak poznanika i auto i znali gde nam je sta.Posle 2 meseca u Torontu osecam se slicno, ima 10tak poznanika i prijatelja, znam gde mi je sta, navikla sam se ali nisam zavolela grad.Gde god da odes prvi mesec je najtezi i pun papirologije, drugi je tezak a treceg si vec adaptiran bar sudeci po mom iskustvu.
Danas sam naucila novu rec, nisam je dosad cula ali odnosi se na vreme u Torontu
Squall
Ovde nije tako, politika i estrada prakticno ne postoje u svesti nacije, glavne teme za razgovor su nam porodice i emigrantsko snalazenje, znamenitosti i mesta koja smo videli i gde bismo jos mogli da odemo.Ne vredi raspravljati o cenama, manje vise su svuda iste, nema nekih vecih trzavica i skolstvo i zdravstvo ima iste probleme ko i tamo...a tamo i ovde, nase i njihovo, moja zemlja su pojmovi koji mi izazivaju vecitu konfuziju u glavi.
Kada pricam sa Zanin iz perua stalno uhvatim sebe kako govorim o mojoj zemlji...ali ono nije moja zemlja, ono je mesto gde sam se rodila i koje me ,cini mi se, mucilo od tog dana i onemogucavalo mojim roditeljima da me na miru podignu, zato kada pricam uvek dodam u bivsoj zemlji gde sam zivela pre kanade...to je duze izgovoriti ali donosi satisfakciju i to razgranicenje u mozgu o nasem i njihovom, sada se to nase jos uvek odnosi na moju bivsu zemlju a njihovo na zemlju u kojoj sada zivim ali za koju godinu distanciracemo se i nase ce se preseliti ovde a njihovo tamo.
Tada ce mi verovatno biti lakse da se izrazim kako treba.
Zanin je zivela na obali mora, u njenom regionu ima samo toplog i jako toplog vremena, prvi put je videla sneg kada je dosla ovde pre 4,5 godina.Za nju je Kanada jezivo hladna, dok meni ne smeta trenutnih minus 6 i sneg koji veselo veje napolju ali mogu da zamislim kako se osecaju afrikanci koji prolaze pored mene zamotani do ociju u salove i kapuljace.Vreme se doad pokazalo manje vise isto kao u Vojvodini, imali smo vlaznu letnju zaparu, miholjsko leto u oktobru i jezerski vetar koji lici na severac do sada, naravno i minus i sneg...ipak danas je jedan od onih dana kada ne zelite da budete napolju, vazduh sece kao zilet po kozi a sneg se vrtlozi od jutros kao fina izmaglica nad gradom, sve se beli osim crnih uredno posoljenih linija trotoara i puteva.Jos pre nedelju dana kada je najavljen hladni talas kanadjani su vredno posolili sve trotoare, prilaze zgradama, ulaze u ustanove i bitne saobracajnice, svuda sam gazila po plavim staklastim kristalima kamene soli, sada sneg samo pada na nju topi se i ne zadrzava tako da nema potrebe za ciscenjem.Bolje spreciti nego leciti...Poneki balkon u mom vidokrugu uvece pokusa da docara praznicu atmosferu okicen sijalicama i zvezdama ali takvi su retki, kada setamo jedno drugom pokazujemo prstom kada ih ugledamo kao deca, evo ga jos jedan ili vidi onaj sto je lep!Bebac obozava kada setamo jednom ulicicom gde su kuce jer su sve jelke i zbunje ispred njih osvetljeni, naginje se iz kolica i vice zizi, zizi, to na njegovom jeziku znaci svetlo jer mu je moja mama uvek govorila za sijalicu da je ziza.Ponekad mu zavidim jer je u njegovim ocima sve jedno veliko sljastece bezbolno cudo, ja vec godinama ne znam da li da se radujem ili da placem kada naidje zima i ti takozvani praznici, svaka nova godina me uglavnom razocara jer je svaka do sad bila slicna ako ne i gora od prethodne, uglavnom to bude skupa noc sa drustvom u zadimljenom lokalu sa jadnom hranom i losom uslugom, posle vise nismo ni isli nigde ja sam bila trudna, pa onda smo imali bebca i te nove godine smo prespavali kao i svaki drugi dan ili noc, verovatno cemo i ovu.
Ono sto smo prateci godine svog zajednickog zivota primetili je da postoje spore i brze godine, i svaka nam je bila posvecena necemu, prvo smo ulagali u svoj stancic na spratu te godine nam je sve proteklo u znaku davanja para za majstore, jurnjavu po drvarama, obavili smo usput jedno jeftino letovanje koje sam ja simbolicno krstila medenim mesecom i svadbu, to je bila brza godina puna ulaganja i jurnjave okolo. Sledeca je meni bila prilicno teska dobila sam vrlo nezahvalan posao, oboje smo radili non stop i vidjali se mozda 2 dana u nedelji, poceli smo da stedimo za odlazak jer smo se polako pripremali da predamo papire i u glavi analizirali sve moguce za i protiv varijante, ta godina je bila radna ali spora bez nekih vecih projekata i trzavica. Onda je dosla druga, uzimanje zajmova, kredita, sakupljanje i predavanje papira za odlazak, svadje sa roditeljima koji su bili protiv nase odluke, moj gubitak posla i ponovno trazenje drugog, njegov veciti prekovremeni rad bez dana odmora citavo leto, to je bila godina velikih promena i preokreta koja nam je otvorila oci da nesto moramo da promenimo, on je radio 30 dana po 12 sati bez prestanka citavo leto , da bi konacno 31og dan pre nove godine otisao ventil na tanku sa sumpornom kiselinom i polio ga, uspeo je da izbegne opekotine ali je dva meseca posle tog iskasljavao krv jer ju je udahnuo...posle sam negde nasla zastitne naocare i masku jer im firma to nije davala ali smo znali da moramo nesto drasticno da promenimo, zasto smo oboje zavrsili fakultete imali u rukama gomilu diploma ako su to bili samo papiri i ako smo trebali da budemo sretni da uopste imamo neki posao...i da nekako prezivljavavamo bez da se grebemo od roditelja.
Naisla je godina za ucenje i odmor, moj drugi posao nije bio toliko zahtevan i uzasan, cak sta vise uzivala sam i volela decu u selu u kom sam radila,dogovorili smo se da on upise master i odsluzi civilnu, bili smo zajedno citave godine uceci i uzivajuci, cekajuci na odgovor ambasade, to je bila jedna od mirnijih zajdnickih godina...sledeca je bila opet radna, sredjuj nove papire i stedi za odlazak, trci sa posla na fax i radi seminarske, opet smo se vidjali 2 dana u nedelji.
Tada smo poceli da razmisljamo o detetu, cekanje na vize se oduzilo i mi smo se blizili 30toj i nekako nam se nije vise cekalo, u junu smo resili da ne vredi da cekamo, u septembru sam prestala da radim i otisla na bolovanje. U oktobru smo dobili zeleno svetlo od ambasade ali smo odlozili proces dok se dete ne rodi.Sada kada se osvrnem to mi je bio jedan od lepsih perioda u zivotu iako sam ga se strahovito plasila godinama.Morao je da mi obeca da ce za svaki pregled i sve sto me ceka biti pored mene, i bio je do poslednjeg minuta, ili prvog minuta za jedno malo bice, kako se uzme :) Te godine kada se bebac rodio iako je oko nas sve otislo do vraga, meni su dali otkaz zbog isteka ugovora usred bolovanja, njemu su zaustavili firmu na 2 meseca i nisu im dali plate preteci da ce svi ici na biro, mi smo ipak uzivali sto mozemo da provodimo to vreme zajedno kao nova mala porodica ali bilo nam je jasno, ova godina je za promenu, sve se prelomilo, znali smo da idemo i da nema povratka, ako smo se i neckali gubitak poslova i primanja u isto vreme kada je bebac dosao na svet jasno nam je stavilo do znanja da stvarno treba da budemo slepi i glupi i da ne shvatimo kako nam neko govori vreme je da se ide dalje...sto dalje odavde.Kako nikog nije briga sto neko moze da ti da otkaz samo zato sto zelis dete ili da budes s njim, kako nikog nije briga ako hiljade porodica ostane gledno zato sto se tajkuni igraju monopola uzivo sa firmama i ljudskim zivotima,sve smo to znali i ranije ali ovaj put smo imali opciju da okrenemo nesrecu u nasu korist i da poslusamo savet odozgo, vreme je za promene.To je bila jos jedna od relativno mirnijih godina koja nam je dala vremena da se skoncentrisemo na nas i na naseg andjelka.Aca je odbranio master rad 10 dana pre nego se bebac rodio, i ja sam bila tamo sa stomakom do zuba i kutijama kolaca da ga bodrim.
Sledece godine u februaru smo imali i karte i vize i bili spremni na jos jednu brzu godinu punu muke, ucenja, stednje i snalazenja jer sad vec znam da posle nje ili one sledece dolazi jedna za uzivanje i porodicu, za mir i sigurnost.
Tako da kada se osvrnem, vidim da je uvek nesto dobro proizaslo iz nasih odluka, svaka godina nesto odnese ali naredna nesto i donese...svaka je posvecena necemu i svaka ima svoj tempo koji treba pratiti, treba samo malo razmisliti o znakovima i videti da svuda moze da se primeni ona indijska poslovica :"ko zna zasto je to dobro"
( vladar je imao mudraca koji je tumaceci svaki znak stalno govorio isto, ko zna zasto je to dobro...jednom u lovu na tigra vladar rasece prst i mudrac krene opet istu uzrecicu, vladar se naljuti jer mu je vec bilo dosta i htede da ga ubije ali utom ih napadne divlje pleme neke zle sekte kojima je bio cilj da ih zrtvuju boginji, kako je vladar imao rasekotinu on vise nije bio pogodna zrtva jer su im trebali "cisti" ljudi bez oziljaka i rana tako da su zrtvovali mudraca :(, i vladar kog su pustili se morao sloziti, ko zna zasto je bilo dobro sto se rasekao...)
Merila sam vreme u svom secanju, bilo mi je potrebno 2 meseca da se naviknem na Kicener, steknem prijatelje naucim gde je sta i zavolim grad, prvi mesec je prosao u haosu i jurnjavi papirologije, drugog smo se preselili u stan imali vec 10tak poznanika i auto i znali gde nam je sta.Posle 2 meseca u Torontu osecam se slicno, ima 10tak poznanika i prijatelja, znam gde mi je sta, navikla sam se ali nisam zavolela grad.Gde god da odes prvi mesec je najtezi i pun papirologije, drugi je tezak a treceg si vec adaptiran bar sudeci po mom iskustvu.
Danas sam naucila novu rec, nisam je dosad cula ali odnosi se na vreme u Torontu
Squall
Friday, November 19, 2010
Tik tak ...
Nikad nisam volela ruske pisce, znate li zasto? Ubijala me ona njihova vecita sentimentalnost oko sitnica, vecito prenemaganje oko naizgled nebitnih stvari, vecito raspinjanje junaka na krst od strane njihove savesti i teznja da se naizgled bude dobar i protiv svojih instikata samoodrzanja i prezir prema onima koji to nisu...To je neko slovensko ili balkansko prokletstvo sta li...teznja da se od svega pravi ceremonija i da se svemu pridaje vaznost, gomila obicaja i kojekakvih gluposti za koje su i zaboravili cemu sluze.Svadbe su zivi primer tome, moja je posle silnih svadja sa roditeljima prosla po nasoj volji bez obicaja, bez crkve i bez vencanice, vise kao druzenje uz muziku i jedna masovna zurka sa dobrom klopom. Mi smo zapravo hteli da nam daju pare da odemo na odmor a ne da ih ulupaju u alkohol i prasice i totalno neudobnu haljinu za jedno vece ali nista od toga, sramota,vice moj otac, svi su pravili svadbe cerkama, sramota da me bude, pa nisam ja golja, sta ce reci silna rodbina ???Sramota...ostasmo mi bez putovanja, zavrsili u Bugarskoj sa sestrom i koleginicom za 140 evra i samo doruckom ,desetak dana ,autobus bez klime 12 sati, sobe smrde, more prljavo i puno meduza ali nisam gledala u zube prvom letovanju 10tak godina posle 90tih.Rodbina se najela i proveselila a kad se i napila morala sam 9 puta za redom da slusam Lepu Maru dok nisam rekla muzici ili ide Mara ili ja odo sa svoje svadbe.
Zasto mi je ovo palo na pamet bas sada kada su praznici, videla sam u novinama cene kompletno okicenih plasticnih jelki, za 200 dolara dobijete gotovu jelku samo da je stavite u sobu, za 20tak dolara dobijete gomilu pripremljenih upakovanih sitnica samo da ih podelite rodbini ili kome god...zasto da uzmete pravu jelku i kitite je sa svojom porodicom kada je ovako brze i lakse, ili zasto da svakom ponaosob birate poklon i pakujete ga...A ja sam neizleciva po tom pitanju, godinama pamtim sta ljudi vole i trazim im pravi poklon, moja sestra od ujaka voli haskije i konje, kupila sam joj solju sa slikom haskija i plisanu igracki iz te kolekcije i upakovala u papir sa slikama konja, eto takva sam ja, moja mama voli orhideje i magnolije, znam sta voli svaka osoba sa kojom sam pricala duze od 2 sata i pamtim to.I onda me ubije u pojam takvo bogohuljnje, kupiti gotovu okicenu jelku i gotove upakovane gluposti pa kakav je to praznik?Strasno.Mi smo danima pravili ukrase sa mamom i spremali se da ih zajedno stavljamo na jelku kad je tata donese, i soba nam je do februara mirisala na borovinu...a pokloni su uvek bili izraz necije zelje i nadanja tokom cele godine a ne carape i ruzni dzemperi.Moja mama je uvek preterivala u ceremonijama vezanim za hranu, nedeljni rucak od 6 kuvanih jela da bi svakom u porodici bila ispunjena zelja, jer kad sve izgubi vrednost hrana i porodica ostaju, tako su moji mislili.
Komsinica me stalno pita kad dodjem kod nje zasto donosim neku hranu ili slatkise malom, i ja se onda zamislim i shvatim, i kazem joj sramota me je ici praznih ruku kod dece i prijatelja a hrana je jedino sto nikada ne gubi vrednost u ljudskim ocima kada si u takvoj zemlji i vremenu kao sto sam ja bila.Nije me razumela al dobro.
Iz nase kuce niko nikada nije izasao gladan ili zedan, u najgore vreme je ceo komsiluk od 10toro dece sedeo uz petrolejku pored kaljeve peci i igrao gangstera sa nama dok je mama pekla kiflice u peci, jer nije bilo ni struje ni vode ni plina...sreca nasa pa smo imali tu pec, futuristicku viziju mog oca oko koje su se 80i neke mama i on prilicno raspravljali, ona nije htela takvu nakaradu da joj unisti parket u kuci i zauzme pola dnevne sobe (jer je pec bila 2 metra visoka i 2 siroka skoro preko celog zida) a on je hteo da ima plan B za svaki slucaj(moj otac uvek u zivotu ima plan A,B i C uglavnom nas je to i izvlacilo svih ovih godina :)).I uvek se tu vrtela neka hrana i neka peciva i kuvanje od kad znam za sebe.
Ovde ljudi bas nesto ne kuvaju, vidjam zene u prodavnici koje idu na casove kuvanja iz razonode, ali nije im potrebno da se muce, sve moze da se kupi za male pare s njihove tacke gledista, za 15tak dolara pile krompir i salata za celu porodicu, provuces karticu i gotov rucak.Meni se cude kada kazem da kuvam 2 put dnevno, doduse ja imam vremena za to.
Neko je pitao kakvi su praznici, po mom misljenju komercijalni kao i svuda, gomila okicenih prodavnica, igracke i tehnika za tinejdzere na snizenju, lepe i primamljive reklame koje vam nateraju suze na oci kada se mama pojavi i pruzi uplakanom detetu novi nintendo xbox i on odjednom voli i nju i ceo svet...previse kica i loseg marketinga za moj ukus.
Pre neki dan Aca i ja sedimo na krevetu uvijeni u cebe i komentarisemo kako se pomalo osecamo kao u 90tim, nikako da nakrpimo sve da platimo,sve nam je neizvesno, na 2 kanala koja hvata sobna antena idu samo lose vesti iz treceg sveta i reklame, ja sam pekla hleb i cela soba mirise na svez hleb,komsiluk je tako zivopisan samo sto ne drzi koze po stanu a psi koje drze zavijaju uvece...prozori duvaju i grejanje nam je par dana malo strajkovalo i nismo bas bili odusevljeni ali snaci cemo se i u tom momentu dok se smejemo na svoj racun na tv-u krece neverovatna reklama
I mi se pogledamo i prasnemo u smeh, bogte ovaj je kao Jezda kaze Aca, kao 90tih kad su svi prodavali zlato da prezive i jedu...eto sta je ljudski mozak, godinama mu je nesto upisivano u srz i nesto je skupljao tamo na balkanu pa sad svuda vidi senke toga hteo ne hteo.Da sam rodjena ovde verovatno bi mi plasticne jelke i instant hrana bile sasvim obicna i ok stvar, a cudila bi se ljudima koji sami peku hleb ili prave ukrase za jelku. Tik tak, vreme je novac, Aca ce raditi za praznike ali ce biti vise placen...mada mi smo odavno naucili da ne gledamo na kalendar,da ne slavimo godisnjice i bitne datume vec se trudimo da nam svaki dan bude bitan i lep kao i svi drugi, mnogo je lakse ne opterecivati se ceremonijama i time sta ce ko reci, vec naci svoj nacin za uzivanje u svakom trenutku koji nam je dat.
I protiv svoje volje ponekad me uhvati ironicno podsmevanje ovom "kupi ljubav" sistemu i moram da priznam da je istina ono sto mi je drug zajedljivo rekao -mozes da isteras coveka sa balkana ali ne mozes balkan iz coveka, iako je to receno u negativnoj konotaciji, postoji i ona druga strana svega toga onaj zadrti ceremonijalizam i tradicionalizam koji sam tamo prezirala, ovde me hvata panika kada vidim da nema ni traga od njega vec je sve instant komercijalizovano i plasticno ruzno i kratkotrajno, dve razlicite krajnosti bez neke zlatne sredine ako je ne nadjete sami.
Eto takvi su praznici, kicasto zanimljivi, sa snizenjima i paradama , kratkotrajni, a za mnoge radni...
PS Hvala na preporuci za Albaharija i Price iz dijaspore danas mi je stigla u biblioteku i upravo je citam i vidim svoj odraz u njoj, verovatno odraz svakog jednog emigranta...sve ono sto sam ja primetila sada, on je opisao pre 10tak godina isto tako prolazeci kroz ovo, ako imate vremena obavezno je procitajte, zanimljiva je.
Zasto mi je ovo palo na pamet bas sada kada su praznici, videla sam u novinama cene kompletno okicenih plasticnih jelki, za 200 dolara dobijete gotovu jelku samo da je stavite u sobu, za 20tak dolara dobijete gomilu pripremljenih upakovanih sitnica samo da ih podelite rodbini ili kome god...zasto da uzmete pravu jelku i kitite je sa svojom porodicom kada je ovako brze i lakse, ili zasto da svakom ponaosob birate poklon i pakujete ga...A ja sam neizleciva po tom pitanju, godinama pamtim sta ljudi vole i trazim im pravi poklon, moja sestra od ujaka voli haskije i konje, kupila sam joj solju sa slikom haskija i plisanu igracki iz te kolekcije i upakovala u papir sa slikama konja, eto takva sam ja, moja mama voli orhideje i magnolije, znam sta voli svaka osoba sa kojom sam pricala duze od 2 sata i pamtim to.I onda me ubije u pojam takvo bogohuljnje, kupiti gotovu okicenu jelku i gotove upakovane gluposti pa kakav je to praznik?Strasno.Mi smo danima pravili ukrase sa mamom i spremali se da ih zajedno stavljamo na jelku kad je tata donese, i soba nam je do februara mirisala na borovinu...a pokloni su uvek bili izraz necije zelje i nadanja tokom cele godine a ne carape i ruzni dzemperi.Moja mama je uvek preterivala u ceremonijama vezanim za hranu, nedeljni rucak od 6 kuvanih jela da bi svakom u porodici bila ispunjena zelja, jer kad sve izgubi vrednost hrana i porodica ostaju, tako su moji mislili.
Komsinica me stalno pita kad dodjem kod nje zasto donosim neku hranu ili slatkise malom, i ja se onda zamislim i shvatim, i kazem joj sramota me je ici praznih ruku kod dece i prijatelja a hrana je jedino sto nikada ne gubi vrednost u ljudskim ocima kada si u takvoj zemlji i vremenu kao sto sam ja bila.Nije me razumela al dobro.
Iz nase kuce niko nikada nije izasao gladan ili zedan, u najgore vreme je ceo komsiluk od 10toro dece sedeo uz petrolejku pored kaljeve peci i igrao gangstera sa nama dok je mama pekla kiflice u peci, jer nije bilo ni struje ni vode ni plina...sreca nasa pa smo imali tu pec, futuristicku viziju mog oca oko koje su se 80i neke mama i on prilicno raspravljali, ona nije htela takvu nakaradu da joj unisti parket u kuci i zauzme pola dnevne sobe (jer je pec bila 2 metra visoka i 2 siroka skoro preko celog zida) a on je hteo da ima plan B za svaki slucaj(moj otac uvek u zivotu ima plan A,B i C uglavnom nas je to i izvlacilo svih ovih godina :)).I uvek se tu vrtela neka hrana i neka peciva i kuvanje od kad znam za sebe.
Ovde ljudi bas nesto ne kuvaju, vidjam zene u prodavnici koje idu na casove kuvanja iz razonode, ali nije im potrebno da se muce, sve moze da se kupi za male pare s njihove tacke gledista, za 15tak dolara pile krompir i salata za celu porodicu, provuces karticu i gotov rucak.Meni se cude kada kazem da kuvam 2 put dnevno, doduse ja imam vremena za to.
Neko je pitao kakvi su praznici, po mom misljenju komercijalni kao i svuda, gomila okicenih prodavnica, igracke i tehnika za tinejdzere na snizenju, lepe i primamljive reklame koje vam nateraju suze na oci kada se mama pojavi i pruzi uplakanom detetu novi nintendo xbox i on odjednom voli i nju i ceo svet...previse kica i loseg marketinga za moj ukus.
Pre neki dan Aca i ja sedimo na krevetu uvijeni u cebe i komentarisemo kako se pomalo osecamo kao u 90tim, nikako da nakrpimo sve da platimo,sve nam je neizvesno, na 2 kanala koja hvata sobna antena idu samo lose vesti iz treceg sveta i reklame, ja sam pekla hleb i cela soba mirise na svez hleb,komsiluk je tako zivopisan samo sto ne drzi koze po stanu a psi koje drze zavijaju uvece...prozori duvaju i grejanje nam je par dana malo strajkovalo i nismo bas bili odusevljeni ali snaci cemo se i u tom momentu dok se smejemo na svoj racun na tv-u krece neverovatna reklama
I mi se pogledamo i prasnemo u smeh, bogte ovaj je kao Jezda kaze Aca, kao 90tih kad su svi prodavali zlato da prezive i jedu...eto sta je ljudski mozak, godinama mu je nesto upisivano u srz i nesto je skupljao tamo na balkanu pa sad svuda vidi senke toga hteo ne hteo.Da sam rodjena ovde verovatno bi mi plasticne jelke i instant hrana bile sasvim obicna i ok stvar, a cudila bi se ljudima koji sami peku hleb ili prave ukrase za jelku. Tik tak, vreme je novac, Aca ce raditi za praznike ali ce biti vise placen...mada mi smo odavno naucili da ne gledamo na kalendar,da ne slavimo godisnjice i bitne datume vec se trudimo da nam svaki dan bude bitan i lep kao i svi drugi, mnogo je lakse ne opterecivati se ceremonijama i time sta ce ko reci, vec naci svoj nacin za uzivanje u svakom trenutku koji nam je dat.
I protiv svoje volje ponekad me uhvati ironicno podsmevanje ovom "kupi ljubav" sistemu i moram da priznam da je istina ono sto mi je drug zajedljivo rekao -mozes da isteras coveka sa balkana ali ne mozes balkan iz coveka, iako je to receno u negativnoj konotaciji, postoji i ona druga strana svega toga onaj zadrti ceremonijalizam i tradicionalizam koji sam tamo prezirala, ovde me hvata panika kada vidim da nema ni traga od njega vec je sve instant komercijalizovano i plasticno ruzno i kratkotrajno, dve razlicite krajnosti bez neke zlatne sredine ako je ne nadjete sami.
Eto takvi su praznici, kicasto zanimljivi, sa snizenjima i paradama , kratkotrajni, a za mnoge radni...
PS Hvala na preporuci za Albaharija i Price iz dijaspore danas mi je stigla u biblioteku i upravo je citam i vidim svoj odraz u njoj, verovatno odraz svakog jednog emigranta...sve ono sto sam ja primetila sada, on je opisao pre 10tak godina isto tako prolazeci kroz ovo, ako imate vremena obavezno je procitajte, zanimljiva je.
Thursday, November 4, 2010
Praznici i lokalni ludaci :)
Najcudnije od svega je taj strah kod ljudi da otvore oci i priznaju sebi sta ih stvarno okruzuje...ako ste u procesu za odlazak i rekli ste to nekom od svojih prijatelja ili clanova porodice dobili ste verovatno sledece reakcije, rekli su vam u blazoj varijanti da je to greska a u iskrenijoj da niste normalni, rekli su vam da ni tamo ne cvetaju ruze i odmah poceli da vam nabrajaju sve lokalne urbane legende iz druge ruke o neuspelima pokajanima i povratnicima iz belog sveta koji ili kukaju kako je tesko ili su se vratili, ili im se zivot raspao u parem parcad...i poslednji apel je zar to stvarno zelite da uradite svojoj deci? Neko ce vas osudjivati, neko ce vas odgovarati ali niko vam nece reci da je to dobra ili prava odluka, ama bas niko. Pa necu ni ja, vasa odluka -vasa stvar, moja odluka - moja stvar.
Cesto mi kazu treba hrabrosti da ostavis sve i krenes ispocetka negde na drugom kraju sveta u drugoj sredini i na drugom govornom podrucju...iskreno, uvek kada bih to cula mislila sam da treba vise hrabrosti ostati tamo gde ti nije dobro i boriti se sa vetrenjacama ili ludacki zazmuriti i praviti se da je sve u redu...
Mi smo pogresili sto smo 2 meseca pre odlaska rekli svima da idemo, prolazili smo kroz tudje lekcije o zivotu svaki dan, uveravali su nas da gresimo i da cemo se pokajati, cak i kada smo dosli ovde isto smo culi od pola ljudi odande koji su duze vreme ovde...secam se kada sam prvi put usla u stan koji smo iznajmili na slepo i videla ga, bila sam na ivici suza koliko sam se grozno osecala, ali 2 nedelje kasnije kada sam ga ocistila i okrecila i sredila da lici na nas novi kutak u svemiru shvatila sam da i nije tako lose, za 2 meseca sam ga zavolela kao i grad i ljude...covek je cudo, lako se prilagodi gde god da ga bacis, ma koliko to surovo zvucalo ja verujem Darvinu ili opstani ili nestani...
Po toj istoj teoriji opstanka, posle par razgovora punih cudjenja izmedju Ace i mene o reakcijama nasih najblizih shvatili smo sta se desava...to je u stvari taj strah, kada ti nekom kazes ja idem jer ovde nije dobro a on to podsvesno zna, a isto tako zna da on nema opciju da ode, onda mu instikt govori da se brani, da zazmuri i ne vidi ono sto se desava oko njega godinama, da te ubedjuje da nisi u pravu i da je ovde ipak dobro...pa i jeste, kako kome.
Posle toga prestali smo da govorimo ljudima svoja misljenja i razloge, rekli bismo samo da je to nasa odluka pa cak i ako ne uspemo bar cemo videti malo sveta, kada bismo ikad u zivotu preleteli okean i videli Severnu Ameriku? Pa nama je godinama i Madjarska bila pojam kada su putovanja preko grane u pitanju...i tako sa dozom humora i optimizma, podnoslili smo sve mitove o hladnoci i snegu, o neuspehu i povratnicima, o danonocnom rintanju i parama koje su bog i batina...(priznajem da jesu, verovatno svuda osim u ostrvskim drustvima u kojima jos vladaju skoljke :))
Inace nas dvoje smo u sali razvili teoriju da su zapadne tj severnije zemlje bolje razvijene i bogatije bas zbog tog snega i zime, znate kad kazu Svedska ima standard al je hladno? Kada smo kasnije pricali sa Erlom to je potvrdilo nasu teoriju, koja je otprilike ovakva: Da bi preziveo zimu moras da budes sposoban i disciplinovan i da se pripremis materijalno, drva, hrana, toplo skloniste, to sve zahteva rad, pamet i strategiju, kao i razmenu onoga sto imas sa ostalima...svakodnevno suocavanje sa problemima i teskocama zahteva pronalazenje nacina da se one rese...S druge strane ako nema zime i svega uvek ima u izobilju u okolini onda ne moras bas mnogo da se trudis da napredujes i razvijas nacine da prezivis jer uglavnom imas sve sto ti treba.
Ova terija ima mana u smislu da ne moze da se primeni na ceo svet zbog toga sto je vecito tokom istorije jedna polovina covecanstva (obicno ona razvijenija ili mnogobrojnija) jahala ili unistavala drugu ukidajuci im sansu da se ekonomski razviju.
Erl nam je inace rekao da mu nedostaje Jamajka jer tamo izadjes iz kuce uzberes sta ti treba da jedes iz baste ili okoline i ides dalje, zezas se i uzivas na plazi po ceo dan i usput uzes koju kintu od turista, a klima uzivancija u odnosu na ovde :))
Price su subjektivne, kao i nasi pogledi na svet, kao sto tamo svako ima svoju srbiju tako i ovde svako ima svoju emigrantsku pricu.Jedan poznanik koji trenutno zivi u Becu me osudjuje sto navodno pljujem sve sto sam ostavila tamo i majcicu srbiju itd.On inace od 2002 ne zivi u istoj ali jako je voli izdaleka. :))
Da razgranicimo jednu stvar, ne pljujem, ponekad iz mene govori gorcina, jer bila sam u Nemackoj, Austriji, Madjarskoj, Bugarskoj,Turskoj,Hrvatskoj...proputovala sam pola Evrope i imam rodbinu svuda od Svedske pa nadole, zbog toga sto znam kako ljudi zive drugde, ukljucujuci ovde, zao mi je sto su generacijama tamo i mladima i starima uskracene osnovne ljudske stvari od hrane do putovanja...i nikada mi nece biti jasno zasto je to tako.Kako ta crna rupa stvarnosti opstaje u srcu Evrope...iz mog ugla, imam pravo da budem kao i mnogi razocarana onim sto mi se tamo desavalo i sto se jos desava, moja mama cesto kaze da me ne razume i pita zasto sve sto me je mucilo ponekad ne obrisem i ne zaboravim kao mnogi i idem dalje, i ponekad uspem i mnogo je lakse ako ides dalje i gledas napred, ali ipak ne mozes da obrises jednu godinu svog zivota a kamoli vise...ona je moj veciti umproforac, kao sto Djole peva "e tu ce tvrdjavicu malo teze srusiti" i veciti optimista :)
...........................................................................................
Kada se srucite ovde iskinuti odande, kako popularno kazu kao tikva bez korena, prvo cete sve gledati ocima deteta sa jednim velikim VAU! onda ce vas posle 3 meseca uhvatiti finansijska panika, juricete posao, posle nekog vremena kada ga nadjete i radite par meseci uhvatice vas sumnja u sebe da li ste dovoljno jaki da se nosite sa novim zivotom,morate raditi duplo vise od ostalih da postignete ono sto je njima kao dobar dan...posle 6 meseci ili godinu dana uhvatice vas nostalgija pocecete da se preispitujete da li je to stvarno tako kako ste zamisljali...sve je to normalno i hteli ne hteli pre ili kasnije proci cete kroz ove faze.Pocecete da sabirate pluseve i minuseve i naci cete se opet na nuli :)
Bitno je da ne izgubite nikada iz vida da imate samo jedan zivot i jednu sansu da nesto ucinite, ja ne verujem u cekanje i drugu sansu, svaki put kada bih donela neku odluku u zivotu stala bih iza nje i rekla idem pa sta mi Bog da...jos se nisam pokajala zbog svojih odluka.Nije potrebna hrabrost, potrebna je upornost.Moj tata koji lepo slika uvek kaze da je talenat 1% a upornost i trud ostalih 99%. zeleo je da bude umetnik...otac mu je rekao dok ne zasuces rukave leba neces jesti i poslao ga na zanat,rintao je 30 godina prvu, drugu, trecu, smenu do jednog infarkta pa jos do prskanja 2 cira u zelucu...jedva preziveo i jos rinta, moja mama je zelela da bude vaspitacica ali kad je moj deda umro kad je imala 15 godina baba nije imala para da je skoluje, zavrsila je trgovacku i robovala privatnicima za sitne pare danonocno 30 dana u mesecu do penzije u koju nisu hteli da je puste dok nije platila drzavi sav staz koji joj bivsi poslodavci nikada nisu uplacivali u ona varljiva vremena ...i onda je dobila 16 i po hiljada, a racun za plin je zimi 20...Ja sam htela da upisem engleski, igrom sudbine mito je tada bio veoma popularan na fakultetu (ne znam dal je jos he he he) i nekako se desilo da prvih 30 na budzetu imaju neverovatnih 100 do 98 poena, ja sam bila druga ispod crte, da je moj otac tada imao i hteo da da 3000 maraka popela bih se iznad crte...ali nije, tako da sam morala da upisem neki drugi fax, jer nisu imali para za samofinansiranje.Ironija je sto je devojka iz mog grada cija je majka to ucinila posle godinu dana odustala od faxa.
Cudno je sto je isto tako prosla i moja sestra kada je upisivala srednju, upisala je medicinsku i htela da bude smer stomatologije ili takvo nesto, uglavnom veoma perspektivno u to vreme i kada je lista izasla ona je bila na listi, medjutim posle toga je neko okrenuo par telefona i jos dvoje su ubaceni na tu listu ispred nje a ona je prebacena za akusera, dok smo saznali sta se desilo rok za zalbu je prosao...rodjaka koja je radila u skoli nam je diskretno rekla da su bile u pitanju malo jace veze...sta ces kad si dete radnika.
I kada naucis da stvari tako funkcionisu, koga znas, koga da zoves i kome da platis a dodjes ovde gde to ne moze i ne funkcionise tako, malo ti je potrebno vremena da pohvatas konce.Ipak veze su i ovde cudo pogotovo u zajednicama naroda i crkvama, sto vise ljudi upoznajete dolazite do vise informacija sto je u potrazi za poslom bitno.
Kazu da 70 posto ljudi zapravo dodje do posla putem poznanstava ili networkinga kako to ovde zovu.
.............................................................................................
Juce sam posle ko zna koliko vremena pogledala vesti, brate mili kao da ih je rezirao neki veciti negativac sa foruma krstarice ( vecina vas zna na koga mislim), na Fincu u Skarboru je ekplodirao tank sa sumpornom kiselinom pa je pola komsiluka evakuisano zbog otrovnog oblaka, na istoj aveniji je neko u 10 ujutru iz kola pucao na ljude koji su cekali autobus ranivsi dvojicu nisam sigurna da li je ubio nekog, a u po bela dana posle skole neki crni tinejdzer je napastvovao 13 godisnju devojcicu koja je isla kuci kroz park koji se prostire 2 km od nas.Uglavnom nista lepo za veliki grad.Skarboro je jedna od ozloglasenijih oblasti u okolini, kao i Finch.Malo me prosla jeza od tih vesti, sa sve flashbekovima.Svaki veliki grad ima svoje bande, poroke, ludake...zato i ne volim velike gradove.
U malima bar poznajes lokalne ludake :))
Pre neki dan sam se prepala setajuci Aleksu ujutru pored parka, na drvetu je lezala bleda zena u minicu tako da su joj noge bezivotno visile u vazduhu a samo ruke i ledja bile oslonjene na krosnju par metara iznad zemlje, prvo sam mislila da je haloven fora, onda sam videla da je stvarno covek a ne lutka, onda sam mislila da je les i rekoh sebi e jbga, onda sam videla ispod drveta tasnu i kafu...onda mi je bilo jasno da je neki ljubitelj drveca ili meditira ili ko zna sta...bas ima cudaka na svakom koraku.I tako je ona visila na drvetu ne pomerajuci se skoro ni da dise nekih pola sata, sat...
..............................................................................................
U medjuvremenu smo se siti nasmejali momku kojeg je policija zamalo kaznila zbog noge mrtvaca koja viri iz gepeka (haloven sala) jer je neki stariji par prijavio da nosi les a policija ga je pratila do kuce da ga uhapsi...
Jedan praznik ode, drugi je vec preplavio prodavnice, sve se sprema za bozic i sve je crveno zeleno srebrno i svetlucavo.Nailaze i bozicna snizenja :)
.............................................................................................
Evo jednog predloga, ako razmisljate o problemima koji se ticu rate za osiguranje kola, a koja je za nas dosljake jeziva, postoji opcija da ako stvarno niste imali udese i kazne izvadite taj papir od mupa i svog osiguranja za poslednje 4 ili vise godina i ponesete, neki agenti i osiguranja mogu da se namole da smanje ratu na osnovu ovih papira i pisma iz konzulata...trenutno radimo na tome.
drugi nacin je da nadjete nezavisnog brokera a ne agenta da vas osigura povoljnije, ja licno nisam uspela da nadjem nista ispod 400 dolara, osim sa datim papirima to ce nam nadam se smanjiti ratu na pola.Osim toga pola brokera nije ni htelo da nas osigura jer nismo ovde bar godinu dana.
.............................................................................................
11 novembar je dan veterana i vecina ljudi u znak secanja nosi crveni mak na reveru za poginule u ratovima, zaista cudno za drzavu koje ne zna sta je rat.
http://www.remembrancedaycanada.com/
Inace svidja mi se sto se vecina neradnih praznika slavi ponedeljkom da bi se produzio vikend :)
Cesto mi kazu treba hrabrosti da ostavis sve i krenes ispocetka negde na drugom kraju sveta u drugoj sredini i na drugom govornom podrucju...iskreno, uvek kada bih to cula mislila sam da treba vise hrabrosti ostati tamo gde ti nije dobro i boriti se sa vetrenjacama ili ludacki zazmuriti i praviti se da je sve u redu...
Mi smo pogresili sto smo 2 meseca pre odlaska rekli svima da idemo, prolazili smo kroz tudje lekcije o zivotu svaki dan, uveravali su nas da gresimo i da cemo se pokajati, cak i kada smo dosli ovde isto smo culi od pola ljudi odande koji su duze vreme ovde...secam se kada sam prvi put usla u stan koji smo iznajmili na slepo i videla ga, bila sam na ivici suza koliko sam se grozno osecala, ali 2 nedelje kasnije kada sam ga ocistila i okrecila i sredila da lici na nas novi kutak u svemiru shvatila sam da i nije tako lose, za 2 meseca sam ga zavolela kao i grad i ljude...covek je cudo, lako se prilagodi gde god da ga bacis, ma koliko to surovo zvucalo ja verujem Darvinu ili opstani ili nestani...
Po toj istoj teoriji opstanka, posle par razgovora punih cudjenja izmedju Ace i mene o reakcijama nasih najblizih shvatili smo sta se desava...to je u stvari taj strah, kada ti nekom kazes ja idem jer ovde nije dobro a on to podsvesno zna, a isto tako zna da on nema opciju da ode, onda mu instikt govori da se brani, da zazmuri i ne vidi ono sto se desava oko njega godinama, da te ubedjuje da nisi u pravu i da je ovde ipak dobro...pa i jeste, kako kome.
Posle toga prestali smo da govorimo ljudima svoja misljenja i razloge, rekli bismo samo da je to nasa odluka pa cak i ako ne uspemo bar cemo videti malo sveta, kada bismo ikad u zivotu preleteli okean i videli Severnu Ameriku? Pa nama je godinama i Madjarska bila pojam kada su putovanja preko grane u pitanju...i tako sa dozom humora i optimizma, podnoslili smo sve mitove o hladnoci i snegu, o neuspehu i povratnicima, o danonocnom rintanju i parama koje su bog i batina...(priznajem da jesu, verovatno svuda osim u ostrvskim drustvima u kojima jos vladaju skoljke :))
Inace nas dvoje smo u sali razvili teoriju da su zapadne tj severnije zemlje bolje razvijene i bogatije bas zbog tog snega i zime, znate kad kazu Svedska ima standard al je hladno? Kada smo kasnije pricali sa Erlom to je potvrdilo nasu teoriju, koja je otprilike ovakva: Da bi preziveo zimu moras da budes sposoban i disciplinovan i da se pripremis materijalno, drva, hrana, toplo skloniste, to sve zahteva rad, pamet i strategiju, kao i razmenu onoga sto imas sa ostalima...svakodnevno suocavanje sa problemima i teskocama zahteva pronalazenje nacina da se one rese...S druge strane ako nema zime i svega uvek ima u izobilju u okolini onda ne moras bas mnogo da se trudis da napredujes i razvijas nacine da prezivis jer uglavnom imas sve sto ti treba.
Ova terija ima mana u smislu da ne moze da se primeni na ceo svet zbog toga sto je vecito tokom istorije jedna polovina covecanstva (obicno ona razvijenija ili mnogobrojnija) jahala ili unistavala drugu ukidajuci im sansu da se ekonomski razviju.
Erl nam je inace rekao da mu nedostaje Jamajka jer tamo izadjes iz kuce uzberes sta ti treba da jedes iz baste ili okoline i ides dalje, zezas se i uzivas na plazi po ceo dan i usput uzes koju kintu od turista, a klima uzivancija u odnosu na ovde :))
Price su subjektivne, kao i nasi pogledi na svet, kao sto tamo svako ima svoju srbiju tako i ovde svako ima svoju emigrantsku pricu.Jedan poznanik koji trenutno zivi u Becu me osudjuje sto navodno pljujem sve sto sam ostavila tamo i majcicu srbiju itd.On inace od 2002 ne zivi u istoj ali jako je voli izdaleka. :))
Da razgranicimo jednu stvar, ne pljujem, ponekad iz mene govori gorcina, jer bila sam u Nemackoj, Austriji, Madjarskoj, Bugarskoj,Turskoj,Hrvatskoj...proputovala sam pola Evrope i imam rodbinu svuda od Svedske pa nadole, zbog toga sto znam kako ljudi zive drugde, ukljucujuci ovde, zao mi je sto su generacijama tamo i mladima i starima uskracene osnovne ljudske stvari od hrane do putovanja...i nikada mi nece biti jasno zasto je to tako.Kako ta crna rupa stvarnosti opstaje u srcu Evrope...iz mog ugla, imam pravo da budem kao i mnogi razocarana onim sto mi se tamo desavalo i sto se jos desava, moja mama cesto kaze da me ne razume i pita zasto sve sto me je mucilo ponekad ne obrisem i ne zaboravim kao mnogi i idem dalje, i ponekad uspem i mnogo je lakse ako ides dalje i gledas napred, ali ipak ne mozes da obrises jednu godinu svog zivota a kamoli vise...ona je moj veciti umproforac, kao sto Djole peva "e tu ce tvrdjavicu malo teze srusiti" i veciti optimista :)
...........................................................................................
Kada se srucite ovde iskinuti odande, kako popularno kazu kao tikva bez korena, prvo cete sve gledati ocima deteta sa jednim velikim VAU! onda ce vas posle 3 meseca uhvatiti finansijska panika, juricete posao, posle nekog vremena kada ga nadjete i radite par meseci uhvatice vas sumnja u sebe da li ste dovoljno jaki da se nosite sa novim zivotom,morate raditi duplo vise od ostalih da postignete ono sto je njima kao dobar dan...posle 6 meseci ili godinu dana uhvatice vas nostalgija pocecete da se preispitujete da li je to stvarno tako kako ste zamisljali...sve je to normalno i hteli ne hteli pre ili kasnije proci cete kroz ove faze.Pocecete da sabirate pluseve i minuseve i naci cete se opet na nuli :)
Bitno je da ne izgubite nikada iz vida da imate samo jedan zivot i jednu sansu da nesto ucinite, ja ne verujem u cekanje i drugu sansu, svaki put kada bih donela neku odluku u zivotu stala bih iza nje i rekla idem pa sta mi Bog da...jos se nisam pokajala zbog svojih odluka.Nije potrebna hrabrost, potrebna je upornost.Moj tata koji lepo slika uvek kaze da je talenat 1% a upornost i trud ostalih 99%. zeleo je da bude umetnik...otac mu je rekao dok ne zasuces rukave leba neces jesti i poslao ga na zanat,rintao je 30 godina prvu, drugu, trecu, smenu do jednog infarkta pa jos do prskanja 2 cira u zelucu...jedva preziveo i jos rinta, moja mama je zelela da bude vaspitacica ali kad je moj deda umro kad je imala 15 godina baba nije imala para da je skoluje, zavrsila je trgovacku i robovala privatnicima za sitne pare danonocno 30 dana u mesecu do penzije u koju nisu hteli da je puste dok nije platila drzavi sav staz koji joj bivsi poslodavci nikada nisu uplacivali u ona varljiva vremena ...i onda je dobila 16 i po hiljada, a racun za plin je zimi 20...Ja sam htela da upisem engleski, igrom sudbine mito je tada bio veoma popularan na fakultetu (ne znam dal je jos he he he) i nekako se desilo da prvih 30 na budzetu imaju neverovatnih 100 do 98 poena, ja sam bila druga ispod crte, da je moj otac tada imao i hteo da da 3000 maraka popela bih se iznad crte...ali nije, tako da sam morala da upisem neki drugi fax, jer nisu imali para za samofinansiranje.Ironija je sto je devojka iz mog grada cija je majka to ucinila posle godinu dana odustala od faxa.
Cudno je sto je isto tako prosla i moja sestra kada je upisivala srednju, upisala je medicinsku i htela da bude smer stomatologije ili takvo nesto, uglavnom veoma perspektivno u to vreme i kada je lista izasla ona je bila na listi, medjutim posle toga je neko okrenuo par telefona i jos dvoje su ubaceni na tu listu ispred nje a ona je prebacena za akusera, dok smo saznali sta se desilo rok za zalbu je prosao...rodjaka koja je radila u skoli nam je diskretno rekla da su bile u pitanju malo jace veze...sta ces kad si dete radnika.
I kada naucis da stvari tako funkcionisu, koga znas, koga da zoves i kome da platis a dodjes ovde gde to ne moze i ne funkcionise tako, malo ti je potrebno vremena da pohvatas konce.Ipak veze su i ovde cudo pogotovo u zajednicama naroda i crkvama, sto vise ljudi upoznajete dolazite do vise informacija sto je u potrazi za poslom bitno.
Kazu da 70 posto ljudi zapravo dodje do posla putem poznanstava ili networkinga kako to ovde zovu.
.............................................................................................
Juce sam posle ko zna koliko vremena pogledala vesti, brate mili kao da ih je rezirao neki veciti negativac sa foruma krstarice ( vecina vas zna na koga mislim), na Fincu u Skarboru je ekplodirao tank sa sumpornom kiselinom pa je pola komsiluka evakuisano zbog otrovnog oblaka, na istoj aveniji je neko u 10 ujutru iz kola pucao na ljude koji su cekali autobus ranivsi dvojicu nisam sigurna da li je ubio nekog, a u po bela dana posle skole neki crni tinejdzer je napastvovao 13 godisnju devojcicu koja je isla kuci kroz park koji se prostire 2 km od nas.Uglavnom nista lepo za veliki grad.Skarboro je jedna od ozloglasenijih oblasti u okolini, kao i Finch.Malo me prosla jeza od tih vesti, sa sve flashbekovima.Svaki veliki grad ima svoje bande, poroke, ludake...zato i ne volim velike gradove.
U malima bar poznajes lokalne ludake :))
Pre neki dan sam se prepala setajuci Aleksu ujutru pored parka, na drvetu je lezala bleda zena u minicu tako da su joj noge bezivotno visile u vazduhu a samo ruke i ledja bile oslonjene na krosnju par metara iznad zemlje, prvo sam mislila da je haloven fora, onda sam videla da je stvarno covek a ne lutka, onda sam mislila da je les i rekoh sebi e jbga, onda sam videla ispod drveta tasnu i kafu...onda mi je bilo jasno da je neki ljubitelj drveca ili meditira ili ko zna sta...bas ima cudaka na svakom koraku.I tako je ona visila na drvetu ne pomerajuci se skoro ni da dise nekih pola sata, sat...
..............................................................................................
U medjuvremenu smo se siti nasmejali momku kojeg je policija zamalo kaznila zbog noge mrtvaca koja viri iz gepeka (haloven sala) jer je neki stariji par prijavio da nosi les a policija ga je pratila do kuce da ga uhapsi...
Jedan praznik ode, drugi je vec preplavio prodavnice, sve se sprema za bozic i sve je crveno zeleno srebrno i svetlucavo.Nailaze i bozicna snizenja :)
.............................................................................................
Evo jednog predloga, ako razmisljate o problemima koji se ticu rate za osiguranje kola, a koja je za nas dosljake jeziva, postoji opcija da ako stvarno niste imali udese i kazne izvadite taj papir od mupa i svog osiguranja za poslednje 4 ili vise godina i ponesete, neki agenti i osiguranja mogu da se namole da smanje ratu na osnovu ovih papira i pisma iz konzulata...trenutno radimo na tome.
drugi nacin je da nadjete nezavisnog brokera a ne agenta da vas osigura povoljnije, ja licno nisam uspela da nadjem nista ispod 400 dolara, osim sa datim papirima to ce nam nadam se smanjiti ratu na pola.Osim toga pola brokera nije ni htelo da nas osigura jer nismo ovde bar godinu dana.
.............................................................................................
11 novembar je dan veterana i vecina ljudi u znak secanja nosi crveni mak na reveru za poginule u ratovima, zaista cudno za drzavu koje ne zna sta je rat.
http://www.remembrancedaycanada.com/
Inace svidja mi se sto se vecina neradnih praznika slavi ponedeljkom da bi se produzio vikend :)
Subscribe to:
Posts (Atom)