Imam jednu molbicu, jedan prof. na York uni u Torontu radi istraživanje na temu jezičkih asocijacija pa ako vas ne mrzi popunite anonimnu anketu ovde
https://www.surveymonkey.com/s/PMRGXQ5
Ha, iskopala iz naftalina pesme mog detinjstva :) strašno šta su moji roditelji slušali, bile su tu i kasete hari mata harija,lepe brene, jasne zlokić,borisa novkovića, plavog orkestra, riblje čorbe, belog dugmeta i naravno sve kasete balasevića....
Pre nego što krenem da nabrajam gde mislim da sam pogrešila , kao odgovor na nečije pitanje (mada je ovaj blog pun naših grešaka), moram da u uvod stavim priču o omiljenoj uzrečici svoje mame, coolera i umproforca u našoj kući tvrdoglavih i teških naravi.Sledi jedna od verzija glupave priče o još glupljoj izreci koja me je nervirala pola života.
Ko zna zašto je to dobro...
Bio jednom jedan radža koji je svuda išao sa svojim vernim mudracem i astrologom, za svaku sitnicu koju je sanjao pitao bi astrologa, za svaku lošu stvar koja mu se desila trčao bi da dobije savet mudraca, ali svako malo mudrac bi mu odgovorio, vaše visočanstvo ko zna zašto je to dobro.I kralju je naravno počelo da biva dosta ovih odgovora i počeo je da se ljuti još više, jednog dana pošao je sa svitom u lov na tigra i taman kada je hteo da ispusti strelu njegov omiljeni luk se polomio i povredio mu lice i isekao ruke, besan kralj se okrenuo mudracu da mu rastumači kakav je to znak ali dobio je isti odgovor- ko zna zašto je to dobro, kralj je razjaren naredio da mudraca pogube na mestu medjutim opkolilo ih je i napalo pleme divljaka koji su prinosili ljudske žrtve svojoj krvoločnoj boginji. Po njihovom verovanju žrtva je morala da bude čista i bez ožiljaka i fizičkih deformiteta da se boginja ne bi ljutila, nakon što su pregledali ljude u pratnji i osakaćenog kralja, odveli su mudraca...I tako je kralj shvatio da je mudrac ipak bio u pravu ovog puta.
...................................................................................................................
Za razliku od ljudi koji ne priznaju, ne vide, ignorišu, ne razumeju i ponavljaju svoje greške ili se uopšte ne trude da ih isprave, ja vrlo dobro znam gde sam pogrešila i trudim se da učim na svojim greškama.
Moje greške nisu neke katastrofalne stvari koje su mi uništile ili promenile život, one više liče na propuštene prilike ili izgubljeno vreme...Ovaj ceo blog je nastao zbog toga, da ih ja ne bih ponavljala i da bih drugima skrenula pažnju na neke sitne zamke emigracije i lokalne birokratije.Nikom to neće spasti život ali će im uštedeti vreme, novac i trud.
Posle svake situacije koja nam se obije o glavu ili o novčanik, mi sednemo i razgovaramo da vidimo šta smo mogli bolje da uradimo, i kako da u sličnoj situaciji sledeći put reagujemo bolje, bez toga ko je kriv i bez puno prebacivanja tipa zar ti nisam rekla ...što nekako uvek dodje na kraju, jer iako moj dragi ima mnogo bolji instikt za ljudske karaktere, ja imam bolju viziju u kom pravcu neka situacija može da se razvije,ali kada počnem o tome obično sam optužena da negativišem i da nemam poverenja i na kraju dobijem isfrustriran odgovor -da, da, ti imaš kristalnu kuglu...Naravno da nemam, ali imam mozak,imam iskustvo svojih roditelja koji su me od malena učili da prvo zamislim najgore moguće što može da se desi pa da onda uradim nešto rizično(što me i dalje nije sprečilo da usred januara upadnem u zaleđenu tisu ili da se penjem na vrh krova dok su oni na poslu i poslatram ravnicu )imam i onaj osećaj u stomaku koji mi je sto puta ranije rekao da to neće biti dobro za moju porodicu.Postoje ljudi koji kad mi se obrate naizgled u dobroj nameri odmah uključuju taj unutrašnji alarm koji me dovodi u stanje pripravnosti, deca i životinje su maheri za to da prepoznaju u ljudima ono što im se ne dopada, ali mi smo vaspitanjem istrenirani da ugušimo taj alarm i budemo fini i kulturni prema svima.
To je moja prva greška.
Nisam dovoljno slušala taj unutrašnji instikt u nekim situacijama u životu, dozvolila sam da me lepo vaspitanje i kultura dovede u situacije gde sam mogla samo sebe da krivim i da se kajem jer nisam bila oštrija, makar ispala budala, sa budalama bar niko neće da se kači i ima posla.
Nažalost, još nisam naučila kako da iskontrolišem to vaspitanjem uslovljeno ponašanje, uvek se trudim da budem jaka i fina kada to ne bih trebala da budem. To me je umalo koštalo drugog deteta, jer sam znala da nešto nije u redu od samog početka ali svi su mi govorili da umišljam. A ja sam bila fina pa nisam histerisala dok su me ubeđivali da sam luda, jer me drmaju hormoni, iako sam imala osećaj da sam ja u pravu i da je moj stomak u pravu...Svaka majka je bar jednom bila u toj situaciji (ako ne i jednom mesečno) gde tačno zna da nešto tu nije u redu sa njenim detetom i ima taj osećaj...ali onda umesto da veruje sebi, pređe preko toga kao ma sve je ok, previše se brinem, preterujem itd.
Znala sam i da nešto nije u redu sa Aleksom kada je imao svakog meseca po jednu upalu uha i kada je sa 3.5 godine bio poslat kod logopeda jer ne govori u vrtiću.Posle pola godine zakazala sam kod audiologa jer lekari nisu preduzimali ništa sem što su mu davali sve veće i veće doze antibiotika(dotle dok nas farmaceut u čudu nije pitao da li mi znamo da je prepisana doza veća od one za odrasle), ali pošto sam to uradila na svoju ruku i poseta je trebala da košta oko 100$ odmah sam naišla na negodovanje u kući,zašto da plaćamo za nešto ako već iamo besplatnog lekara... moj dragi, kolege na poslu i lekar su me ubeđivali da je to normalno kad deca krenu u vrtić da su često bolesna i da će on to prerasti...Pustila sam da me ubede, sve dok jedne noći njih dvojica nisu završili u ER gde je dete vrištalo držeći se za uvo iz kog je curila krv i gnoj.Tada je lekar u ER preslušao tatu -kakvi smo mi to roditelji i šta smo dosad čekali da vodimo dete na testove (naravno da smo mi samo pratili savete našeg porodičnog lekara i ja sam joj verovala ignorišući svoj osećaj, čak sam otkazala onu prethodno zakazanu posetu) i da ovako može da ogluvi itd.Tada se konačno i moj dragi malo trgnuo, testovi su pokazali 30% gubitka sluha mesecima koliko su trajale te infekcije, nus pojava su bili gubitak apetita i prolivi zbog antibiotika, gubitak ravnoteže zbog pritiska u unutrašnjem uhu, gubitak na težini,loše spavanje i hrkanje, nepravilan razvoj govora...morali smo da se odlučimo za operaciju i ugrađivanje ušnih cevi, do poslednjeg sata smo se mučili da potpišemo taj papir i na kraju ta 15to minutna operacija je rešila sve, nije više bilo nijedne upale,dete je počelo konačno da jede kako treba i da čuje i govori kako treba, živnuo je i počeo da se penje i trči okolo više nego ranije.
Pogrešila sam što nisam slušala svoj instikt i isterala svoje 6 meseci ranije makar i kroz svađu i tražila savet drugog lekara i odvela dete kod audiologa kada sam znala da treba da se preduzme nešto bolje od večitih antibiotika.Uštedela bih mu mesece mučenja i bolova.Pogrešila sam što sam dozvolila sebi da verujem svima osim sebi, misleći da su oni stručniji, možda jesu u svom poslu ali niko nije stručniji za moje dete od mene.
Druga greška je odlaganje stvari na koje nisam spremna ili koje mi ne prijaju.
Jednom mi je najbolji drug u šali rekao ako već treba da progutaš žabu, progutaj je odjednom celu i završi s tim,a ne tebi danima visi to u vazduhu i umesto da završiš za dan rastegneš svoje mučenje na mesece.
Svi smo mi majstori da izbegavamo i odlažemo ono što stvarno ne želimo da uradimo.Volela bih da sam ranije došla u Kanadu, pre deteta imali bi mnogo bolji i lakši start ali ko zna koliko bismo ovde odlagali dete.Tamo smo ga odlagali 7 godina, dok sredimo sprat, dok ja dobijem stalan posao, dok nam Kanada odobri vize...Ustvari ja nisam bila spremna na taj korak, ja nisam mislila kao moj muž da je moj život nepotpun i beznačajan ako nemam dete i imali smo dosta oštrih razgovora na tu temu.Odrastala sam devedesetih gledajući svoju majku koja nikada nije ništa sebi kupila već je sve davala nama, nije imala ni za frizera pošteno, nije imala šminku ni lepe stvari koje su druge žene sebi dozvoljavale, ona nije imala -ali smo zato mi imale sve što su mogli da nam pruže.Dane je provodila vukući gajbe na hladnom kod privatnika a noći perući veš, peglajući, kuvajući ručak za sutra ili pekmez za zimnicu, zaklela bih se da nikada nije spavala više od 5 sati i radila je svakog vikenda.Nisam želela da budem kao ona kad odrastem, rob posla, kuće i dece.Zamišljala sam svoj život drugačijim, sa više putovanja, slobode i manje kompromisa.
Stvarno nisam videla ništa poželjno ni fascinantno u tome da se udebljam ko kit, da mi neko mesecima uzurpira telo i da me sve boli non stop,da prodjem kroz torturu porođaja u lokalnoj bolnici koja je glavni izvor najgorih urbanih legendi vezanih za šta sve može da pođe loše kad ima padneš pod nož... nisam videla svoj život u usranim pelenama i povraćki, u neprospavanim noćima, dreci i histeriji,bolovima...jednostavno nisam bila spremna da se žrtvujem, da dam svoje telo i slobodu, jer nisam znala zašto bih to morala da radim- pa šta ako nećeš decu nije smak sveta, još uvek mislim da nisu svi stvoreni da imaju decu, niti je glavni cilj u životu imati dete,dete nije trofej, statusni simbol ili kućni ljubimac,glavni cilj je biti dobar roditelj ako si vec uspeo da napraviš jedno...
Ali, bili smo već godinama u braku i pritisak porodice i društva koje je naviklo na trudne mlade (moja priča je bila ona-udala se iz ljubavi a nije čak ni morala) je postajao nepodnošljiv.Svakog dana kada bih krenula na posao svekar bi me pitao neko pitanje tako da provuče ideju da kasnimo, jednog dana je rekao -vidi što je lepa ona trešnja, znaš šta fali pod njom, jedan dečkić da je bere...moji roditelji nisu bili tako suptilni, bili su još gori.
Čak me je i oštra doktorica u ženskom dispanzeru napičkala i bukvalno sam istrčala plačući nakon stvari koje mi je rekla, da sam kukavica, da ne volim svog muža i da ga ne mučim ako neću dete, da je 1000 njih pre mene prošlo kroz trudnoću i porođaj i šta se ja sad tu pravim pametna, i da potražim pomoć psihologa jer je moj problem u glavi...Na kraju posle 6 godina odlaganja i pregovaranja dobila sam ultimatum, da on ne može da zamisli svoj život bez deteta i to je to.
Kada smo konačno prošli kroz sve to, shvatila sam da nije vredelo to što sam odlagala jer mi nije ostalo puno vremena za drugo dete koja sam ovaj put ja želela, i da bi nam bilo puno lakše da smo došli sa većim detetom u Kanadu, jer bi on išao u školu a mi bismo mogli da tražimo bolje poslove i bilo bi nam lakše finansijski.Mogla bih ovde odmah da imam drugo, umesto da i njega odlažem 4 godine dok Aleksa krene u školu i ja dobijem stalan posao...ista priča.
Nisam puno pogrešila,jer su moji marsovci ipak tu, ali čini mi se da nisam trebala da odlažem toliko dugo.
Treća greška, je moja pretpostavka iz mladosti da se nikada neću promeniti,
da ću imati iste želje i iste ideje o životu, iste stavove gde god i kad god se nalazila...Kako život ume da te ponekad opauči i postavi na mesto...Prvo sam sve to moje morala da zakopam u najdublju rupu kada se rodilo dete, posle neprospavanih noći i drastičnog razvoja stokholmskog sindroma jedina misao u glavi mi je bila koje su njegove potrebe.Ja nisam postojala, moj dragi jedva da je postojao,moje vreme nije postojalo, moj život se pretvorio u naš život jer smo bebac i ja bili kao sijamski blizanci...Sve ono što sam mislila i u šta sam želela da verujem u mladosti, pre njega, se promenilo i nestalo...
To je ista ona glupava pretpostavka sa kojom žene ulaze u brak sa ne tako savršenim ljudima misleći da će se on zbog nje promeniti...ne draga, ti si ta koja će se menjati i trpeti sve i svašta, još više ako dobiješ dete...ti si ta koja će verovati da je on od sutra drugi čovek, da ne pije više i ne udara kad popije, koja će kačiti sliku sveca na kalendar na zidu na dan kad je obećao, i koja će mesec il dva kasnije kada prekrši obećanje ubediti sebe da će se on ipak promeniti, zbog nje, zbog dece (jer on je tako dobar kad ne pije i ima dobru dušu, samo kad popije to nije on, to je prokleta rakija)...Videla sam to kod svojih drugarica.
Ljudi greše kada veruju da se oni ili njihov partner neće promeniti na gore, ili neće promeniti uopšte.Mi se menjamo svaki dan, i svakim korakom postajemo neki drugi drugačiji ljudi, sa više iskustva, više kajanja i manje očekivanja.
................................................................................................................................
Trebalo je ranije da razmišljam o odlasku u inostranstvo( zapravo jesam ali nadala sam se da ću otići u Nemačku kod babe i dede).Trošila sam svoje vreme mučeći se da prevaziđem prepreke koje mi je birokratija i sistem i politika sistema stavljala na put.Htela sam da upišem engleski, bilo je 30 mesta na 150 kandidata, bila sam prva ispod crte na prijemnom, moji nisu hteli da daju mito da me ubace na listu.Silom prilika upisala sam tamo gde je preostalo mesta i gde mi je već bilo par drugarica i sestra od strica, vaspitačku školu, mama je naravno rekla -ko zna zašto je to dobro.Na kraju, završila sam to i učiteljski fax, dala razlike i polagala jezik da dobijem od ministarstva dozvolu da radim ono što sam od starta htela, da predajem engleski u osnovnoj školi.To sam i radila godinama da nakupim iskustvo u struci za imigrantsku vizu.
Ispalo je da za odlazak to i nije bilo tako loše, moj engleski je bio savršen a mogla sam lako da akreditujem vaspitačku diplomu i da počnem da radim ovde.
Znam da nisam pogrešila što sam sa par kofera i bebom pod miškom otišla preko pola sveta, samo mi je žao što nisam ranije...
Kasno shvatite koliko je absurdno u našem školstvu tražiti od nezrelih 15to ili 18to godišnjaka da odluče o svom budućem zvanju i životu, da zamisle sebe u narednih XX godina, ja evo imam 3 i po decenije i čini mi se da ponekad ne vidim sebe za 5 godina, a ponekad jedva nazirem sledeću nedelju...A oni kasno shvate da su se zeznuli u proceni kada postanu stalna postavka na birou, počnem da se smejem u sebi kada mi oduševljeni roditelji srednje klase u srbiji pričaju kako im je dete upisalo fotografiju ili arhitekturu, ok možda ima smisla pratiti svoje snove ali jedino ako nećeš živeti u srbiji.Za fotografa ti ne treba 4 godine faxa a za arhitekturu i dizajn ti samo treba debela veza kod rodjaka koji drži građevinsku firmu, a i onda radiš sve po starom kalupu koji je neko već napravio-zgrada je zgrada bitno da se kvadrati prodaju.Srbija ne voli sanjare,vizionare, zanesenjake i inovatore, takvi tamo najgore prodju, pogledajte Teslu, čovek je morao da pređe okean da bi promenio svet i danas učimo jedan pasus o njemu u knjigama, a da nije njega niko od nas ne bi ovo čitao, ne bi bilo ni svetla ni interneta.S druge strane, Amerika i zapad uopšte, ih prihvata ali samo pod uslovom donose profit.
Pisala sam dosta o greškama koje ljudi prave u emigraciji, o tome da dolaze sa pogrešnom vizijom lake love u Kanadi,da se zaglave na jednom mestu ili u getu velikih gradova, da neće da rizikuju dalje bez obzira što su se već upustili u rizik dolaska, da neće da se menjaju ili nisu dovoljno fleksibilni,da očekuju da će ostati iste osobe i da će za par godina uspeti da postignu nivo koji su ostavili tamo ako su tamo imali nešto, da previše očekuju od sebe i Kanade, da dozvole sebi da postanu negativni i ksenofobični u multikulti društvu...
Možda bi lakše i kraće bilo da napišem gde nismo pogrešili.
Nisam pogrešila što sam pristala na bebi ultimatum, koštalo me je moje slobode i želja, ali nije mi žao, dobila sam puno, puno više, nego što sam ikada mogla da zamislim.
Iz moje perspektive nisam pogrešila što sam ostavila ništa+beznadje tamo i dozvolila sebi da pokušam drugde, ne bitno gde.Sve i da nisam uspela, dugujem sebi da bar pokušam da promenim svoju situaciju i svoj mali deo svemira na bolje.
Nismo pogrešili što smo se stalno selili tražeći bolji posao i bolje mesto za život, dok ga konačno nismo našli.
Nismo pogrešili što smo živeli i u lošijim komšilucima ali jednu ulicu od posla, to nam je uštedelo vreme i novac za auto, mogli smo da ručamo zajedno kao porodica za vreme pauze za ručak, što je verovali ili ne i sada slučaj.
Nismo pogrešili što i dan danas živimo na isplaniranom budžetu i ne dozvoljavamo sebi luksuz kupovine gluposti koje nisu korisne (osim ako nisu igračke za decu).Aleksa ima kasicu prasicu, kad god osetim da trebam ja mu dam koji dolar i kažem mu hvala što mi pomaže oko brata, ili u kuhinji i da je najbolji brat na svetu, ali ne plaćam ga da mi odradi neki zadatak, nema šanse, to je njegov deo posla kao člana ove porodice.Piggy ima preko 50$ konstantno jer nije neki trošadžija i stalno se grebemo od njega za bus ili pijacu, ali mu vratimo, hoće on da da bez problema nije cicija, tako da kad reši da baš mora da ima neku igračku kasica ide sa njim u prodavnicu i on plaća na kasi, naravno da ja dodam ako fali :)
On zna da sve ima vrednost u radu i da ne pada s neba i da stvari moraju da budu korisne, ako se ne igra sa igračkama i dosadno mu je mama će ih poslati u scrap store deci koja hoće da se igraju sa njima,( isto ako ne stoje na svom mestu već su razbacane po kući)...recimo da nisam najblaži roditelj na svetu, ali sam bar iskrena i poštena prema njemu.
Nismo pogrešili što se nikada nismo okrenuli jedno protiv drugog, čak i kada nam je bilo najgore ili kada je jedan od nas dvoje bio krivac za situaciju.Da, rasprave i sukobi mišljenja postoje u svakom braku i to je normalno, ali je isto tako normalno ponekad napraviti kompromis i pitati sebe šta je tačno uzrok besa, da li sam ja stvarno u pravu i koliko ja ta stvar zaista bitna za funkcionisanje ovog sveta ili porodice...
Zbog čega ja mrzim praznike i datume itd. jer generalno ne volim situacije gde me neko tera da nešto uradim zato što svi tako rade. Dve moje veoma dobre drugarice koje su praktično odrasle zajedno nisu pričale godinama jer su bile kume i jedna je zaboravila da drugoj čestita prvu godišnjicu braka, ova ju je napala kako nije dobra drugarica našta je ova druga odgovorila da ima problema i da je sebično očekivati od nje da brine o svima osim o sebi kad joj je teško, osim toga čestitala je sa zakašnjenjem evo sad...mislim da je svađa potrajala godinama, u mojim očima nije bilo nikakvog razloga za to ali eto ...Mrzim datume, godišnjice i praznike jer je društveni marketing uslovio da svi moraju da obraćaju pažnju na tih par dana u godini i ako omaše onda se ne računa cela godina truda, znači kupiš buket za godišnjicu, prošetaš ga tako da ga svi relevantni vide i ti si najbolji muž na svetu...malo sutra :)
Ili kupiš dečku-devojci od zadnjih studentskih para neku lepu stvar a njemu-njoj se to čak ni ne sviđa i još ti otvoreno kaže kako nemaš pojma o njegovom-njenom modnom ukusu čim si mu kupila tu boju...
To su gluposti i nebitne stvari u životu, ako nekom hoćeš da pokažeš da ti je stalo ne moraš da čekaš jedan dan u godini, možeš svaki dan da učiniš nešto lepo za njega, ako ti se ne sviđa to što si dobio ili ti ne treba, lepo kaži hvala i kupi sam sebi, ili kao ovde traži gift card za prodavnicu koju voliš :)
Brak je na velikoj probi u emigraciji, ljudi se menjaju u novoj sredini, menjaju im se navike i vrednosti,menjaju im se mogućnosti i sloboda,menja im se odnos sa partnerom, bili oni svesni toga ili ne.
Nismo pogrešili u tome što pre svake bitne odluke vezane za posao ili finansije, prođemo kroz analizu na koji način će to da utiče na našu porodicu, i napravimo listu prioriteta i ciljeva i pripremimo se za moguće negativne posledice.
Nismo pogrešili što učimo decu da nam je zajedničko vreme najbolji poklon, čak i po cenu da se kroz suze odreknu igračaka koje sva ostala deca imaju, ili da je odlazak u safari park i dan sa tatom bolji poklon od plastičnog vozića za rođendan.Jer iako klinac ne zna, ja znam da za 10 godina neće više slušati pištanje kineske igračke ali će slušati reči svog oca jer će naučiti da je on uvek bio tu za njega...
I sad moram da završim ovaj duuug i previše ličan post, jer jedan hleb čeka da se peče i jedan klinac čeka da ide na sankanje posle škole.
Evo vam moj rodni grad, i posle 20 godina izgleda potpuno isto, zarđao i zapostavljen od svih...
Showing posts with label zivot u kanadi. Show all posts
Showing posts with label zivot u kanadi. Show all posts
Tuesday, January 27, 2015
Wednesday, January 7, 2015
Peta godina, promene vezane za emigraciju i sta sam jos naucila o imigrantima i zabludama
Negde u jednoj rozoj svesci na dnu neke fioke u mom bivsem zivotu nalazi se jedna lista pisana 2003 godine.
Na toj listi nalaze se dve stavke, za i protiv i vrlo mi je žao sto nemam tu listu sada u rukama ali mogu otprilike da se setim kako su izgledale neke od stavki na njoj...
+ dobicemo šansu da on radi u struci i da napredujemo i stvorimo sebi i detetu nešto u životu
- jedno ili oboje mozda nikada nece raditi u struci i moraćemo nazad u školu, ili da radimo nesto treće
+ dete ce nam odrastati u sigurnijoj sredini bez toliko kriminala i ratova, bez nacionalne mržnje i politike
-možda ce izgubiti kontakt sa babama i dedama i rodbinom zauvek?
+ neću morati da mu objašnjavam zašto ga vaspitavam na potpuno pogrešan način od ostatka društva,da bude dobar i pošten i da misli svojom glavom i ne slusa tv i političare
- možda ćemo naići na loše stvari i tamo...
-mozda se nama neće svideti zivot u kanadi, a on ce pripadati tamo
- ako ostanem ovde, kajaću se zauvek što bar nisam pokušala, ako ostanem ovde bićemo večiti podstanari i deca naših roditelja kojima treba džeparac, pomoć, milostinja, što ce im davati pravo da nam večito sole pamet i govore šta bismo trebali da radimo sa svojim životom i gde sve grešimo, mešaće nam se u brak i vaspitavanje dece, svađaće se preko naših glava
- ako izgubimo posao ovde teško cemo naći drugi,
- plate su loše, poslova nema
+ tamo nećemo ostati na ulici, postoji socijalna pomoc, moze se naci bilo kakav posao da se preživi i premosti do boljeg mesta i plate...
Da ne dužim, lista razgovora sa sobom prostirala se tako na nekih 15 stavki za i 10 protiv, i uglavnom su pitanja bila prilično realna i odgovori samoj sebi prilicno surovi, nisam se zanosila da ce sve biti kako ja želim ili planiram,očekivala sam najgoru moguću varijantu: mi sami bez ičije pomoći u buvljivom motelu sa malom bebom i bez posla i primanja, u tuđini,bez ikoga na koga bismo se oslonili ili molili za pomoć, jedino što smo imali bilo je znanje jezika i jedino što smo mogli je da obećamo sebi da cemo pokusati i dati sve od sebe, a ostalo je vec bilo malo sudbina i malo sreća...Moraš da se pripremis na najgoru mogucu varijantu, odredjen fond para (vrlo mali za Kanadu ali to tada nismo znali, mislili smo da ce nam kupiti 6 meseci vremena ali u stvarnosti trajao bi samo 3 meseca), spavanje sa bebom u jeftinom i ne tako čistom motelu, nula pomoci od bilo koga, obijanje pragova za poslom i bilo kakav survival job za male pare samo da se stekne Kanadsko iskustvo, čak i suluda ideja da se odmah ide na sever u Fort MCMurray jer tamo 100% ima posla i da se tamo zagine par godina u snegu i ledu pa onda seli negde drugde...sve je to izgledalo kao dobra opcija u nasoj glavi tada.Na sreću sudbina je umesala prste i nije tako ispalo, nasi zemljaci čak dve porodice koje su nas jedva znale i to samo preko skajpa i kojima sam doveka zahvalna su nam ponudili krov nad glavom u ontariju i pomoć oko posla.
Dalje znate ako ste pročitali sve iz pocetka, 4 godine, 4 razlicita grada i 5 razlicitih poslova kasnije eto nas da drugu godinu za redom provodimo na istom mestu, na mestu koje sada zovemo svojom kućom i domom, ulazimo u 5 godinu boravka u Kanadi.
Papiri za drzavljanstvo su u procesu,oboje imamo kanadsko iskustvo i radili smo ovde on par meseci van struke pa u struci ja u jednoj od struka za koju sam uspela da akreditujem vaspitačku diplomu, stres se značajno smanjio, stiglo je drugo dete a prvo se uveliko naviklo na školu i način zivota ovde.
Nismo izlazili iz zemlje, nismo išli na letovanja, žrtvovali smo svoje želje i provod zarad stabilnosti za porodicu, doma u malom mestu pored škole i bašte, to su bili naši prioriteti i naš izbor, kada deca malo porastu potrudićemo se da im pokažemo malo svet i njihovu sadašnju zemlju, da ih usmerimo da se iškoluju i da im pomognemo koliko možemo- to su nam sledeći prioriteti.
Sve sto sam naučila za vreme naše emigracije nesebično sam podelila sa svima koji dodju na ove stranice,
moja osnovna motivacija je bila i ostala da drugima koji se odluče na emigraciju olakšam prelazak u novu sredinu, ponudim potrebne informacije i da im uštedim vreme i trud koji smo mi ulozili pokusavajući da dodjemo do istih ovih informacija, i da objasnim naše greske kako bi ih drugi izbegli.Nesebično, od srca iskreno i besplatno, ali subjektivno - kroz moju priču, sa mojim načinom razmisljanja i mojim vidjenjem stvari, trudila sam se da budem realna mada znam da ponekad nisam uspevala da izbacim sve svoje emocije iz slike, šta da radim nisam robot.
Da li nam je dobro ovde, da.
Da li smo zadovoljni svojim životom, da.
Da li bismo se opet odlučili na taj korak znajući ono što sad znamo- da.
Da li je sve kako smo očekivali da će biti - ne, nešto je bolje a nešto i nije tako dobro.
Da li je ovo savršena zemlja i sistem- ne, nijedna stvar na svetu nije savršena, uvek može bolje.
Da li je mnogo bolje od ničega i neizvesne budućnosti koju smo imali pre dolaska, definitivno da.
Da li i dalje mislimo da smo doneli pravu odluku- da.
Da li se zbog nečega kajemo, još ne, ali čovek se uči dok je živ.
U novoj godini emigraciona politika će se promeniti, ono sto drugi u novinama zovu otvorena vrata ja zovem zatvorenim vratima ili invitation only- samo za odabrane.
2006 kada smo mi predali aplikaciju mogao je da aplicira svako ko zeli da dodje cije je zanimanje na tada ogromnoj listi i ima odredjen broj poena dovoljan za emigraciju i iskustvo u struci,
par godina kasnije lista je sasecena na samo 30 NOC odobrenih zanimanja za dolazak,
sledece godine je uveden cap sa naznakom da je dozvoljeno primiti samo 1000 prijava po zanimanju sa NOC 30 liste,
sledeca promena krenula je ka novom sistemu zasnovanom na necemu sto se zove adaptability, akreditovanju vase diplome odande i mogucnosti da radite cim sletite, ili ponudi za posao, bar sto se tice Federal Skilled Worker programa.
Idealan kandidat sa najvecim adaptabilitijem- bice obrazovan i imace trazenu struku, moci ce da radi cim sleti, znace dobro engleski jezik ili francuski, moci ce da isfinansira ostanak ovde bez pomoci vlade (socijale),veliki je plus ako ima vec ponudu za posao i jos jedan znacajan detalj ako vec ima rodbinu i porodicu ovde koji ce mu pomoci da se adaptira sto pre.
Ako ispunjava vecinu ovih uslova - ne mora da ispunjava sve, dobice pozivnicu od vlade da emigrira u kanadu ako se blagovremeno prijavio u proces.Znaci, samo odabrani, u deficitarnim zanimanjima, sa dovoljnim znanjem i poenima, sa upotrebljivim diplomama i strukama, sa znanjem jezika, drugim recima gotovi radnici u koje ne treba ulagati nista i to samo odredjen broj njih- trenutno oko 25,500.
http://www.cic.gc.ca/english/immigrate/skilled/apply-who.asp
S druge strane novi programi temporary workera i WH viza su utrostrucili broj ljudi koji dolaze sezonski da rade u Kanadi, nekada 100.000 godisnje, sada je taj broj preko 300.000 stranih privremenih radnika godisnje, sto pocinje da lici na americki sistem.
http://www.thestar.com/news/immigration/2013/02/15/canada_immigration_how_a_decade_of_policy_change_has_transformed_the_immigration_landscape.html
Ne znam da li jos postoji americki program green card lottery ali novi kanadski program zvani Express Entry koji stupa na snagu u januaru je upravo to, vi se prijavite u "pool" a oni vas "izvuku" ako im odgovarate i najbolji ste ali bez lutrije cisto po potrebi kanadskog trzista,i malo subjektivne procene onih koji budu birali...
In January 2015, Citizenship and Immigration Canada (CIC) will launch a new electronic system called Express Entry to manage applications for permanent residence under certain economic immigration programs.
The Express Entry system will be the first step to immigrate to Canada under these programs. Potential candidates will be able to complete an Express Entry profile at any time once the system is online. Note that there will be no deadline to complete a profile and there will be no caps on the number of candidates that will be accepted to the pool.
Anyone who is accepted into the Express Entry pool could get an Invitation to Apply for permanent residence. Draws to invite candidates to apply are expected to take place at regular intervals over the course of each year. We will only pick the top ranking candidates regardless of when they were accepted into the pool. If you have been invited to apply, you will have 60 days to submit a complete Application for Permanent Residence online.
Express Entry will launch at 12 noon EST January 1st, 2015. The first draw for an invitation to apply is planned for the last week of January.
Dakle ako ste cekali dosad i dalje zelite da dodjete, puno sreće jer sada zaista morate biti najbolji.
S druge strane niko jos nije objavio kakve ce promene zadesiti ostale programe, pa ce mozda neka vrata negde ostat otskrinuta kao npr. studiranje ili provincije.
http://www.cic.gc.ca/english/immigrate/eligibility.asp
Sve sto se tiče novih pravila i promene postojecih programa i dalje ce biti na sajtu cic.gc.ca i na forumima vezanim za imigraciju.
O emigrantima i zabludama
Ja emigrante delim na 3 grupe.
Trajni emigranti, dolaze ovde svojevoljno da ostanu i podizu decu, da zive i prihvate nacin zivota i ne brinu se mnogo o povratku tamo odakle su dosli niti to svesno planiraju.Usmeravaju svoju snagu i potencijal da uspeju sada i ovde.Zele da im Kanada bude dom i trude se da zavole zemlju i ljude.Odlika ovih emigranata je da su to fleksibilni i realni ljudi,otvorenog uma, da ne ocekuju da im ista padne sa neba, prihvataju promene i vecina ima bar neko obrazovanje.
Privremeni emigranti, dolaze svojevoljno ili silom prilika kao izbeglice isterani ratom ili nemastinom iz svojih zamalja, da zive podizu i obrazuju decu ovde, koriste dobre stvari u sistemu,socijalnu i ekonomsku pomoc i sve sto im pripada, zarade novac koji povremeno salju "back home", koji ulazu kupujuci nekretnine "back home" i jednog dana planiraju da se vrate "back home", prepoznacete ih kada u razgovoru zemlju iz koje dolaze zovu "back home" i svake godine ako ikako mogu putuju u nju.
U ovu grupu upadaju i trajni emigranti koji negde usput promene misljenje i rese da se ipak vrate tamo odakle su dosli, da li zbog porodicne situacije ili razocarani finansijskim prilikama odlucuju da Kanada ipak nije zemlja za njih iako su se trudili da bude, ili sasvim ok prodju finansijski i odluce da se penzionisu "back home".
Mesetari, kalkulatori - pseudo emigranti, klasican primer ovih ljudi su oni koji su spremni u samom startu da traze rupe i krse zakon kako bi isterali svoje kalkulacije, za njih ovo je zemlja mogucnosti koje treba maksimalno iskoristiti i spremni su da gaze preko leseva i lazu da bi ispunili svoj naum. To su ljudi koji sklapaju fiktivne brakove svesno lazuci drugu osobu sa kanadskim drzavljanstvom, ljudi koji kupuju svoj status ovde fiktivnim brakovima i poslovima, ljudi koji se vuku po sudovima trazeci azil iako realno nemaju nikakva prava da ga traze, ljudi koje Kanada ne bi primila ni na koji drugi nacin. Vecina iz ove kategorije ima samo jednu stvar na umu licnu i finansijsku dobit, oni nisu dosli da se integrisu i da rade posteno vec da iskoriste sve sto mogu i sto smatraju da im pripada, neki se ne libe da se bave kriminalom.
Nažalost zbog ove kategorije ljudi, ona mala grupa pravih azilanata koji nemaju kud i ljudi koji zaista žele da ostanu ovde i vredno rade izlazi na rđav glas i biva lošije i strožije tretirana u birokratiji.
Nedavno sam gledala dokumentarac napravljen od strane kanadske produkcije, ne znam ko ga je finansirao, koji je slika i prilika toga, dokumentarac je o evropskim romima koji traže azil u Kanadi.I dok među romskim porodicama imate vredne mlade ljude sa decom koji uveliko rade ovde i deca im idu u školu i čekaju da budu deportovani, imate i one druge...ali o njima nisu napravili priču. U čitavom filmu vidi se kako države u Evropi sistematski diskriminišu rome, kako ih maltretiraju i ugnjetavaju, i slažem se ima toga i previše, radila sam u školi, romska deca nisu popularna u školi to je istina, ali roditelji su ti koji neće ni da ih šalju u škole jer ne vide korist od toga, pogotovo ne u takvim društvima gde i fakultetski obrazovan mlad čovek ne može da se zaposli a kamoli rom sa osnovnom školom.Jedna mama mi je rekla, šta da ga šaljem u školu kad više ništa ne dobije, pre su nam dali knjige, sveske, šampon, odelo, pomoć, sad ništa...
I onda su pokazali u kakvom smeštaju, očajnom smeštaju, romi žive u Češkoj npr.Država im je dala neku staru zgradu internata koja posle godina i godina ne održavanja (od strane romskih stanara i od strane države) izgleda jezivo, boja se ljušti sa zidova, kupatila su poplavljena smećem i prljavom vodom, izmet u kofama izbacuju bukvalno kroz prozor,vrata negde i nema, prozora takodje...sve je prljavo, oko zgrade je svuda blato i smeće.
Izgleda gore nego logor.
Priča iz Mađarske je malo bolja, tamo je pola jednog sela mađarsko stanovništvo a pola romsko.Kuće su lepe i vrlo reprezentativno dekorisane iznutra, mermerni stubovi, lavići itd. vidi se da neko u kući radi u inostranstvu. Ali ljudi se međusobno mrze. Kada upitaju rome zašto, oni kažu - mrze nas zbog naše boje kože. Kada upitaju mađare zašto, oni kažu - romi kradu, lažu, svađaju se po selu i tuku, prave probleme...neće da se prilagode i šalju decu u školu, neće da žive normalno i da rade, samo hoće socijalnu pomoć i mešetarenje...
Verujte mi ovo je bila jedna jedina rečenica u celom filmu koja je bila sa tačke gledišta nekog drugog i rekla nešto loše o romima, sve ostalo je bilo prilično tužno, strašno i jednostrano. Ljudi ovde pojma nemaju ko su romi i kako ih tretiraju u nekim zemljama, ali i dalje imam osećaj da je ovaj dokumentarac bio nepotpun, da, jeste, sve je to istina ali ima i ona druga strana priče koju se nisu trudili baš mnogo da pokažu, zašto ona zgrada izgleda kako izgleda,zašto niko nije zasukao rukave da je okreči i pokupi smeće, kako to da u onom selu niko ne radi a svi su lepo obučeni i kuće su im pune stvari...
Možda je tako i bolje, bolje za ove mlade vredne i drugačije ljude koji se bore da ostanu ovde, možda ako dovoljno takvih uspe i oni ostali vide da je bolje promeniti se...a možda se neće promeniti kad nisu ni za poslednjih par hiljada godina.
Vlasnica ovog bloga ima sopstvenu podelu emigranata,
1. Zabrinuti emigranti, oni koji su sve proverili 50 puta,pročitali sve moguće forume i sajtove, koji su realni i očekuju najgore moguće...
2. Bogom dani emigranti, koji ne shvataju da je doći i živeti ovde nagrada a ne pravo koje im pripada, oni koji misle da je njihov slučaj jedinstven, da se neko uvek ogrešio o njih, i život se ogrešio o njih, i prethodna država itd.arogantni, netrpeljivi i nespremni na kompromis i da se promene...
3.Neupućeni, oni koji su negde u glavi dobili ideju da bi da emigriraju ali nemaju pojma kako niti gde da pročitaju nešto o tome,niti da li uopšte ispunjavaju uslove, a kada im pošalješ link ili ne znaju da pročitaju ili ih mrzi, pa pomoć traže smarajući ljude na forumima da im sažvaću gradivo ili plaćajući kvazi savetnike
4.Optimisti, oni koji znaju da je Kanada pravo mesto za njih 100% iako je nikad nisu videli, koji jedva čekaju da dođu i ostave zemlju koja je grozna i koju mrze...ovde će sve biti bolje, plate su ogromne, trava je zelenija i sve samo na njih čeka...
5.Lenštine, oni neupućeni koji postanu lenji da se muče čitanjem itd.Traže od totalnih stranaca da im objasne sve, da im sažvaću gradivo, da im objasne kako šta da urade korak po korak po forumima i ljute se kada im neko ne odgovori na zahtev da neko drugo odradi posao za njih, sve bi to bilo ok da se oni bar malo pomuče i pročitaju par stranica...ali ne.
Vrlo detaljan blog o imigraciji sa dosta emigrantskih priča iz različitih zemalja i informacija.
http://correresmidestino.com/
PS
Arsuz,
ne znam da li još uvek čitaš blog ali dugujem ti izvinjenje,
nisam ti odgovorila jer nikada nisam ni saznala da si mi ostavio onu dugu dugu poruku, iz nekog razloga ona je pre 3 godine završila u spam folderu koji ja nikada nisam ni otvorila do pre neki dan i to sasvim slučajno, kada sam se baš iznenadila i konačno je objavila.Na forume takođe ne idem godinama jer zaista nemam razloga a pored svega ostalog ni vremena.Ovaj blog i fejs su mi jedine dodirne tačke sa internetom, stare mail adrese su mi odavno uhakovane i verovatno zatrpane spamom.
Dakle izvini, nije namerno, mada znam da nije opravdano što sam lenština i ne čistim spam...
Na toj listi nalaze se dve stavke, za i protiv i vrlo mi je žao sto nemam tu listu sada u rukama ali mogu otprilike da se setim kako su izgledale neke od stavki na njoj...
+ dobicemo šansu da on radi u struci i da napredujemo i stvorimo sebi i detetu nešto u životu
- jedno ili oboje mozda nikada nece raditi u struci i moraćemo nazad u školu, ili da radimo nesto treće
+ dete ce nam odrastati u sigurnijoj sredini bez toliko kriminala i ratova, bez nacionalne mržnje i politike
-možda ce izgubiti kontakt sa babama i dedama i rodbinom zauvek?
+ neću morati da mu objašnjavam zašto ga vaspitavam na potpuno pogrešan način od ostatka društva,da bude dobar i pošten i da misli svojom glavom i ne slusa tv i političare
- možda ćemo naići na loše stvari i tamo...
-mozda se nama neće svideti zivot u kanadi, a on ce pripadati tamo
- ako ostanem ovde, kajaću se zauvek što bar nisam pokušala, ako ostanem ovde bićemo večiti podstanari i deca naših roditelja kojima treba džeparac, pomoć, milostinja, što ce im davati pravo da nam večito sole pamet i govore šta bismo trebali da radimo sa svojim životom i gde sve grešimo, mešaće nam se u brak i vaspitavanje dece, svađaće se preko naših glava
- ako izgubimo posao ovde teško cemo naći drugi,
- plate su loše, poslova nema
+ tamo nećemo ostati na ulici, postoji socijalna pomoc, moze se naci bilo kakav posao da se preživi i premosti do boljeg mesta i plate...
Da ne dužim, lista razgovora sa sobom prostirala se tako na nekih 15 stavki za i 10 protiv, i uglavnom su pitanja bila prilično realna i odgovori samoj sebi prilicno surovi, nisam se zanosila da ce sve biti kako ja želim ili planiram,očekivala sam najgoru moguću varijantu: mi sami bez ičije pomoći u buvljivom motelu sa malom bebom i bez posla i primanja, u tuđini,bez ikoga na koga bismo se oslonili ili molili za pomoć, jedino što smo imali bilo je znanje jezika i jedino što smo mogli je da obećamo sebi da cemo pokusati i dati sve od sebe, a ostalo je vec bilo malo sudbina i malo sreća...Moraš da se pripremis na najgoru mogucu varijantu, odredjen fond para (vrlo mali za Kanadu ali to tada nismo znali, mislili smo da ce nam kupiti 6 meseci vremena ali u stvarnosti trajao bi samo 3 meseca), spavanje sa bebom u jeftinom i ne tako čistom motelu, nula pomoci od bilo koga, obijanje pragova za poslom i bilo kakav survival job za male pare samo da se stekne Kanadsko iskustvo, čak i suluda ideja da se odmah ide na sever u Fort MCMurray jer tamo 100% ima posla i da se tamo zagine par godina u snegu i ledu pa onda seli negde drugde...sve je to izgledalo kao dobra opcija u nasoj glavi tada.Na sreću sudbina je umesala prste i nije tako ispalo, nasi zemljaci čak dve porodice koje su nas jedva znale i to samo preko skajpa i kojima sam doveka zahvalna su nam ponudili krov nad glavom u ontariju i pomoć oko posla.
Dalje znate ako ste pročitali sve iz pocetka, 4 godine, 4 razlicita grada i 5 razlicitih poslova kasnije eto nas da drugu godinu za redom provodimo na istom mestu, na mestu koje sada zovemo svojom kućom i domom, ulazimo u 5 godinu boravka u Kanadi.
Papiri za drzavljanstvo su u procesu,oboje imamo kanadsko iskustvo i radili smo ovde on par meseci van struke pa u struci ja u jednoj od struka za koju sam uspela da akreditujem vaspitačku diplomu, stres se značajno smanjio, stiglo je drugo dete a prvo se uveliko naviklo na školu i način zivota ovde.
Nismo izlazili iz zemlje, nismo išli na letovanja, žrtvovali smo svoje želje i provod zarad stabilnosti za porodicu, doma u malom mestu pored škole i bašte, to su bili naši prioriteti i naš izbor, kada deca malo porastu potrudićemo se da im pokažemo malo svet i njihovu sadašnju zemlju, da ih usmerimo da se iškoluju i da im pomognemo koliko možemo- to su nam sledeći prioriteti.
Sve sto sam naučila za vreme naše emigracije nesebično sam podelila sa svima koji dodju na ove stranice,
moja osnovna motivacija je bila i ostala da drugima koji se odluče na emigraciju olakšam prelazak u novu sredinu, ponudim potrebne informacije i da im uštedim vreme i trud koji smo mi ulozili pokusavajući da dodjemo do istih ovih informacija, i da objasnim naše greske kako bi ih drugi izbegli.Nesebično, od srca iskreno i besplatno, ali subjektivno - kroz moju priču, sa mojim načinom razmisljanja i mojim vidjenjem stvari, trudila sam se da budem realna mada znam da ponekad nisam uspevala da izbacim sve svoje emocije iz slike, šta da radim nisam robot.
Da li nam je dobro ovde, da.
Da li smo zadovoljni svojim životom, da.
Da li bismo se opet odlučili na taj korak znajući ono što sad znamo- da.
Da li je sve kako smo očekivali da će biti - ne, nešto je bolje a nešto i nije tako dobro.
Da li je ovo savršena zemlja i sistem- ne, nijedna stvar na svetu nije savršena, uvek može bolje.
Da li je mnogo bolje od ničega i neizvesne budućnosti koju smo imali pre dolaska, definitivno da.
Da li i dalje mislimo da smo doneli pravu odluku- da.
Da li se zbog nečega kajemo, još ne, ali čovek se uči dok je živ.
U novoj godini emigraciona politika će se promeniti, ono sto drugi u novinama zovu otvorena vrata ja zovem zatvorenim vratima ili invitation only- samo za odabrane.
2006 kada smo mi predali aplikaciju mogao je da aplicira svako ko zeli da dodje cije je zanimanje na tada ogromnoj listi i ima odredjen broj poena dovoljan za emigraciju i iskustvo u struci,
par godina kasnije lista je sasecena na samo 30 NOC odobrenih zanimanja za dolazak,
sledece godine je uveden cap sa naznakom da je dozvoljeno primiti samo 1000 prijava po zanimanju sa NOC 30 liste,
sledeca promena krenula je ka novom sistemu zasnovanom na necemu sto se zove adaptability, akreditovanju vase diplome odande i mogucnosti da radite cim sletite, ili ponudi za posao, bar sto se tice Federal Skilled Worker programa.
Idealan kandidat sa najvecim adaptabilitijem- bice obrazovan i imace trazenu struku, moci ce da radi cim sleti, znace dobro engleski jezik ili francuski, moci ce da isfinansira ostanak ovde bez pomoci vlade (socijale),veliki je plus ako ima vec ponudu za posao i jos jedan znacajan detalj ako vec ima rodbinu i porodicu ovde koji ce mu pomoci da se adaptira sto pre.
Ako ispunjava vecinu ovih uslova - ne mora da ispunjava sve, dobice pozivnicu od vlade da emigrira u kanadu ako se blagovremeno prijavio u proces.Znaci, samo odabrani, u deficitarnim zanimanjima, sa dovoljnim znanjem i poenima, sa upotrebljivim diplomama i strukama, sa znanjem jezika, drugim recima gotovi radnici u koje ne treba ulagati nista i to samo odredjen broj njih- trenutno oko 25,500.
http://www.cic.gc.ca/english/immigrate/skilled/apply-who.asp
S druge strane novi programi temporary workera i WH viza su utrostrucili broj ljudi koji dolaze sezonski da rade u Kanadi, nekada 100.000 godisnje, sada je taj broj preko 300.000 stranih privremenih radnika godisnje, sto pocinje da lici na americki sistem.
http://www.thestar.com/news/immigration/2013/02/15/canada_immigration_how_a_decade_of_policy_change_has_transformed_the_immigration_landscape.html
Ne znam da li jos postoji americki program green card lottery ali novi kanadski program zvani Express Entry koji stupa na snagu u januaru je upravo to, vi se prijavite u "pool" a oni vas "izvuku" ako im odgovarate i najbolji ste ali bez lutrije cisto po potrebi kanadskog trzista,i malo subjektivne procene onih koji budu birali...
In January 2015, Citizenship and Immigration Canada (CIC) will launch a new electronic system called Express Entry to manage applications for permanent residence under certain economic immigration programs.
The Express Entry system will be the first step to immigrate to Canada under these programs. Potential candidates will be able to complete an Express Entry profile at any time once the system is online. Note that there will be no deadline to complete a profile and there will be no caps on the number of candidates that will be accepted to the pool.
Anyone who is accepted into the Express Entry pool could get an Invitation to Apply for permanent residence. Draws to invite candidates to apply are expected to take place at regular intervals over the course of each year. We will only pick the top ranking candidates regardless of when they were accepted into the pool. If you have been invited to apply, you will have 60 days to submit a complete Application for Permanent Residence online.
Express Entry will launch at 12 noon EST January 1st, 2015. The first draw for an invitation to apply is planned for the last week of January.
Dakle ako ste cekali dosad i dalje zelite da dodjete, puno sreće jer sada zaista morate biti najbolji.
S druge strane niko jos nije objavio kakve ce promene zadesiti ostale programe, pa ce mozda neka vrata negde ostat otskrinuta kao npr. studiranje ili provincije.
http://www.cic.gc.ca/english/immigrate/eligibility.asp
Sve sto se tiče novih pravila i promene postojecih programa i dalje ce biti na sajtu cic.gc.ca i na forumima vezanim za imigraciju.
O emigrantima i zabludama
Ja emigrante delim na 3 grupe.
Trajni emigranti, dolaze ovde svojevoljno da ostanu i podizu decu, da zive i prihvate nacin zivota i ne brinu se mnogo o povratku tamo odakle su dosli niti to svesno planiraju.Usmeravaju svoju snagu i potencijal da uspeju sada i ovde.Zele da im Kanada bude dom i trude se da zavole zemlju i ljude.Odlika ovih emigranata je da su to fleksibilni i realni ljudi,otvorenog uma, da ne ocekuju da im ista padne sa neba, prihvataju promene i vecina ima bar neko obrazovanje.
Privremeni emigranti, dolaze svojevoljno ili silom prilika kao izbeglice isterani ratom ili nemastinom iz svojih zamalja, da zive podizu i obrazuju decu ovde, koriste dobre stvari u sistemu,socijalnu i ekonomsku pomoc i sve sto im pripada, zarade novac koji povremeno salju "back home", koji ulazu kupujuci nekretnine "back home" i jednog dana planiraju da se vrate "back home", prepoznacete ih kada u razgovoru zemlju iz koje dolaze zovu "back home" i svake godine ako ikako mogu putuju u nju.
U ovu grupu upadaju i trajni emigranti koji negde usput promene misljenje i rese da se ipak vrate tamo odakle su dosli, da li zbog porodicne situacije ili razocarani finansijskim prilikama odlucuju da Kanada ipak nije zemlja za njih iako su se trudili da bude, ili sasvim ok prodju finansijski i odluce da se penzionisu "back home".
Mesetari, kalkulatori - pseudo emigranti, klasican primer ovih ljudi su oni koji su spremni u samom startu da traze rupe i krse zakon kako bi isterali svoje kalkulacije, za njih ovo je zemlja mogucnosti koje treba maksimalno iskoristiti i spremni su da gaze preko leseva i lazu da bi ispunili svoj naum. To su ljudi koji sklapaju fiktivne brakove svesno lazuci drugu osobu sa kanadskim drzavljanstvom, ljudi koji kupuju svoj status ovde fiktivnim brakovima i poslovima, ljudi koji se vuku po sudovima trazeci azil iako realno nemaju nikakva prava da ga traze, ljudi koje Kanada ne bi primila ni na koji drugi nacin. Vecina iz ove kategorije ima samo jednu stvar na umu licnu i finansijsku dobit, oni nisu dosli da se integrisu i da rade posteno vec da iskoriste sve sto mogu i sto smatraju da im pripada, neki se ne libe da se bave kriminalom.
Nažalost zbog ove kategorije ljudi, ona mala grupa pravih azilanata koji nemaju kud i ljudi koji zaista žele da ostanu ovde i vredno rade izlazi na rđav glas i biva lošije i strožije tretirana u birokratiji.
Nedavno sam gledala dokumentarac napravljen od strane kanadske produkcije, ne znam ko ga je finansirao, koji je slika i prilika toga, dokumentarac je o evropskim romima koji traže azil u Kanadi.I dok među romskim porodicama imate vredne mlade ljude sa decom koji uveliko rade ovde i deca im idu u školu i čekaju da budu deportovani, imate i one druge...ali o njima nisu napravili priču. U čitavom filmu vidi se kako države u Evropi sistematski diskriminišu rome, kako ih maltretiraju i ugnjetavaju, i slažem se ima toga i previše, radila sam u školi, romska deca nisu popularna u školi to je istina, ali roditelji su ti koji neće ni da ih šalju u škole jer ne vide korist od toga, pogotovo ne u takvim društvima gde i fakultetski obrazovan mlad čovek ne može da se zaposli a kamoli rom sa osnovnom školom.Jedna mama mi je rekla, šta da ga šaljem u školu kad više ništa ne dobije, pre su nam dali knjige, sveske, šampon, odelo, pomoć, sad ništa...
I onda su pokazali u kakvom smeštaju, očajnom smeštaju, romi žive u Češkoj npr.Država im je dala neku staru zgradu internata koja posle godina i godina ne održavanja (od strane romskih stanara i od strane države) izgleda jezivo, boja se ljušti sa zidova, kupatila su poplavljena smećem i prljavom vodom, izmet u kofama izbacuju bukvalno kroz prozor,vrata negde i nema, prozora takodje...sve je prljavo, oko zgrade je svuda blato i smeće.
Izgleda gore nego logor.
Priča iz Mađarske je malo bolja, tamo je pola jednog sela mađarsko stanovništvo a pola romsko.Kuće su lepe i vrlo reprezentativno dekorisane iznutra, mermerni stubovi, lavići itd. vidi se da neko u kući radi u inostranstvu. Ali ljudi se međusobno mrze. Kada upitaju rome zašto, oni kažu - mrze nas zbog naše boje kože. Kada upitaju mađare zašto, oni kažu - romi kradu, lažu, svađaju se po selu i tuku, prave probleme...neće da se prilagode i šalju decu u školu, neće da žive normalno i da rade, samo hoće socijalnu pomoć i mešetarenje...
Verujte mi ovo je bila jedna jedina rečenica u celom filmu koja je bila sa tačke gledišta nekog drugog i rekla nešto loše o romima, sve ostalo je bilo prilično tužno, strašno i jednostrano. Ljudi ovde pojma nemaju ko su romi i kako ih tretiraju u nekim zemljama, ali i dalje imam osećaj da je ovaj dokumentarac bio nepotpun, da, jeste, sve je to istina ali ima i ona druga strana priče koju se nisu trudili baš mnogo da pokažu, zašto ona zgrada izgleda kako izgleda,zašto niko nije zasukao rukave da je okreči i pokupi smeće, kako to da u onom selu niko ne radi a svi su lepo obučeni i kuće su im pune stvari...
Možda je tako i bolje, bolje za ove mlade vredne i drugačije ljude koji se bore da ostanu ovde, možda ako dovoljno takvih uspe i oni ostali vide da je bolje promeniti se...a možda se neće promeniti kad nisu ni za poslednjih par hiljada godina.
Vlasnica ovog bloga ima sopstvenu podelu emigranata,
1. Zabrinuti emigranti, oni koji su sve proverili 50 puta,pročitali sve moguće forume i sajtove, koji su realni i očekuju najgore moguće...
2. Bogom dani emigranti, koji ne shvataju da je doći i živeti ovde nagrada a ne pravo koje im pripada, oni koji misle da je njihov slučaj jedinstven, da se neko uvek ogrešio o njih, i život se ogrešio o njih, i prethodna država itd.arogantni, netrpeljivi i nespremni na kompromis i da se promene...
3.Neupućeni, oni koji su negde u glavi dobili ideju da bi da emigriraju ali nemaju pojma kako niti gde da pročitaju nešto o tome,niti da li uopšte ispunjavaju uslove, a kada im pošalješ link ili ne znaju da pročitaju ili ih mrzi, pa pomoć traže smarajući ljude na forumima da im sažvaću gradivo ili plaćajući kvazi savetnike
4.Optimisti, oni koji znaju da je Kanada pravo mesto za njih 100% iako je nikad nisu videli, koji jedva čekaju da dođu i ostave zemlju koja je grozna i koju mrze...ovde će sve biti bolje, plate su ogromne, trava je zelenija i sve samo na njih čeka...
5.Lenštine, oni neupućeni koji postanu lenji da se muče čitanjem itd.Traže od totalnih stranaca da im objasne sve, da im sažvaću gradivo, da im objasne kako šta da urade korak po korak po forumima i ljute se kada im neko ne odgovori na zahtev da neko drugo odradi posao za njih, sve bi to bilo ok da se oni bar malo pomuče i pročitaju par stranica...ali ne.
Vrlo detaljan blog o imigraciji sa dosta emigrantskih priča iz različitih zemalja i informacija.
http://correresmidestino.com/
PS
Arsuz,
ne znam da li još uvek čitaš blog ali dugujem ti izvinjenje,
nisam ti odgovorila jer nikada nisam ni saznala da si mi ostavio onu dugu dugu poruku, iz nekog razloga ona je pre 3 godine završila u spam folderu koji ja nikada nisam ni otvorila do pre neki dan i to sasvim slučajno, kada sam se baš iznenadila i konačno je objavila.Na forume takođe ne idem godinama jer zaista nemam razloga a pored svega ostalog ni vremena.Ovaj blog i fejs su mi jedine dodirne tačke sa internetom, stare mail adrese su mi odavno uhakovane i verovatno zatrpane spamom.
Dakle izvini, nije namerno, mada znam da nije opravdano što sam lenština i ne čistim spam...
Sunday, June 3, 2012
Dvojka
“I have not failed. I've just found 10,000 ways that won't work.”
― Thomas A. Edison
You have brains in your head. You have feet in your shoes. You can steer yourself any direction you choose. You're on your own. And you know what you know. And YOU are the one who'll decide where to go...”
― Dr. Seuss, Oh, the Places You'll Go!
“Yesterday is history, tomorrow is a mystery, today is a gift of God, which is why we call it the present.”
― Bil Keane
Vreme je da opet sumiram svoj boravak u Kanadi, ne zbog sebe jer ja se secam svakog minuta provedenog ovde, nego zbog onih koje zanima nas relativno ubrzan tok prilagodjavanja.I obecavam da poslednji put gnjavim sa ovim "istorijskim" cinjenicama, istorije mi je i preko glave.
Dakle, ostavljamo za sobom drugu godinu...
Oni koji su dizajnirali te famozne 3 godine cekanja na drzavljanstvo su odlicno procenili vremenski period potreban da shvatis da li zaista pripadas ovde ili ne, i da uspes da ostvaris makar deo svojih ocekivanja.3 godine je dovoljno da se stekne dublji uvid u kanadski nacin zivota, 3 godine je dovoljno da se zavrsi neka dvogodisnja skola i nadje posao ili da se sredi diploma i dodje do struke, 3 godine je taman da se izadje iz krize imigracijskog finansijskog prezivljavanja i polako udje u potrosacko drustvo vlasnika kreditnih kartica...3 godine je istovremeno jako malo vremena i jako puno vremena u necijem zivotu.Ako u prvih 3 do 5 godina niste digli ruke od Kanade i vratili se, sanse su da cete se sada teze odluciti na to...
Moram da priznam da sam srela ogroman broj ljudi koji zele da se vrate ili planiraju da to ucine, u odnosu na njih ja sam tek dva koraka u emigraciji dok su oni tu preko desetak godina, neki i 15,20, i opet u odnosu na njih ja sam duze zivela tamo dok su oni otisli silom prilika iz rusevina Jugoslavije koja vise ne postoji, cak ni njena senka...Ali to ne menja cinjenicu da ceznu za onim tamo, sta god da je to za njih.Drugo obrazlozenje je da starost u Kanadi ne izgleda ni zanimljivo ni isplativo, za nekog ko je vise od pola zivota zaradjivao penziju negde drugde i poslednju dekadu proveo na nekom osrednje placenom poslu ili na socijali ovde, s druge strane sa deviznom penzijom tamo stvari deluju malo drugacije bar na prvi pogled...
Uvek volim da cujem razlicita misljenja i price, to samo dokazuje kako ni jedna emigrantska prica u Kanadi ili na svetu nije ista, mada kao u romanu "Lovac na zmajeve" koji sam nedavno procitala sve tako lice jedne na druge...
Da prica ne bi bila nepotpuna, sumiracu i ono sto je u globalu prethodilo ovom periodu, dakle 2003 posle ubitva premijera pocinjemo da razmisljamo o odlasku, tome naravno prethodi citavo nase odrastanje u devedesetim i nasa nesposobnost da progutamo "pravila" novog sistema i drustva.On uporedo radi fizicki posao u 12satnim smenama dan-noc i zavrsava studije informatike, ja trazim posao.Saljem rezime na 24 konkursa za 3 meseca, niko me ne zove ni da mi kaze da sam odbijena, kada rezime odnosim licno po skolama u vecini slucajeva cujem od sekretarica da je konkurs raspisan za nekog ko tu vec radi.Neki konkursi zvuce ovako: kandidat za predavaca engleskog u nizim razredima mora imati zavrsen psiholoski fakultet i polozen B2 ispit pri ministarstvu prosvete...naravno da ta osoba vec ceka na red za svoj namesteni konkurs...ja imam uciteljski fakultet i polozen C1 ispit koji je visi nivo znanja engleskog ali to nema veze, ne odgovaram opisu konkursa...
Nisam u stranci, nemam veze ni rodbine u prosveti, nemam nikog nigde, sanse da nadjem posao u skoli su mizerne.
2004 Pronalazim svoj prvi posao, moje vatreno krstenje, rad 1 na 1 sa detetom od kog su odustala 4 ucitelja i 2 skole pa je izmesteno iz razreda zbog agresivnosti i drugih problema, uslov je da radim u boravku od 5 ujutru do 5 popodne sa ostalom decom i da za vreme dok su oni na nastavi ili menjam kolege ili radim sa ovim detetom ako dodje u skolu, prakticno 2 posla za jednu platu, sto nije nista neobicno.Prolazim kroz gomilu stresa i losih iskustava ali ne odustajem, na kraju imam nocne more i muka mi je kad treba da idem na posao.Dolaskom raspusta prestaje potreba za mnom jer decak prelazi u vise razrede.
Kasnije pronalazim nepun fond casova u jednom selu van grada, predajem engleski visim razredima u nedostatku strucnog kadra, menjam dva prevoza do posla svakog jutra i nazad.
2006 Konacno predajemo papire za vizu, ja sam glavni aplikant, zato smo morali da cekamo da skupim radno iskustvo u struci.
2007 Oboje radimo,putujem u 2 sela da popunim fond casova i dobijem celu platu, cekamo.
2008 Umorni smo od cekanja, odlucujemo da on upise master studije za inzinjera i da imamo dete, zivimo kao da necemo otici.Za sve to vreme zivimo sa svekrom i svekrvom jer nam primanja nisu dovoljna za samostalan zivot, stedimo koliko mozemo nadajuci se odlasku.
2009 Mesec i po dana pre dolaska na svet moje zvezdice, dobijam otkaz zbog isteka ugovora koji nije obnovljen,na birou mi kazu da nemam pravo na biro ni na naknadu iako sam im 5 godina uplacivala pare jer mi je jos ostalo 15% fonda u drugom selu u koje sam putovala...da bih imala pravo na naknadu moram da izgubim posao 100% a ako dam otkaz na tih 15% sa kojima nemam ni bus da platim, opet nemam pravo ni na sta jer sam sama dala otkaz...zalim se nadleznim sluzbama, dobijam odbijenicu bez obrazlozenja.U isto vreme njegovu firmu zatvaraju privremeno i salju ih kuci bez 3 poslednje plate. 10 dana pred rodjenje smo zajedno na odbrani diplomskog rada za master,sa 4 skupo placene diplome iza sebe i 2 prakticno izgubljena posla bez ikakvih primanja...
Dolazi konacno pozitivan odgovor iz Beca, i poziv na lekarski, kao odgovor na nase molitve, imamo osecaj da nam sve govori da idemo sto pre odande, ima samo jedna sitnica a ona se upravo rodila.Molim Bec da nam da jos malo vremena da dopunimo papire za bebu, oni nam odobravaju.Sa 3 nedelje vadimo bebcu pasos, odlazimo na lekarski pocetkom jeseni i u februaru
2010 konacno dobijamo vize da udjemo u Kanadu do jula.Kupujemo karte za pocetak juna.Proradio je vulkan na Islandu i letovi su obustavljeni, bezuspesno trazim drugi prevoz...nedelju dana pred let saznajemo, rutinski proveravajuci let, da je otkazan i da nam niko nije javio, nekako uspevamo da pronadjemo mesta na sledecem letu...Zabranjujemo rodbini da nas prati i odlazimo sami na aerodrom ...Moja poslednja slika Srbije: U 7 ujutru u Beogradu nece da nam prime bebin kofer jer navodno nije pravih dimenzija, osim toga kazu da ne postoji rezervacija za bebu, traze nam 100 evra mita da nam progledaju za kofer koje necemo da damo, rezignirano im kazem da mogu da povade i bace sve stvari iz kofera jer su unutra ionako samo pelene i igracke, osoba koja treba da nam izda kartu za bebu u pola 8 jos nije dosla na posao...moj dragi gura 10 evra u pasos i moli da nas puste, ja sizim i psujem,napustam jebenu zemlju sa 3 kofera a oni mi jos traze mito da me puste, izdaju nam kartu do Rima za bebu i kazu da se dalje snalazimo kako znamo i umemo.U Rimu nam izdaju drugu kartu i trpaju nas u prepun avion na najgori let u mom zivotu.
Posle citave vecnosti slecemo umorni i jadni u Toronto, tu su samo 2 kofera, onaj sporni je izgubljen, nemam vise pelena ni odela za dete, sve u rucnom prtljagu je mokro i prljavo od puta.Koferi bazde na rakiju koja se nekom prosula po nasim stvarima...Crnac na imigracionom pultu nas sazaljivo gleda i govori : Dobro dosli u Kanadu...
Toliko sam iscrpljena da nemam snage ni da placem ni da se radujem.
Jun 2010
Sleteli sa par kofera i bebom.Pronasli smestaj zahvaljujuci nesebicnoj pomoci dobrih ljudi u Kiceneru, sredili papire, polozili za kola, kupili kola, poceli da trazimo posao.On je dobio prvi survival job za minimalac posle dve nedelje uz pomoc poznanika, u fabrici na traci.
Jul 2010
Krajem meseca shvatamo da je nemoguce naci posao u struci ako radis 12 sati i danju i nocu, ne mozes da koristis telefon na poslu niti da ides na intervju, trazenje posla je visesatna i visednevna aktivnost u koju je potrebno uloziti dosta vremena, ucenja i energije.Takodje posto nemamo zdravstveno a u pitanju je tezak fizicki posao sa mogucnoscu povrede ledja, ako se nesto desi buducnost nase porodice u Kanadi bice ugrozena.Dajemo sebi sansu, zivecemo jos 3 meseca od novca koji nam je preostao i pokusacemo da nadjemo bilo gde u Kanadi posao u informatickoj ili hemijskoj struci za koje on ima priznate diplome.Napusta survival job i koncentrisemo se na vezbanje intervjua i slanje rezimea od Vankuvera do Toronta.
Avgust 2010
Proslo je nekoliko neuspesnih intervjua.Poslali smo rezime na par stotina konkursa.
Sredinom avgusta zovu ga na intervju u privatnoj firmi u Torontu.
Septembar 2010
Pocinje da radi za informaticku firmu u Torontu koja se bavi biznis inteligencijom ili BI, trazio je 16$ na sat, dali su mu 22.Radno vreme je od 9 do 6 uvece, on odlazi ranije i ostaje do kasno, uci nove stvari non stop.Krajem meseca i mi prelazimo u Toronto.U pocetku nam se ne dopada grad ali uskoro se navikavamo na zivot u njemu, finansije nam se polako vracaju u normalu i pocinjemo da stedimo ponovo.
Decembar 2011
Probni rad istice i dobija svoju prvu povisicu.
Zivot ide dalje, narednih meseci obilazimo grad i okolinu, druzimo se sa poznanicima.
Jun 2011
Sefica poreklom iz Kine odlazi na odmor od mesec dana i ostavlja njemu da vodi celo odeljenje, dobija i drugu povisicu.U isto vreme odlucujemo da napustimo Toronto u toku godine, sa stecenim iskustvom i znanjem u struci sada moze da pronadje drugi posao u nekom manjem gradu.Iako smo prezadovoljni poslom, ljudima i primanjima, nasa odluka proistice iz ideje da u Torontu nikada necemo imati sanse da izadjemo iz stana i kirije, da cemo uvek biti samo gosti u pretrpanom gradu u kome je za opstanak potrebno dosta novca.
Ja pocinjem da saljem papire i novac razlicitim institucijama kako bi akreditovala jednu od svojih diploma za vaspitaca.
Jul 2011
Posle par intervjua odlucuje se da prihvati ponudu bolnice u selu 50km od Londona, da radi za njih kao DMC, data menagement coordinator sto je mesavina BI i sistem admin poslova, satnica je mozda par dolara veca nego u Torontu ali racunamo da je u manjoj sredini stan jeftiniji, kao i troskovi zivota, uostalom sa jednom platom zivimo sasvim ok.Sefica se vraca iz Kine i ubedjuje nas da gresimo, da je prerano da se smiri jer mu je potrebno par godina dinamicnog rada, ucenja, gradnje rezimea i iskustva da bi lakse napredovao, posao koji se sprema da prihvati nije takav.
Odlucujemo da ipak pokusamo.
Avgust 2011
Selimo se u London.Ispostavlja se da je grad drugaciji nego sto smo ocekivali i da ima par problematicnih delova ali navikavamo se i na zivot u njemu, posao je ok i nije tezak, drzavni uslovi za rad su bolji i manje zahtevni od privatnika, radno vreme je krace i fleksibilnije.Troskovi zivota nam se doduse nisu smanjili kako smo ocekivali jer nam zbog putovanja na posao 300$ mesecno sada odlazi na gorivo i posto vise nismo u stanu sada placamo racune za townhouse, tako da su ostali isti ili malo veci nego u Torontu.
Septembar 2011
Lose se osecamo u Londonu, grad ima uzasan problem sa narkomanijom i beskucnicima.Neko je pokusao da nam udje iz dvorista u sobu u 2 nocu dok smo sedeli i gledali film, koju nedelju kasnije kola su nam obijena a oko parkinga pored kuce nalazimo igle i spriceve.Na poslu je sve super, ljudi sa kojima radi su divni.
Upoznajemo ljude ovde i obilazimo okolinu.Imamo goste...
Februar 2012
Probni rad od 6 meseci istice, dobija malu povisicu.Posle skoro 7 meseci prepiske izmedju one i ove drzave, birokratije, placana prevoda i 2000$ ulozenih, konacno dobijam licencu vaspitaca u kanadi i clanstvo u udruzenju.Pocinjem da trazim posao.
Mart 2012
Bebcova baka dolazi u goste na 3 meseca, saljem rezime na 2 konkursa.
U isto vreme moj dragi salje svoj rezime na 4 mesta, brine se da ce izgubiti svoju sansu za napredak i traciti svoj talenat posto na ovom radnom mestu iako posao nije prezahtevan nema povecavanja plate i napredovanja, plate u zdravstvu su zamrznute.Ispostavlja se da je njegova sefica ipak bila u pravu, ali rad u drzavnoj i medicinskoj sluzbi otvorio mu je vrata za nove opcije zaposlenja u vecim bolnicama i drugim drzavnim ustanovama.
April 2012
Sa oba mesta zovu me na intervju, dobijam prvu ponudu za part time posao po pozivu kao zamena u vrticima i skolama i prihvatam ga, pocinjem da radim, nedelju dana kasnije od druge ustanove dobijam ponudu za full time posao u vrticu, s obzirom da je on poceo pregovore sa firmom u drugom gradu i da vec nagadjam da cemo se seliti ponovo, odbijam full time posao koji bi sticajem okolnosti ionako radila samo mesec dana, osecam da nije fer da prihvatim pa da ih napustim i ostavim na cedilu, to im i kazem.
Maj 2012
Pregovori sa velikom firmom u Waterloo se zavrsavaju, sredinom meseca moj dragi pocinje da radi tamo, utorak mu je poslednji dan u staroj firmi a sreda prvi dan na novom poslu.Sadasnja pozicija je potpuno BI analist, ono sto je zeleo da radi i sto mu se dopada, tempo je ubitacan a obuka rigorozna, proveravaju sve podatke vezane za njega iz prethodne zemlje i firmi.Plata je prilicno dobra motivacija jer su mu dali vise nego sto je trazio.Druga stvar je to sto ce dobiti obuku sa svim novim BI programima i onim trazenim, Cognos, SQL, SAP i mikrosoft BI tehnologije.
Baka se vraca kuci, a ja pronalazim novi stan u KW, spremam se za novu selidbu, dajem 2 weeks notice o otkazu ali radim i dalje po pozivu do kraja juna.
Njega mole sefovi sa prethodnog radnog mesta da im i dalje pomaze preko vikenda i kad ima vremena dok ne nadju novog informaticara, on smatra da nije fer da pacijenti i kolege koje je zavoleo ispastaju zbog njegovog odlaska i pristaje da dolazi vikendom i odrzava sistem dok se ne zavrsi konkurs.
Ovo je dosada najrizicniji potez, posle dolaska ovamo koji smo izveli.Verujem da steceno znanje i iskustvo niko ne moze da ti oduzme, i samo zbog toga vredi ici dalje, konacno cu moci da poverujem svom ocu koji mi je stalno govorio da sto vise znas, vise vredis.
Iako zelim da ovo bude kraj selidbi, nekako znam da to nece biti tako... :)ceka nas bar jos dve minimum...
Jos se nismo ustalili ovde.Po imigracionim umovina verovatno nam fali jos ta jedna godina iskustva do drzavljanstva i novog pasosa, famozna treca sreca :)
A mozda smo takvi da nas ni to nece zaustaviti na jednom mestu...
Svaki grad u kom sam bila je lep za zivot, svi oni imaju parkove, skole, igralista, prodavnice, kuce, kafice, sportske centre, poslove...gradovi lice jedni na druge, svuda mozes da pronadjes ono sto ti treba, svuda naidjes i na dobre i na lose stvari.
Jednako mozes da kupis burek i cevape, ako ti se bas to jede, i u Torontu, i u KW i u Londonu, jednako mozes da odes u bioskop ili restoran ili da provedes dan van grada na jezeru ili reci.Po meni, svuda u Kanadi je lepo, e sad sta kome odgovara ili prija to je vec od osobe do osobe.I gde i da li uopste neko zeli da se skrasi...i to je pitanje.
Sledeci put cu pisati nesto malo o KW.
“Happiness is not something ready made. It comes from your own actions.”
― Dalai Lama XIV
Evo zasto nisam ljubitelj velikih gradova...
http://news.nationalpost.com/2012/06/03/eaton-centre-shooting-commentary/
― Thomas A. Edison
You have brains in your head. You have feet in your shoes. You can steer yourself any direction you choose. You're on your own. And you know what you know. And YOU are the one who'll decide where to go...”
― Dr. Seuss, Oh, the Places You'll Go!
“Yesterday is history, tomorrow is a mystery, today is a gift of God, which is why we call it the present.”
― Bil Keane
Vreme je da opet sumiram svoj boravak u Kanadi, ne zbog sebe jer ja se secam svakog minuta provedenog ovde, nego zbog onih koje zanima nas relativno ubrzan tok prilagodjavanja.I obecavam da poslednji put gnjavim sa ovim "istorijskim" cinjenicama, istorije mi je i preko glave.
Dakle, ostavljamo za sobom drugu godinu...
Oni koji su dizajnirali te famozne 3 godine cekanja na drzavljanstvo su odlicno procenili vremenski period potreban da shvatis da li zaista pripadas ovde ili ne, i da uspes da ostvaris makar deo svojih ocekivanja.3 godine je dovoljno da se stekne dublji uvid u kanadski nacin zivota, 3 godine je dovoljno da se zavrsi neka dvogodisnja skola i nadje posao ili da se sredi diploma i dodje do struke, 3 godine je taman da se izadje iz krize imigracijskog finansijskog prezivljavanja i polako udje u potrosacko drustvo vlasnika kreditnih kartica...3 godine je istovremeno jako malo vremena i jako puno vremena u necijem zivotu.Ako u prvih 3 do 5 godina niste digli ruke od Kanade i vratili se, sanse su da cete se sada teze odluciti na to...
Moram da priznam da sam srela ogroman broj ljudi koji zele da se vrate ili planiraju da to ucine, u odnosu na njih ja sam tek dva koraka u emigraciji dok su oni tu preko desetak godina, neki i 15,20, i opet u odnosu na njih ja sam duze zivela tamo dok su oni otisli silom prilika iz rusevina Jugoslavije koja vise ne postoji, cak ni njena senka...Ali to ne menja cinjenicu da ceznu za onim tamo, sta god da je to za njih.Drugo obrazlozenje je da starost u Kanadi ne izgleda ni zanimljivo ni isplativo, za nekog ko je vise od pola zivota zaradjivao penziju negde drugde i poslednju dekadu proveo na nekom osrednje placenom poslu ili na socijali ovde, s druge strane sa deviznom penzijom tamo stvari deluju malo drugacije bar na prvi pogled...
Uvek volim da cujem razlicita misljenja i price, to samo dokazuje kako ni jedna emigrantska prica u Kanadi ili na svetu nije ista, mada kao u romanu "Lovac na zmajeve" koji sam nedavno procitala sve tako lice jedne na druge...
Da prica ne bi bila nepotpuna, sumiracu i ono sto je u globalu prethodilo ovom periodu, dakle 2003 posle ubitva premijera pocinjemo da razmisljamo o odlasku, tome naravno prethodi citavo nase odrastanje u devedesetim i nasa nesposobnost da progutamo "pravila" novog sistema i drustva.On uporedo radi fizicki posao u 12satnim smenama dan-noc i zavrsava studije informatike, ja trazim posao.Saljem rezime na 24 konkursa za 3 meseca, niko me ne zove ni da mi kaze da sam odbijena, kada rezime odnosim licno po skolama u vecini slucajeva cujem od sekretarica da je konkurs raspisan za nekog ko tu vec radi.Neki konkursi zvuce ovako: kandidat za predavaca engleskog u nizim razredima mora imati zavrsen psiholoski fakultet i polozen B2 ispit pri ministarstvu prosvete...naravno da ta osoba vec ceka na red za svoj namesteni konkurs...ja imam uciteljski fakultet i polozen C1 ispit koji je visi nivo znanja engleskog ali to nema veze, ne odgovaram opisu konkursa...
Nisam u stranci, nemam veze ni rodbine u prosveti, nemam nikog nigde, sanse da nadjem posao u skoli su mizerne.
2004 Pronalazim svoj prvi posao, moje vatreno krstenje, rad 1 na 1 sa detetom od kog su odustala 4 ucitelja i 2 skole pa je izmesteno iz razreda zbog agresivnosti i drugih problema, uslov je da radim u boravku od 5 ujutru do 5 popodne sa ostalom decom i da za vreme dok su oni na nastavi ili menjam kolege ili radim sa ovim detetom ako dodje u skolu, prakticno 2 posla za jednu platu, sto nije nista neobicno.Prolazim kroz gomilu stresa i losih iskustava ali ne odustajem, na kraju imam nocne more i muka mi je kad treba da idem na posao.Dolaskom raspusta prestaje potreba za mnom jer decak prelazi u vise razrede.
Kasnije pronalazim nepun fond casova u jednom selu van grada, predajem engleski visim razredima u nedostatku strucnog kadra, menjam dva prevoza do posla svakog jutra i nazad.
2006 Konacno predajemo papire za vizu, ja sam glavni aplikant, zato smo morali da cekamo da skupim radno iskustvo u struci.
2007 Oboje radimo,putujem u 2 sela da popunim fond casova i dobijem celu platu, cekamo.
2008 Umorni smo od cekanja, odlucujemo da on upise master studije za inzinjera i da imamo dete, zivimo kao da necemo otici.Za sve to vreme zivimo sa svekrom i svekrvom jer nam primanja nisu dovoljna za samostalan zivot, stedimo koliko mozemo nadajuci se odlasku.
2009 Mesec i po dana pre dolaska na svet moje zvezdice, dobijam otkaz zbog isteka ugovora koji nije obnovljen,na birou mi kazu da nemam pravo na biro ni na naknadu iako sam im 5 godina uplacivala pare jer mi je jos ostalo 15% fonda u drugom selu u koje sam putovala...da bih imala pravo na naknadu moram da izgubim posao 100% a ako dam otkaz na tih 15% sa kojima nemam ni bus da platim, opet nemam pravo ni na sta jer sam sama dala otkaz...zalim se nadleznim sluzbama, dobijam odbijenicu bez obrazlozenja.U isto vreme njegovu firmu zatvaraju privremeno i salju ih kuci bez 3 poslednje plate. 10 dana pred rodjenje smo zajedno na odbrani diplomskog rada za master,sa 4 skupo placene diplome iza sebe i 2 prakticno izgubljena posla bez ikakvih primanja...
Dolazi konacno pozitivan odgovor iz Beca, i poziv na lekarski, kao odgovor na nase molitve, imamo osecaj da nam sve govori da idemo sto pre odande, ima samo jedna sitnica a ona se upravo rodila.Molim Bec da nam da jos malo vremena da dopunimo papire za bebu, oni nam odobravaju.Sa 3 nedelje vadimo bebcu pasos, odlazimo na lekarski pocetkom jeseni i u februaru
2010 konacno dobijamo vize da udjemo u Kanadu do jula.Kupujemo karte za pocetak juna.Proradio je vulkan na Islandu i letovi su obustavljeni, bezuspesno trazim drugi prevoz...nedelju dana pred let saznajemo, rutinski proveravajuci let, da je otkazan i da nam niko nije javio, nekako uspevamo da pronadjemo mesta na sledecem letu...Zabranjujemo rodbini da nas prati i odlazimo sami na aerodrom ...Moja poslednja slika Srbije: U 7 ujutru u Beogradu nece da nam prime bebin kofer jer navodno nije pravih dimenzija, osim toga kazu da ne postoji rezervacija za bebu, traze nam 100 evra mita da nam progledaju za kofer koje necemo da damo, rezignirano im kazem da mogu da povade i bace sve stvari iz kofera jer su unutra ionako samo pelene i igracke, osoba koja treba da nam izda kartu za bebu u pola 8 jos nije dosla na posao...moj dragi gura 10 evra u pasos i moli da nas puste, ja sizim i psujem,napustam jebenu zemlju sa 3 kofera a oni mi jos traze mito da me puste, izdaju nam kartu do Rima za bebu i kazu da se dalje snalazimo kako znamo i umemo.U Rimu nam izdaju drugu kartu i trpaju nas u prepun avion na najgori let u mom zivotu.
Posle citave vecnosti slecemo umorni i jadni u Toronto, tu su samo 2 kofera, onaj sporni je izgubljen, nemam vise pelena ni odela za dete, sve u rucnom prtljagu je mokro i prljavo od puta.Koferi bazde na rakiju koja se nekom prosula po nasim stvarima...Crnac na imigracionom pultu nas sazaljivo gleda i govori : Dobro dosli u Kanadu...
Toliko sam iscrpljena da nemam snage ni da placem ni da se radujem.
Jun 2010
Sleteli sa par kofera i bebom.Pronasli smestaj zahvaljujuci nesebicnoj pomoci dobrih ljudi u Kiceneru, sredili papire, polozili za kola, kupili kola, poceli da trazimo posao.On je dobio prvi survival job za minimalac posle dve nedelje uz pomoc poznanika, u fabrici na traci.
Jul 2010
Krajem meseca shvatamo da je nemoguce naci posao u struci ako radis 12 sati i danju i nocu, ne mozes da koristis telefon na poslu niti da ides na intervju, trazenje posla je visesatna i visednevna aktivnost u koju je potrebno uloziti dosta vremena, ucenja i energije.Takodje posto nemamo zdravstveno a u pitanju je tezak fizicki posao sa mogucnoscu povrede ledja, ako se nesto desi buducnost nase porodice u Kanadi bice ugrozena.Dajemo sebi sansu, zivecemo jos 3 meseca od novca koji nam je preostao i pokusacemo da nadjemo bilo gde u Kanadi posao u informatickoj ili hemijskoj struci za koje on ima priznate diplome.Napusta survival job i koncentrisemo se na vezbanje intervjua i slanje rezimea od Vankuvera do Toronta.
Avgust 2010
Proslo je nekoliko neuspesnih intervjua.Poslali smo rezime na par stotina konkursa.
Sredinom avgusta zovu ga na intervju u privatnoj firmi u Torontu.
Septembar 2010
Pocinje da radi za informaticku firmu u Torontu koja se bavi biznis inteligencijom ili BI, trazio je 16$ na sat, dali su mu 22.Radno vreme je od 9 do 6 uvece, on odlazi ranije i ostaje do kasno, uci nove stvari non stop.Krajem meseca i mi prelazimo u Toronto.U pocetku nam se ne dopada grad ali uskoro se navikavamo na zivot u njemu, finansije nam se polako vracaju u normalu i pocinjemo da stedimo ponovo.
Decembar 2011
Probni rad istice i dobija svoju prvu povisicu.
Zivot ide dalje, narednih meseci obilazimo grad i okolinu, druzimo se sa poznanicima.
Jun 2011
Sefica poreklom iz Kine odlazi na odmor od mesec dana i ostavlja njemu da vodi celo odeljenje, dobija i drugu povisicu.U isto vreme odlucujemo da napustimo Toronto u toku godine, sa stecenim iskustvom i znanjem u struci sada moze da pronadje drugi posao u nekom manjem gradu.Iako smo prezadovoljni poslom, ljudima i primanjima, nasa odluka proistice iz ideje da u Torontu nikada necemo imati sanse da izadjemo iz stana i kirije, da cemo uvek biti samo gosti u pretrpanom gradu u kome je za opstanak potrebno dosta novca.
Ja pocinjem da saljem papire i novac razlicitim institucijama kako bi akreditovala jednu od svojih diploma za vaspitaca.
Jul 2011
Posle par intervjua odlucuje se da prihvati ponudu bolnice u selu 50km od Londona, da radi za njih kao DMC, data menagement coordinator sto je mesavina BI i sistem admin poslova, satnica je mozda par dolara veca nego u Torontu ali racunamo da je u manjoj sredini stan jeftiniji, kao i troskovi zivota, uostalom sa jednom platom zivimo sasvim ok.Sefica se vraca iz Kine i ubedjuje nas da gresimo, da je prerano da se smiri jer mu je potrebno par godina dinamicnog rada, ucenja, gradnje rezimea i iskustva da bi lakse napredovao, posao koji se sprema da prihvati nije takav.
Odlucujemo da ipak pokusamo.
Avgust 2011
Selimo se u London.Ispostavlja se da je grad drugaciji nego sto smo ocekivali i da ima par problematicnih delova ali navikavamo se i na zivot u njemu, posao je ok i nije tezak, drzavni uslovi za rad su bolji i manje zahtevni od privatnika, radno vreme je krace i fleksibilnije.Troskovi zivota nam se doduse nisu smanjili kako smo ocekivali jer nam zbog putovanja na posao 300$ mesecno sada odlazi na gorivo i posto vise nismo u stanu sada placamo racune za townhouse, tako da su ostali isti ili malo veci nego u Torontu.
Septembar 2011
Lose se osecamo u Londonu, grad ima uzasan problem sa narkomanijom i beskucnicima.Neko je pokusao da nam udje iz dvorista u sobu u 2 nocu dok smo sedeli i gledali film, koju nedelju kasnije kola su nam obijena a oko parkinga pored kuce nalazimo igle i spriceve.Na poslu je sve super, ljudi sa kojima radi su divni.
Upoznajemo ljude ovde i obilazimo okolinu.Imamo goste...
Februar 2012
Probni rad od 6 meseci istice, dobija malu povisicu.Posle skoro 7 meseci prepiske izmedju one i ove drzave, birokratije, placana prevoda i 2000$ ulozenih, konacno dobijam licencu vaspitaca u kanadi i clanstvo u udruzenju.Pocinjem da trazim posao.
Mart 2012
Bebcova baka dolazi u goste na 3 meseca, saljem rezime na 2 konkursa.
U isto vreme moj dragi salje svoj rezime na 4 mesta, brine se da ce izgubiti svoju sansu za napredak i traciti svoj talenat posto na ovom radnom mestu iako posao nije prezahtevan nema povecavanja plate i napredovanja, plate u zdravstvu su zamrznute.Ispostavlja se da je njegova sefica ipak bila u pravu, ali rad u drzavnoj i medicinskoj sluzbi otvorio mu je vrata za nove opcije zaposlenja u vecim bolnicama i drugim drzavnim ustanovama.
April 2012
Sa oba mesta zovu me na intervju, dobijam prvu ponudu za part time posao po pozivu kao zamena u vrticima i skolama i prihvatam ga, pocinjem da radim, nedelju dana kasnije od druge ustanove dobijam ponudu za full time posao u vrticu, s obzirom da je on poceo pregovore sa firmom u drugom gradu i da vec nagadjam da cemo se seliti ponovo, odbijam full time posao koji bi sticajem okolnosti ionako radila samo mesec dana, osecam da nije fer da prihvatim pa da ih napustim i ostavim na cedilu, to im i kazem.
Maj 2012
Pregovori sa velikom firmom u Waterloo se zavrsavaju, sredinom meseca moj dragi pocinje da radi tamo, utorak mu je poslednji dan u staroj firmi a sreda prvi dan na novom poslu.Sadasnja pozicija je potpuno BI analist, ono sto je zeleo da radi i sto mu se dopada, tempo je ubitacan a obuka rigorozna, proveravaju sve podatke vezane za njega iz prethodne zemlje i firmi.Plata je prilicno dobra motivacija jer su mu dali vise nego sto je trazio.Druga stvar je to sto ce dobiti obuku sa svim novim BI programima i onim trazenim, Cognos, SQL, SAP i mikrosoft BI tehnologije.
Baka se vraca kuci, a ja pronalazim novi stan u KW, spremam se za novu selidbu, dajem 2 weeks notice o otkazu ali radim i dalje po pozivu do kraja juna.
Njega mole sefovi sa prethodnog radnog mesta da im i dalje pomaze preko vikenda i kad ima vremena dok ne nadju novog informaticara, on smatra da nije fer da pacijenti i kolege koje je zavoleo ispastaju zbog njegovog odlaska i pristaje da dolazi vikendom i odrzava sistem dok se ne zavrsi konkurs.
Ovo je dosada najrizicniji potez, posle dolaska ovamo koji smo izveli.Verujem da steceno znanje i iskustvo niko ne moze da ti oduzme, i samo zbog toga vredi ici dalje, konacno cu moci da poverujem svom ocu koji mi je stalno govorio da sto vise znas, vise vredis.
Iako zelim da ovo bude kraj selidbi, nekako znam da to nece biti tako... :)ceka nas bar jos dve minimum...
Jos se nismo ustalili ovde.Po imigracionim umovina verovatno nam fali jos ta jedna godina iskustva do drzavljanstva i novog pasosa, famozna treca sreca :)
A mozda smo takvi da nas ni to nece zaustaviti na jednom mestu...
Svaki grad u kom sam bila je lep za zivot, svi oni imaju parkove, skole, igralista, prodavnice, kuce, kafice, sportske centre, poslove...gradovi lice jedni na druge, svuda mozes da pronadjes ono sto ti treba, svuda naidjes i na dobre i na lose stvari.
Jednako mozes da kupis burek i cevape, ako ti se bas to jede, i u Torontu, i u KW i u Londonu, jednako mozes da odes u bioskop ili restoran ili da provedes dan van grada na jezeru ili reci.Po meni, svuda u Kanadi je lepo, e sad sta kome odgovara ili prija to je vec od osobe do osobe.I gde i da li uopste neko zeli da se skrasi...i to je pitanje.
Sledeci put cu pisati nesto malo o KW.
“Happiness is not something ready made. It comes from your own actions.”
― Dalai Lama XIV
Evo zasto nisam ljubitelj velikih gradova...
http://news.nationalpost.com/2012/06/03/eaton-centre-shooting-commentary/
Wednesday, April 25, 2012
Gost na blogu: Calgary by Redapple
Dragi moji,
U razmjeni informacija, recepata I savjeta na facebooku, Silycat I ja smo odlucili da napisemo nesto kratko o nasem dolasku u Kanadu, jer smo mi odabrali da dodjemo u Albertu, tacnije u Calgary, a informacija o zivotu ovdje su pomalo oskudne. Pa draga Silycat, bolje te nasla I bas se radujem ovoj nasoj internetskoj kafici.
Kako stici do toga da dobijete PR ima na forumu sasvim dovoljno. Mi smo tamo visili 5 punih godina.Kad nadjem stare postove, iznenadim se sta su mi sve bili planovi I kakve sam sve kombinacije imala za odlazak, na kraju upalio je legitiman nacin: strpljenje, cekanje da se steknu poeni, aplikacija I poznate vize u poznatoj predivnoj ambasadi u predivnom Becu. Odmah nakon tih famoznih viza nama je roda bila u posjeti, samo da nam sapne novosti, tako da smo se nasli u situaciji da u zadnji cas mjenjamo planove
vezane za landing destination. Nas prioritetni izbor je bio Toronto I ja sam zaista zeljela tamo da idem.
Ne volim da biram manje, skromnije, volim sve naj naj, pa tako I Toronto, medjutim sa bebom na putu,na pocetku zime, polako smo izgubili sigurnost u Ontario I poceli da istrazujemo Albertu. Pogotovo, sto smo vidjeli da trudnu zenu nece da prihvati nijedno privatno osiguranje ako vec nema drzavno zdravstveno osiguranje. S druge strane taj dio posla u Alberti je zaista jednostavan I brz. Mi smo imali osiguranje od prvog dana, ljekara smo bukirali jos iz Bosne, jer se radi o sjajnoj doktorki koja je iz Srbije,
pa da ne izgubimo mjesto. Cim smo predali papire za zdravstveno dobili smo health card numbers, sa obavjestenjem da ce kartice stici kasnije, za 10ak dana I tako je I bilo. Do tada smo mogli koristiti svoje brojeve I naravno usluge ljekara I ostalih institucija. Mislim da je to bio najveci pokretac za odluku o zivotu u Alberti. Odmah iza toga je isla I prica o ekonomskom bumu I cinjenici da ce za pocetak samo muz da radi I da su ovdje vece plate, ima vise posla itd... Cak smo naivno I povrsno citajuci mislili da se ne mora ni vozacka polagati, ali tu smo pogrijesili. Juce mi je u gostima bila Kanadjanka koja je resident manager nase zgrade I ona mi je ispricala slicnu pricu o health benefit I stimulansima. Ona I njen suprug su porijeklom iz Ontaria, a odlucili su se da zive u Alberti jer im se rodilo prvo dijete sa dijagnozom Daunovog sindroma. Pomoc porodicama sa djecom sa specijalnim potrebama je toliko neuporedivo veca ovdje nego u Ontariu da su bez razmisljanja ostali I jos su tu. Pomoc je kako finansijska, tako Izdravstvena i edukacijska. Njihovi prijatelji koji imaju dijete sa slicnim problemom I koji zive u Ontariju imaju pravo na 3 sesije govorne terapije godisnje, a oni ovdje imaju pravo na dvije sesije nedeljno. To je samo jedan primjer. Inace klinac ide u redovnu skolu, gdje ima asistenta koji mu pomaze da prodje kroz nastavu, a da ne opterecuju glavnu uciteljicu previse. Takodje, with compliments from Alberta Government. Ovo je ekstreman slucaj, ali ilustrovan primjer sta cini sve motive ljudi da dodju iz drugih provincija u Albertu. Dvojica mladica koji rade sa mojim muzem su iz Montreala I rekli su mu da je tamo zivot odlican, ali da nema novca, a da ovdje nema zivota, ali je lova odlicna… Mozda imaju pravo.
U poredjenju sa takvim gradovima, kao sto su Montreal I Toronto, Calgary vjerovatno nema neki zivot,ali je daleko od toga da ga nema uopste. Ipak, tamo gdje ima novca, ima I nacina da se zabavi I provede, to je sigurno tako. Plus za ljubitelje planine, ovo je zaista predivan predeo. Mi smo upoznali nase ljude koji su cijeli zivot bili kamperi I lovci, generalno prirodnjaci I njima je ovdje raj. Sve zavisi sta ko voli.
Nego da se ja vratim na ove egzistencijalne problem imigranata, tj. na pocetak. Mi smo dosli polovinom marta, imali smo karte u jednom pravcu I let kombinaciju Easy Jet I Air Transat. I jedni I drugi su vrlo pristojni I nismo imali nikakvih problema u putu. Karte su nas izasle oko 370 eura po osobi, tu je uljkucen I smjestaj u Londonu, jer smo mi letove namjerno razdvojili iz razloga sto nisu povezani I ne garantuju zamjenu, I iz razloga da klinac bolje podnese put. I zaista lakse mi je bilo doci iz Londona do Calgary/a nego do Londona. Divna soba, udobni duseci i predivni London su ucinili cudo, tako da smo 9 I 15 minuta leta lagano podnijeli. Prvi kontak sa Calgary/em je aerodrum I on bas odslikava kaubojski grad u koji dolazis. Bio je St. Patric dan I dijelili su cokolade djeci, svi su ljubazni, ali aerodrum izgleda kao necija komunisticka kuca izgradjena osamdesetih na kojoj niko nista nije radio, sem odrzavao od tada. Poslije
Londona to dodje malo razocaravajuce. Onda, na check outu uopste nema razdvajanja porodica I ostalih,
tako da stojis u ogromnom redu I cekas sto godina sa trudnickim stomakom I klincem od 2 godine koji je upravo proveo devet sati u avionu. A u Londonu (jos smo mi bili na Gatwick/u, ne znam kakvi bi mi utisci tek bili da smo dosli sa Haethrowa/a) na aerodrumu predivne radnje, million kutaka za porodice, potpuno odvojen check in I out za porodice, svi te pustaju preko reda. I onda kad izadjes na Calgary aerodrum mislis da si se vozio u proslost, a ne na zapad. Ovo sve necu da poredim sa nasim aerodrumom I dogadjajima tamo, to je tek prica za sebe. Poslije nekog vremena jedan od cuvara je video da smo mi peceni I pred nervnim slomom pa nas je pustio u red koji je rezervisan za Canadian Residents, kao tu je manja guzva. I to uz osmjeh, kao u ovaj red ste morali samo sad I od svakog slijedeceg puta idete u red sa Canadian Residents. To su sitnice, ali se primjete na kilometar. Slijedeci koraci su ukljucivali SIN, Health Cards, Child Benefit I to sve ide prilicno brzo I bez problema. Skupili smo million brosura u tim institucijama jer imigracioni sluzbenici ne daju nista na aerodrumu, samo landing cards I to je to.
Odmah nakon toga smo poceli traziti stan I auto. E tu je uslijedilo iznenadjenje. Mi smo jos od kuce pregledali oglase, sortirali ih, odlucili da cemo ici u grad/centar, jer je lakse I onda kad smo stigli i poceli da zovemo oglase shvatili smo da u tim zgradama uopste nema mjesta. Ti oglasi tako stoje, ali najraniji datum za useljenje je maj, a u najvecem broju slucajeva jun, a obicno pise da su vacancies immediate. Djavola immediate. Oni koji dolaze ovamo neka budu spremni na to. Najprije sve je dosta
staro I gadno, zatim jako je malo family buildings u gradu, a onda nema mjesta nigdje. Uzas jedan. Punih 14 dana smo trazili stan. Kirije za dvosoban stan su od 1200 do 1400 dolara za prosjek zgrada, najveci broj je 1250 I ukljuceni su voda I grijanje. Ali, mjesta nema, a tamo gdje ga nadjes tu je situacija blago receno ocajna. Kad smo vec postali uzasno nervozni naisli smo na oglas koji se odnosio na jednu od subsidy zgrada Calgary Housing/a koja je predivna, nova, ima veseraj u svakom stanu, masinu za sudje,
mikrotalasnu I kirija je samo 895$, nasoj sreci nikad kraja. Zgrada nije u gradu vec u nekom bogataskom naselju u predgradju, ali grad nije daleko I zgrada je na aveniji koja direktno vodi u centar grada. Parking je podzemni, zagrijani sa pokretnim vratima I kosta 10$ mjesecno. Dakle, ispod svih trzisnih cijena. Ogroman problem sklonjen sa puta. Samo mi fali bolji komsiluk, jer ovaj snobovski ne izvodi djecu
napolje I uzasno je dosadan I miran.
Auto smo kupili I odmah ga registrovali, jer je jos uvijek bilo hladno I zaista se bez njega nije moglo zivjeti. Osigurali smo ga I registrovali na medjunarodne vozacke dozvole, to je za nijansu skuplje, ali se jednostavno bez toga ne moze, pogotovo ako imate malo dijete. Nisam sigurna, ali cini mi se da je mjesecna rata osiguranja 120$, sa njihovim vozackim bi bila mozda oko 100$, dakle zanemarljivo. To me dovodi do pitanja vozacke. Ovdje je pravilo da donesete svoju vozacku I prevod, polazete test isti
dan I onda cekate tri sedmice da oni posalju vas prevod I vozacku u Edmonton gdje provjeravaju da vozacka nije slucajno falsifikat. Poslije vam se jave I onda mozete polagati road test I njega uglavnom
mozete odmah zakazati, u nasem slucaju isti dan, I odmah na licu mjesta dobiti vozacku. S obzirom da je to bezvezno dugacka procedura I da mi nismo mogli naci prevodioca kod koga red cekanja nije ispod 10 dana, mi smo predali medjunarodnu vozacku umjesto prevoda, sacekali 10 dana I onda sjeli na telefon da moljakamo ove u Edmontonu da to zavrse. I stvarno kad smo im objasnili da nam je nephodna vozacka za posao, oni su to odmah uradilii I muz je postao legitimni kanadski vozac, a sad je moj red.
Sa stanom I autom mozete da pocnete malo ozbiljnije da se bavite poslovima I prijavama. Mi smo odmah po dolasku poslali par resume/a jer su se pojavili oglasi u struci koji se ne pojavljuju cesto. To su bili resume/I koji smo napravili jos u Bosni. U medjuvremenu je muz bio I u imigrantskim agencijama na career coaching I savjetovanju za zaposljavanje, ali oni nisu imali tu nista da dodaju, kazu da je resume super (pravili smo prema instrukcijama koje se mogu naci na njihovim sajtovima). Na to smo vec I
zaboravili, a onda kad smo se smjestili poceli smo malo ozbiljnije da pratimo oglase za te poslove I za survival poslove. Muz je imao iskustvo u ugostiteljstvu, radio je za americku komapniju, pa je mislio da tu malo radi dok nesto ne izleti, pri tom se htio samo fokusirati na restorane I pabove, jer tu ima novca, za razliku od kafeterija I fast foodova. E, tu smo napravili gresku u resimeu, jer smo prema savjetima sa
sajtova samo promijenili uvod I organizaciju sa hronoloske na funkcionalnu, pa smo to radno iskustvo stavili u prvi plan, ali ostavili I sve drugo sto je radio, sto je I po struci I po nivoima daleko iznad toga. I naravno, niko nista. Dok smo shvatili sta je u pitanju proslo je vise od sedam dana, onda smo se prihvatili posla I skratili taj cv, relativizirajuci I maksimalno uprostavajuci to skorije radno iskustvo I onda smo
krenuli svuda I upalilo je. Moram da kazem da je guzva u ovom sektoru bas velika, iako ima mnogo novih radnim mjesta, pogotovo sad preko ljeta. Samo na kijiji/u se svakih 15 minuta izbacuju oglasi, ali malo upozorenje, I potraznja je ogromna. Pogotovo na mjestima gdje se pije I jede malo ozbiljnije, jer su svi shvatili da se tu mnogo moze zaraditi. Plus grad je pun ljudi koji rade zadnjih 10 godina samo te poslove,
a oni uvijek imaju prednost u odnosu na vas. Tako da o tome treba dobro razmisliti, nije ni cudo sto su Food and Bevrage managers na listi I ne skidaju ih nikad. Jos jedna stvar, svi koji hoce tim poslom da se bave moraju poloziti pro serve certificate, nije tesko, platis, ucis I polazes online, ali je obavezno. Muz je to uradio odmah kad smo stigli.
Sada su se pocele da javljaju za razgovore i firme iz njegove struke, one sa pocetka, pa se uci intezivno za intervjue I onda cemo vidjeti. Ne znam koliko bi bilo potrebno u Torontu za ovo ili na nekom drugom mjestu pa ne mogu da poredim, ali nama se cini solidno brzo, iako je ovdje sve po istilahu, sve se unaprijed planira, zakazuje I polako odradjuje, tako da konkursi inace traju dugo, a njihov ishod, to je vec buducnost o kojoj cu vam pricati drugi put. Znam samo da ljudi koji se bave industrijom ovdje sigurno nalaze prostor za sebe jako brzo. Tih polsova ima mnogo. Oni koji dopadnu da rade u naftnim kompanijama su takodje presrecni, jer to su takvi uslovi rada I zarade da se ne moze povjerovati. Mi nismo iz tih struka, tako da nama to ne znaci. Ali oni koji jesu, cisto da znaju da je ovdje za njih prava
meka.
E sad neka povrsna vidjenja stvari. Ovdje uopste nema onih velikih americkih ljudi, ja sam za mjesec dana samo jednu ogromnu zenu vidjela, cak su svi jako zgodni. Ima I mnogo zena koje me podsjecaju na beogradske ulice. To nisam ocekivala. Pogotovo sto je provincija u unutrasnjosti. Ista stvar je sa djecom, svi su vizljavi I svi se bave sportom I to mi jako drago da vidim. Druga stvar koju nisam ocekivala je prljavstina. Ja sam ocekivala mnogo cistije okruzenje, ali prasine I blata na tone ima, a I smeca. Ne
primjecujem da ga ljudi bacaju unaokolo, ali ga ima. Kazu da je to zbog vjetra koji sad duva jako I da on nosi to iz kanti za smece, ali sta je onda sa prasine. Napolju kad izadjete, cipele su prljave za dva minuta. Mi nosimo vlazne maramice I stalno trljkamo cipele I opet smo stalno prljavi. Klinac pogotovo, on se svuda valja i stalno je prasnjav, njegova kolica isto tako. Jasno mi je I zasto Istrazivac ima toliko posla na
popravljanju sofersajbni . Kamencici su svuda po ulici od zimskog odrzavanja puteva I svako ima cvakicu na staklu. Pricaju mi kako ce neki usisivaci da naidju I pokupe svo to blato I kamenje, ali ja ih jos nisam vidjela, mozda je rano, ne znam. U nasem kraju je bilo najavljeno ciscenje ulica I oni su bili tu I nesto cackali, ali ja ne vidim neku posebnu razliku. Nemojte me pogresno shvatiti, nije to Bosna-prljavo, ali nije
ni onako kako sam ja ocekivala. Nisam srela klasicne downtown prosjake I narkomane. Bili smo svuda u gradu I ovdje ih nema. Ustvari ima jedan na semaforu, uvijek isti, sa znakom Pomozite. Mislim da je to jer im Alberta zbog hladnoce nije interesantna, ali u svakom slucaju mi je drago jer mi je grad omiljeno mjesto ovdje I ne bih voljela da ga neko pokvari. Inace u samom centru ima par divnih djelova sa autenticnim kaficima, gdje se preko ljeta odrzavaju festivali koje jedva cekam, te oblasti se naslanjaju na
samu rijeku koja takodje prolazi kroz grad I koja ima predivno uredjenju obalu, sa svakakvim zanimacijama. Juce je bilo 21 stepen I bilo je predivno, svi su u parkovima pored rijeke bili u kupacim kostimima I suncali se, a bilo je bas vruce, da sam imala kupaci na sebi I ja bi se skinula. Ovdje je 21 stepen zaista mnogo, sunce przi neizdrzivo jako zbog nadmorske visine, valjda.
Mi jos nismo vidjeli Banff, ja jako volim skijanje, ali zbog stanja u kojem sam nisam otisla na skijanje kad smo stigli, a u proljece ne zelim da idem na planinu, bar ne prvi put, jer necu da kvarim utisak. Planina je ruzna samo u proljece, zato ja cekam ljeto da mi uzitak bude maksimalan. Ono sto svi kazu je da ostavlja bez rijeci I bez daha. E, to cemo da vidimo, ja jedva cekam… Kao na svakoj planini stalno se osjeca
miris mora, pogotovo kad je toplo, to volim ovdje. Stalno osjetite to u vazduhu iako je voda stotinama kilometara daleko. O potrosackoj kulturi i svakakvim cudima necu ni da pricam, ima svega, ali to je vjerovatno tako u cijeloj Kanadi. Ja sad uzivam u garaznim rasprodajama I u istrazivanju svakojakih blaga za minijaturne parice, to je zakon. Isto tako Polako istrazujem sta cu ja kad se zavrsi moje porodiljsko. Uzimam njihov pristup, planiram mjesecima unaprijed I pripremam se.
Jos samo jedna stvar, ovaj clanak je vec predugacak, ali za one koji dolaze trudni Ili planiraju trudnocu ovamo moram I ovo da dodam. Silycat je vec objasnila porodiljsko, a ja cu da dodam ljekarsku njegu. U toku trudnoce na kontrole se ide jednom mjesecno do 20 nedjelje, onda se ide na 15 dana, a u devetom mjesecu na svakih sedam dana. Najkasnije do 28 nedjelje idete samo kod svog porodicnog ljekara, koji
vam mjeri sve vitalne funkcije, slusa bebu na mali ultrazvuk koji nema sliku, vec samo zvuk, radi sve testove krvi I svaki put test urina. Na pravi ultrazvuk se ide samo jednom u toku cijele trudnoce I nemojte da vas to zavara, jer je to ultrazvuk koji traje sat vremena I obuhvata I 3D I 4D tehniku I snima svaki vas organ I bebin po tri puta. To je vise nego dovoljno. Ja sam isla u 24 nedjelji, jer sam tada stigla,
ali inace se ide malo ranije. Ultrazvuk vam radi strucnjak za ultrazvuk, a ne vas ljekar, koji sve te rezultate
snima I salje vasem ljekaru. Meni je bilo super na ultrazvuku, sve je tako posh. Ordinacija je predivna,imas one haljetke koje obuces, predivne ordinacije I cekaonice. Kad dodjes mozes da trazis da ti snime bebu onim 4D I da ti daju snimak I fotografiju. To kosta $20, sve drugo je naravno besplatno. Inace cio zdravstveni sistem je super. Za razliku od onoga sto smo citali od nase drage domacice o situaciji u
Torontu, ovdje je sve precizno, tacno, na vrijeme I bez cekanja. Ja stalno visim u laboratorijama,ordinacijama I slicnim institucijama I sve je na vrijeme, u zakazanom terminu I bez problema. A I titermini se dosta brzo dobijaju, za laboratoriju ili isti dan, ili sutra, a za ordinaciju oko dva dana. Pitala sam sta da radim u slucaju da je klinac bolestan I da trebamo hitno da dodjemo, oni kazu samo nazovite, recite I mi cemo vas ugurati. Tada malo sacekas, ali te prime. U ordinacijama, za razliku od grada, kao I u svim drugim institucijama toaleti li washrooms su savrseni. To mi nikada nece biti jasno, jednostavno nikad se nista neprijatno ne osjeca u njima. Uvijek savrseno mirisu I besprekorno su cisti. Isto tako osoblje u tim ljekarskim institucijama je jako ljubazno. E, sad cula sam da u slucaju da ti treba hitna pomoc I da se sam dovezes, mozes I skapati cekajuci dok te prime… To traje satima… To ne znam I pu pu,
valjda necu ni saznati… Vjerovatno vise vole da oni dodju I da vam isporuce racun, nisam sigurna. Nego, da nastavim. Poslije te, najkasnije 28 nedjelje se selis kod ljekara u bolnicu u kojoj ces se poroditi. Preporucuje te tvoj ljekar, datom ginekologu u bolnici I od tada do porodjaja se oni brinu o vama i bebi. To ne znaci da ce vas isti ljekar I poroditi, porodice vas onaj ko se zadesi. Cesto to bude bas vas ljekar, ali
moze da se desi da je na odmoru, da je vikend I slicno. Kako je tamo, pricacu vam drugi put uz kaficu kod nase domacice Silycat. Ja cu sad samo da pojedem jos jedan njen virtuelni kolacic koji stalno gledam na facebooku I da vas sve pozdravim iz predivnog I rekordno toplog za ovaj period godine Calgary/a. Danas je 26 stepeni, to nije zabiljezeno u zadnjih sto godina.
Redapple
Svaka cast na ovako obimnom postu i hvala puno za Redapple :)
U razmjeni informacija, recepata I savjeta na facebooku, Silycat I ja smo odlucili da napisemo nesto kratko o nasem dolasku u Kanadu, jer smo mi odabrali da dodjemo u Albertu, tacnije u Calgary, a informacija o zivotu ovdje su pomalo oskudne. Pa draga Silycat, bolje te nasla I bas se radujem ovoj nasoj internetskoj kafici.
Kako stici do toga da dobijete PR ima na forumu sasvim dovoljno. Mi smo tamo visili 5 punih godina.Kad nadjem stare postove, iznenadim se sta su mi sve bili planovi I kakve sam sve kombinacije imala za odlazak, na kraju upalio je legitiman nacin: strpljenje, cekanje da se steknu poeni, aplikacija I poznate vize u poznatoj predivnoj ambasadi u predivnom Becu. Odmah nakon tih famoznih viza nama je roda bila u posjeti, samo da nam sapne novosti, tako da smo se nasli u situaciji da u zadnji cas mjenjamo planove
vezane za landing destination. Nas prioritetni izbor je bio Toronto I ja sam zaista zeljela tamo da idem.
Ne volim da biram manje, skromnije, volim sve naj naj, pa tako I Toronto, medjutim sa bebom na putu,na pocetku zime, polako smo izgubili sigurnost u Ontario I poceli da istrazujemo Albertu. Pogotovo, sto smo vidjeli da trudnu zenu nece da prihvati nijedno privatno osiguranje ako vec nema drzavno zdravstveno osiguranje. S druge strane taj dio posla u Alberti je zaista jednostavan I brz. Mi smo imali osiguranje od prvog dana, ljekara smo bukirali jos iz Bosne, jer se radi o sjajnoj doktorki koja je iz Srbije,
pa da ne izgubimo mjesto. Cim smo predali papire za zdravstveno dobili smo health card numbers, sa obavjestenjem da ce kartice stici kasnije, za 10ak dana I tako je I bilo. Do tada smo mogli koristiti svoje brojeve I naravno usluge ljekara I ostalih institucija. Mislim da je to bio najveci pokretac za odluku o zivotu u Alberti. Odmah iza toga je isla I prica o ekonomskom bumu I cinjenici da ce za pocetak samo muz da radi I da su ovdje vece plate, ima vise posla itd... Cak smo naivno I povrsno citajuci mislili da se ne mora ni vozacka polagati, ali tu smo pogrijesili. Juce mi je u gostima bila Kanadjanka koja je resident manager nase zgrade I ona mi je ispricala slicnu pricu o health benefit I stimulansima. Ona I njen suprug su porijeklom iz Ontaria, a odlucili su se da zive u Alberti jer im se rodilo prvo dijete sa dijagnozom Daunovog sindroma. Pomoc porodicama sa djecom sa specijalnim potrebama je toliko neuporedivo veca ovdje nego u Ontariu da su bez razmisljanja ostali I jos su tu. Pomoc je kako finansijska, tako Izdravstvena i edukacijska. Njihovi prijatelji koji imaju dijete sa slicnim problemom I koji zive u Ontariju imaju pravo na 3 sesije govorne terapije godisnje, a oni ovdje imaju pravo na dvije sesije nedeljno. To je samo jedan primjer. Inace klinac ide u redovnu skolu, gdje ima asistenta koji mu pomaze da prodje kroz nastavu, a da ne opterecuju glavnu uciteljicu previse. Takodje, with compliments from Alberta Government. Ovo je ekstreman slucaj, ali ilustrovan primjer sta cini sve motive ljudi da dodju iz drugih provincija u Albertu. Dvojica mladica koji rade sa mojim muzem su iz Montreala I rekli su mu da je tamo zivot odlican, ali da nema novca, a da ovdje nema zivota, ali je lova odlicna… Mozda imaju pravo.
U poredjenju sa takvim gradovima, kao sto su Montreal I Toronto, Calgary vjerovatno nema neki zivot,ali je daleko od toga da ga nema uopste. Ipak, tamo gdje ima novca, ima I nacina da se zabavi I provede, to je sigurno tako. Plus za ljubitelje planine, ovo je zaista predivan predeo. Mi smo upoznali nase ljude koji su cijeli zivot bili kamperi I lovci, generalno prirodnjaci I njima je ovdje raj. Sve zavisi sta ko voli.
Nego da se ja vratim na ove egzistencijalne problem imigranata, tj. na pocetak. Mi smo dosli polovinom marta, imali smo karte u jednom pravcu I let kombinaciju Easy Jet I Air Transat. I jedni I drugi su vrlo pristojni I nismo imali nikakvih problema u putu. Karte su nas izasle oko 370 eura po osobi, tu je uljkucen I smjestaj u Londonu, jer smo mi letove namjerno razdvojili iz razloga sto nisu povezani I ne garantuju zamjenu, I iz razloga da klinac bolje podnese put. I zaista lakse mi je bilo doci iz Londona do Calgary/a nego do Londona. Divna soba, udobni duseci i predivni London su ucinili cudo, tako da smo 9 I 15 minuta leta lagano podnijeli. Prvi kontak sa Calgary/em je aerodrum I on bas odslikava kaubojski grad u koji dolazis. Bio je St. Patric dan I dijelili su cokolade djeci, svi su ljubazni, ali aerodrum izgleda kao necija komunisticka kuca izgradjena osamdesetih na kojoj niko nista nije radio, sem odrzavao od tada. Poslije
Londona to dodje malo razocaravajuce. Onda, na check outu uopste nema razdvajanja porodica I ostalih,
tako da stojis u ogromnom redu I cekas sto godina sa trudnickim stomakom I klincem od 2 godine koji je upravo proveo devet sati u avionu. A u Londonu (jos smo mi bili na Gatwick/u, ne znam kakvi bi mi utisci tek bili da smo dosli sa Haethrowa/a) na aerodrumu predivne radnje, million kutaka za porodice, potpuno odvojen check in I out za porodice, svi te pustaju preko reda. I onda kad izadjes na Calgary aerodrum mislis da si se vozio u proslost, a ne na zapad. Ovo sve necu da poredim sa nasim aerodrumom I dogadjajima tamo, to je tek prica za sebe. Poslije nekog vremena jedan od cuvara je video da smo mi peceni I pred nervnim slomom pa nas je pustio u red koji je rezervisan za Canadian Residents, kao tu je manja guzva. I to uz osmjeh, kao u ovaj red ste morali samo sad I od svakog slijedeceg puta idete u red sa Canadian Residents. To su sitnice, ali se primjete na kilometar. Slijedeci koraci su ukljucivali SIN, Health Cards, Child Benefit I to sve ide prilicno brzo I bez problema. Skupili smo million brosura u tim institucijama jer imigracioni sluzbenici ne daju nista na aerodrumu, samo landing cards I to je to.
Odmah nakon toga smo poceli traziti stan I auto. E tu je uslijedilo iznenadjenje. Mi smo jos od kuce pregledali oglase, sortirali ih, odlucili da cemo ici u grad/centar, jer je lakse I onda kad smo stigli i poceli da zovemo oglase shvatili smo da u tim zgradama uopste nema mjesta. Ti oglasi tako stoje, ali najraniji datum za useljenje je maj, a u najvecem broju slucajeva jun, a obicno pise da su vacancies immediate. Djavola immediate. Oni koji dolaze ovamo neka budu spremni na to. Najprije sve je dosta
staro I gadno, zatim jako je malo family buildings u gradu, a onda nema mjesta nigdje. Uzas jedan. Punih 14 dana smo trazili stan. Kirije za dvosoban stan su od 1200 do 1400 dolara za prosjek zgrada, najveci broj je 1250 I ukljuceni su voda I grijanje. Ali, mjesta nema, a tamo gdje ga nadjes tu je situacija blago receno ocajna. Kad smo vec postali uzasno nervozni naisli smo na oglas koji se odnosio na jednu od subsidy zgrada Calgary Housing/a koja je predivna, nova, ima veseraj u svakom stanu, masinu za sudje,
mikrotalasnu I kirija je samo 895$, nasoj sreci nikad kraja. Zgrada nije u gradu vec u nekom bogataskom naselju u predgradju, ali grad nije daleko I zgrada je na aveniji koja direktno vodi u centar grada. Parking je podzemni, zagrijani sa pokretnim vratima I kosta 10$ mjesecno. Dakle, ispod svih trzisnih cijena. Ogroman problem sklonjen sa puta. Samo mi fali bolji komsiluk, jer ovaj snobovski ne izvodi djecu
napolje I uzasno je dosadan I miran.
Auto smo kupili I odmah ga registrovali, jer je jos uvijek bilo hladno I zaista se bez njega nije moglo zivjeti. Osigurali smo ga I registrovali na medjunarodne vozacke dozvole, to je za nijansu skuplje, ali se jednostavno bez toga ne moze, pogotovo ako imate malo dijete. Nisam sigurna, ali cini mi se da je mjesecna rata osiguranja 120$, sa njihovim vozackim bi bila mozda oko 100$, dakle zanemarljivo. To me dovodi do pitanja vozacke. Ovdje je pravilo da donesete svoju vozacku I prevod, polazete test isti
dan I onda cekate tri sedmice da oni posalju vas prevod I vozacku u Edmonton gdje provjeravaju da vozacka nije slucajno falsifikat. Poslije vam se jave I onda mozete polagati road test I njega uglavnom
mozete odmah zakazati, u nasem slucaju isti dan, I odmah na licu mjesta dobiti vozacku. S obzirom da je to bezvezno dugacka procedura I da mi nismo mogli naci prevodioca kod koga red cekanja nije ispod 10 dana, mi smo predali medjunarodnu vozacku umjesto prevoda, sacekali 10 dana I onda sjeli na telefon da moljakamo ove u Edmontonu da to zavrse. I stvarno kad smo im objasnili da nam je nephodna vozacka za posao, oni su to odmah uradilii I muz je postao legitimni kanadski vozac, a sad je moj red.
Sa stanom I autom mozete da pocnete malo ozbiljnije da se bavite poslovima I prijavama. Mi smo odmah po dolasku poslali par resume/a jer su se pojavili oglasi u struci koji se ne pojavljuju cesto. To su bili resume/I koji smo napravili jos u Bosni. U medjuvremenu je muz bio I u imigrantskim agencijama na career coaching I savjetovanju za zaposljavanje, ali oni nisu imali tu nista da dodaju, kazu da je resume super (pravili smo prema instrukcijama koje se mogu naci na njihovim sajtovima). Na to smo vec I
zaboravili, a onda kad smo se smjestili poceli smo malo ozbiljnije da pratimo oglase za te poslove I za survival poslove. Muz je imao iskustvo u ugostiteljstvu, radio je za americku komapniju, pa je mislio da tu malo radi dok nesto ne izleti, pri tom se htio samo fokusirati na restorane I pabove, jer tu ima novca, za razliku od kafeterija I fast foodova. E, tu smo napravili gresku u resimeu, jer smo prema savjetima sa
sajtova samo promijenili uvod I organizaciju sa hronoloske na funkcionalnu, pa smo to radno iskustvo stavili u prvi plan, ali ostavili I sve drugo sto je radio, sto je I po struci I po nivoima daleko iznad toga. I naravno, niko nista. Dok smo shvatili sta je u pitanju proslo je vise od sedam dana, onda smo se prihvatili posla I skratili taj cv, relativizirajuci I maksimalno uprostavajuci to skorije radno iskustvo I onda smo
krenuli svuda I upalilo je. Moram da kazem da je guzva u ovom sektoru bas velika, iako ima mnogo novih radnim mjesta, pogotovo sad preko ljeta. Samo na kijiji/u se svakih 15 minuta izbacuju oglasi, ali malo upozorenje, I potraznja je ogromna. Pogotovo na mjestima gdje se pije I jede malo ozbiljnije, jer su svi shvatili da se tu mnogo moze zaraditi. Plus grad je pun ljudi koji rade zadnjih 10 godina samo te poslove,
a oni uvijek imaju prednost u odnosu na vas. Tako da o tome treba dobro razmisliti, nije ni cudo sto su Food and Bevrage managers na listi I ne skidaju ih nikad. Jos jedna stvar, svi koji hoce tim poslom da se bave moraju poloziti pro serve certificate, nije tesko, platis, ucis I polazes online, ali je obavezno. Muz je to uradio odmah kad smo stigli.
Sada su se pocele da javljaju za razgovore i firme iz njegove struke, one sa pocetka, pa se uci intezivno za intervjue I onda cemo vidjeti. Ne znam koliko bi bilo potrebno u Torontu za ovo ili na nekom drugom mjestu pa ne mogu da poredim, ali nama se cini solidno brzo, iako je ovdje sve po istilahu, sve se unaprijed planira, zakazuje I polako odradjuje, tako da konkursi inace traju dugo, a njihov ishod, to je vec buducnost o kojoj cu vam pricati drugi put. Znam samo da ljudi koji se bave industrijom ovdje sigurno nalaze prostor za sebe jako brzo. Tih polsova ima mnogo. Oni koji dopadnu da rade u naftnim kompanijama su takodje presrecni, jer to su takvi uslovi rada I zarade da se ne moze povjerovati. Mi nismo iz tih struka, tako da nama to ne znaci. Ali oni koji jesu, cisto da znaju da je ovdje za njih prava
meka.
E sad neka povrsna vidjenja stvari. Ovdje uopste nema onih velikih americkih ljudi, ja sam za mjesec dana samo jednu ogromnu zenu vidjela, cak su svi jako zgodni. Ima I mnogo zena koje me podsjecaju na beogradske ulice. To nisam ocekivala. Pogotovo sto je provincija u unutrasnjosti. Ista stvar je sa djecom, svi su vizljavi I svi se bave sportom I to mi jako drago da vidim. Druga stvar koju nisam ocekivala je prljavstina. Ja sam ocekivala mnogo cistije okruzenje, ali prasine I blata na tone ima, a I smeca. Ne
primjecujem da ga ljudi bacaju unaokolo, ali ga ima. Kazu da je to zbog vjetra koji sad duva jako I da on nosi to iz kanti za smece, ali sta je onda sa prasine. Napolju kad izadjete, cipele su prljave za dva minuta. Mi nosimo vlazne maramice I stalno trljkamo cipele I opet smo stalno prljavi. Klinac pogotovo, on se svuda valja i stalno je prasnjav, njegova kolica isto tako. Jasno mi je I zasto Istrazivac ima toliko posla na
popravljanju sofersajbni . Kamencici su svuda po ulici od zimskog odrzavanja puteva I svako ima cvakicu na staklu. Pricaju mi kako ce neki usisivaci da naidju I pokupe svo to blato I kamenje, ali ja ih jos nisam vidjela, mozda je rano, ne znam. U nasem kraju je bilo najavljeno ciscenje ulica I oni su bili tu I nesto cackali, ali ja ne vidim neku posebnu razliku. Nemojte me pogresno shvatiti, nije to Bosna-prljavo, ali nije
ni onako kako sam ja ocekivala. Nisam srela klasicne downtown prosjake I narkomane. Bili smo svuda u gradu I ovdje ih nema. Ustvari ima jedan na semaforu, uvijek isti, sa znakom Pomozite. Mislim da je to jer im Alberta zbog hladnoce nije interesantna, ali u svakom slucaju mi je drago jer mi je grad omiljeno mjesto ovdje I ne bih voljela da ga neko pokvari. Inace u samom centru ima par divnih djelova sa autenticnim kaficima, gdje se preko ljeta odrzavaju festivali koje jedva cekam, te oblasti se naslanjaju na
samu rijeku koja takodje prolazi kroz grad I koja ima predivno uredjenju obalu, sa svakakvim zanimacijama. Juce je bilo 21 stepen I bilo je predivno, svi su u parkovima pored rijeke bili u kupacim kostimima I suncali se, a bilo je bas vruce, da sam imala kupaci na sebi I ja bi se skinula. Ovdje je 21 stepen zaista mnogo, sunce przi neizdrzivo jako zbog nadmorske visine, valjda.
Mi jos nismo vidjeli Banff, ja jako volim skijanje, ali zbog stanja u kojem sam nisam otisla na skijanje kad smo stigli, a u proljece ne zelim da idem na planinu, bar ne prvi put, jer necu da kvarim utisak. Planina je ruzna samo u proljece, zato ja cekam ljeto da mi uzitak bude maksimalan. Ono sto svi kazu je da ostavlja bez rijeci I bez daha. E, to cemo da vidimo, ja jedva cekam… Kao na svakoj planini stalno se osjeca
miris mora, pogotovo kad je toplo, to volim ovdje. Stalno osjetite to u vazduhu iako je voda stotinama kilometara daleko. O potrosackoj kulturi i svakakvim cudima necu ni da pricam, ima svega, ali to je vjerovatno tako u cijeloj Kanadi. Ja sad uzivam u garaznim rasprodajama I u istrazivanju svakojakih blaga za minijaturne parice, to je zakon. Isto tako Polako istrazujem sta cu ja kad se zavrsi moje porodiljsko. Uzimam njihov pristup, planiram mjesecima unaprijed I pripremam se.
Jos samo jedna stvar, ovaj clanak je vec predugacak, ali za one koji dolaze trudni Ili planiraju trudnocu ovamo moram I ovo da dodam. Silycat je vec objasnila porodiljsko, a ja cu da dodam ljekarsku njegu. U toku trudnoce na kontrole se ide jednom mjesecno do 20 nedjelje, onda se ide na 15 dana, a u devetom mjesecu na svakih sedam dana. Najkasnije do 28 nedjelje idete samo kod svog porodicnog ljekara, koji
vam mjeri sve vitalne funkcije, slusa bebu na mali ultrazvuk koji nema sliku, vec samo zvuk, radi sve testove krvi I svaki put test urina. Na pravi ultrazvuk se ide samo jednom u toku cijele trudnoce I nemojte da vas to zavara, jer je to ultrazvuk koji traje sat vremena I obuhvata I 3D I 4D tehniku I snima svaki vas organ I bebin po tri puta. To je vise nego dovoljno. Ja sam isla u 24 nedjelji, jer sam tada stigla,
ali inace se ide malo ranije. Ultrazvuk vam radi strucnjak za ultrazvuk, a ne vas ljekar, koji sve te rezultate
snima I salje vasem ljekaru. Meni je bilo super na ultrazvuku, sve je tako posh. Ordinacija je predivna,imas one haljetke koje obuces, predivne ordinacije I cekaonice. Kad dodjes mozes da trazis da ti snime bebu onim 4D I da ti daju snimak I fotografiju. To kosta $20, sve drugo je naravno besplatno. Inace cio zdravstveni sistem je super. Za razliku od onoga sto smo citali od nase drage domacice o situaciji u
Torontu, ovdje je sve precizno, tacno, na vrijeme I bez cekanja. Ja stalno visim u laboratorijama,ordinacijama I slicnim institucijama I sve je na vrijeme, u zakazanom terminu I bez problema. A I titermini se dosta brzo dobijaju, za laboratoriju ili isti dan, ili sutra, a za ordinaciju oko dva dana. Pitala sam sta da radim u slucaju da je klinac bolestan I da trebamo hitno da dodjemo, oni kazu samo nazovite, recite I mi cemo vas ugurati. Tada malo sacekas, ali te prime. U ordinacijama, za razliku od grada, kao I u svim drugim institucijama toaleti li washrooms su savrseni. To mi nikada nece biti jasno, jednostavno nikad se nista neprijatno ne osjeca u njima. Uvijek savrseno mirisu I besprekorno su cisti. Isto tako osoblje u tim ljekarskim institucijama je jako ljubazno. E, sad cula sam da u slucaju da ti treba hitna pomoc I da se sam dovezes, mozes I skapati cekajuci dok te prime… To traje satima… To ne znam I pu pu,
valjda necu ni saznati… Vjerovatno vise vole da oni dodju I da vam isporuce racun, nisam sigurna. Nego, da nastavim. Poslije te, najkasnije 28 nedjelje se selis kod ljekara u bolnicu u kojoj ces se poroditi. Preporucuje te tvoj ljekar, datom ginekologu u bolnici I od tada do porodjaja se oni brinu o vama i bebi. To ne znaci da ce vas isti ljekar I poroditi, porodice vas onaj ko se zadesi. Cesto to bude bas vas ljekar, ali
moze da se desi da je na odmoru, da je vikend I slicno. Kako je tamo, pricacu vam drugi put uz kaficu kod nase domacice Silycat. Ja cu sad samo da pojedem jos jedan njen virtuelni kolacic koji stalno gledam na facebooku I da vas sve pozdravim iz predivnog I rekordno toplog za ovaj period godine Calgary/a. Danas je 26 stepeni, to nije zabiljezeno u zadnjih sto godina.
Redapple
Svaka cast na ovako obimnom postu i hvala puno za Redapple :)
Friday, April 20, 2012
Pitanja sa intervjua
" Morate verovati u sebe, jer ste nekad jedina osoba koja veruje u vaš uspeh."
Trazenje posla.
1. Sredila papire, akreditovala jednu od diploma, dobila licencu za rad, pokupila pisma preporuke, zamolila prijatelje da mi budu reference u Kanadi, pokupila njihove brojeve telefona.
2. Poslala svoj rezime svom novom savetniku za zaposlenje kod kog sam otisla kada sam sredjivala diplomu po savete i ostalo...on mi je ispravio 2 stvari u rezimeu i objasnio na sta da obratim paznju, poslao mi je spisak svih skolica i vrtica u Londonu i rekao mi da saljem rezime redom...
3. Visila na netu i trazila oglase u gradu.Poslala rezime.
4. Visila na netu i vezbala odgovore na pitanja za intervju, usmeno i pismeno.Citala knjige o razlicitim aspektima intervjua.
5. Otvorila poseban bankovni racun.
6. Kupila odecu i obucu za intervju.
7. Proverila sve autobuske linije u gradu, pogotovo prema mestima gde idem na intervju. ............................................................................................................................................
Neka od pitanja koje su mi postavili -podrazumeva se da se sva odnose na situacije na poslu: ps. ovo su MOJI licni odgovori, na internetu pronadjite preporucene odgovore.
1. kazite nam nesto o sebi.
-ne ide se u detalje, ja sam ta i ta, imam to i to obrazovanje i iskustvo, mislim da sam creative, versatile and able to learn new things fast, I love my family and they are foundation of my whole life and my biggest support.
2. Navedite primer kada ste imali problem i morali sami na brzinu da ga resite a nije bilo vaseg pretpostavljenog u blizini.
- hoce da vide koliko ste samostalni: zavisno od problema prvo pokusam da ga resim sama, ali ukoliko je situacija ozbiljna, sigurnost dece zavisi od mene i ako shvatim da mi je potrebna pomoc trazim je od kolega ili saradnika.Poenta: umem da procenim svoje obaveze i uskladim ih sa svojim mogucnostima tako da nikada ne ugrozim decu ili posao.
3. Sta radite kada ste u konfliktu sa kolegom?
Uvek izbegavam konflikt. Sebe smatram vrlo tolerantnom i uravnotezenom osobom, ljude prihvatam onakvima kakvi jesu, ako su mi kolege ponekad neraspolozene ili neprijatne ne uzimam im to za zlo jer se desava svima, ako se pretvori u hronicno ponasanje pokusavam da im privatnim razgovorom dam do znanja da sam tu ako im je potrebna pomoc i da mozda nisu primetili kakav utisak ostavljaju na druge.Ako necije ponasanje prema drugima eskalira postoji osoba u kompaniji koja je nadredjena ili zaduzena da pomogne oko resavanja te situacije.
4. Koji deo svog posla smatrate najstresnijim?
Rad sa "teskim" roditeljima, ponekad roditelji imaju specificne zahteve ili ne pronadju zajednicki jezik sa prosvetnim radnicima, deci je lakse objasniti nesto nego roditeljima koji vec imaju formirano svoje misljenje i ubedjenja.Rad sa takvim roditeljima trazi posebnu opreznost i jako dobru sposobnost komunikacije i fleksibilnost.Imam dosta iskustva sa ovakvim situacijama, radionica "kako komunicirati" mi je puno pomogla da savladam razlicite tehnike komunikacije.Primer.
-Odgovor pokazuje da sam svesna problema i da sam se obrazovala kako da lakse izadjem na kraj sa njim, primer treba da ilustruje kako sam svojim umecem resila problem u komunikaciji i uspostavila dobar odnos sa roditeljima sto je u najboljem interesu deteta.
5. Zasto volite svoj posao?
Hm....svako za sebe :) u principu dozvoljava mi da brinem o drugima, da ucim od drugih i da ucim druge, nikada nije dosadan i uvek ima izazova, mogu da se kreativno izrazim, ima divnu emocionalnu nagradu kada ga radite kako treba- deca vas vole i cene,znate da ste vi ti koji menjaju neciji zivot na bolje, jednostavno ispunjava me.
6. Koji su vam ciljevi u zivotu?
Da brinem o svojoj porodici, da rastem i razvijam se profesionalno, naucim bar jos jedan strani jezik i proputujem svet, da imam svoju bastu jer obozavam biljke, prirodu i zdrav nacin zivota :) Iz ovog se vidi da mi porodica na prvom mestu a posao na drugom, ucenje na trecem a zabava na cetvrtom, ali neko mozda moze da kaze obrnuto -da napredujem profesionalno i razvijam karijeru da bih mogao da brinem o svojoj porodici...switch job 1 family 2.
7. Opisite sebe samo jednom recju i objasnite zasto ste bas to odabrali.
opet svako za sebe :) odabrati rec koja opisuje vas kao osobu koja se uklapa u sliku posla, najcesci izbor je: dosledan, sposoban, reliable, detaljan,odgovoran-responsible, flexible, creative,rec koja se izbegava je smart jer time dajete do znanja drugima da mislite da ste pametniji od njih ili da smatrate da je greh ako neko nije pametan, izaberite rec koja je slicna po znacenju ali nije iskljuciva kao npr experienced. moj izbor : creative,versatile ili jack of all trades :) obozavam da ucim nove stvari, govorim nekoliko jezika, lepo crtam, pravim torte i kolace, bavim se fotografijom, putovala sam u razlicite zemlje,imam prijatelje iz razlicitih kultura i sredina,znam imena svih biljeka i insekata koje vidim na ulici, sve me zanima i radoznala sam...
8. Kako cete navesti dete da uradi nesto sto ono ne zeli da uradi?
Zavisi od deteta i njegove licnosti...primer za tvrdoglavo dete i primer za povuceno dete,uglavnom truditi se kako znam i umem da dam detetu podrsku da prevazidje svoj problem.Improvizovati, mozda mu obecati sto bi ono zelelo da radi nesto zauzvrat :) podmititi ga hehehe
9. Navedite primer kada ste prekrsili pravila da postignete ono sto se od vas trazilo?
NIKADA NE KRSIM PRAVILA.Moj posao podrazumeva brigu o deci i njihovoj sigurnosti, pravila su tu da to podrze i nikada ih ne krsim.Skola ima svoj raspored i rutinu da bi deca bila sigurnija. Primer, u skoli u kojoj sam radila bilo je zabranjeno pustati decu da odu i kupe sebi uzinu za vreme odmora, moj dobronamerni kolega se sazalio na gladno dete i pustio ga do prodavnice po hranu, dete su udarila kola na pesackom. Ako sam znala da ima dece koja ce provesti dan u skoli gladna, radije sam za vreme svoje pauze kupila kutiju keksa i podelila sa njima nego da ikada imam tu odgovornost da nekog pustim i desi se takvo nesto.
10. Navedite primer kada ste brinuli o drugima.
Kada sam odgovorila na ovo pitanje, koje je bilo poslednje na intervju, ispitivac se rasplakala. Ukratko -dosta pre nego sto sam se preselila u Kanadu zivela sam sa bakom i dedom, kojima sam pomagala oko kucnih poslova i kupovine, kada sam se preselila i kada smo sleteli sa par kofera i malom bebom bez igde ikog naisla sam na neocekivanu podrsku i pomoc nepoznatih ljudi, pomislila sam koliko njih svake godina dolazi sa malom decom bez prijatelja ovde kao ja i kako se oni osecaju isto toliko preplaseno, nova sredina, nova pravila, novi jezik, pomislila sam kako mogu bar da im napisem kako da izbegnu neke situacije i greske i kako da se lakse prilagode na novu drzavu, da im dam reci podrske ako su im potrebne... Ispricala sam im za blog i za nasa iskustva, i rekla sam koliko sam zahvalna na tolikim pozitivnim iskustvima sa ljudima ovde posebno za pomoc od njihove organizacije koja je ymca i tako...da mi je pruzena prilika da vratim nesto od te dobrote samim tim sto mogu da trazim posao u struci...naravno ispricala sam to sa mnogo vise detalja i primera i zena se na kraju rasplakala i zahvalila mi sto sam to podelila sa njima :) ne mogu da opisem kako mi je bilo neprijatno, stvarno nisam imala nameru da nekog rasplacem, uhvatila me panika kada sam videla sta se desilo jer ja nemam osecaj da je to bila tuzna prica, vec vise puna moje nade da ce sve biti ok. i kako je divno kad ljudi misle o drugima i kako to menja neciji zivot manje ili vise.Moj je promenilo.
Opaska autora:
Menja vas zivot samo ako naucite da budete zahvalni na sitnicama koje su vam pruzene a nisu morale da budu, od prijatelja ili stranaca. Niko od nas nije duzan ni zbog cega, da ucini nesto za drugog, niti iko treba da ocekuje da cu ja ili bilo ko drugi uciniti nesto za njega cak iako me lepo zamoli,to je moja ili tudja dobra volja i izbor, ne podrazumeva se da ce sve sto trazite biti odmah usliseno ili na nacin na koji vi trazite, nismo deca. Ali, ako naidjete na takvu osobu i takav gest, ma koliko mali bio, i umete to da prepoznate, bicete bogatiji- emocionalno.
Cesto cujem komentare tipa "imam tetku, tecu, rodjaka tamo i nece da mi pomogne..." a zasto bi neko morao da ti pomogne? Ti ljudi nisu duzni da pomognu nikom ako nece i tacka, ne mozete ih kriviti zbog tog, oni u tom aktu ne vide nista osim tereta i sanse da im se neko pored svih njihovih problema okaci na vrat.Jednostavno su takvi kakvi su, oni polaze od sebe i svojih potreba i razmisljaju da ce im biti tesko da ispune necija ocekivanja i da ce taj neko biti nezahvalan i traziti previse...postoji pretpostavka o sebicnosti i koristi sa obe strane.
Let's face it, nisu svi ljudi ni dobri ni fini ni kulturni, i neki ce ako im se pruzi prilika iskoristiti sve koje mogu, normalno je da ljudi imaju strah od takvih i da zele da se zastite kad ne znaju sa kim imaju posla. Ja sam zahvalna sto mi je neko ponudio smestaj i da mi iznajmi stan, da ne moram u buvljivi motel sa malom bebom, meni je znacilo sto me je neko odvezao da izvadim papire u nepoznatom gradu opet sa malom bebom i sacekao me tamo izigravajuci moj privatni taxi, ta osoba je odvojila svoje vreme i ostavila svoju decu kod kuce da bi sacekala mene, to nije sitnica koja se podrazumeva, pogotovo posto me nikada u zivotu nije videla. S druge strane postoje ljudi koji stalno zive u survival modu i misle samo na sebe i svoje potrebe ilustracije te price je ovde ali ipak mislim da je bolje biti zahvalan i na sitnicama, cisto zbog psihickog zdravlja :) radovati se svemu sto je lepo i pozitivno u svetu a ne misliti stalno o svemu sto ti je ikad uskraceno ili biti nezadovoljan zato sto nesto nisi dobio u zivotu, za neke stvari se teba dobro oznojiti i izboriti, neke treba platiti a vecinu radimo sami, kao sto je trazenje posla ili vrtica i skole za dete...naravno svako ima pravo na svoj izbor, neki ljudi uzivaju da imaju kisni oblak iznad glave i vide crno hehehe
To su neka od pitanja koja su mi bila postavljena, ne secam se bas svih, pored toga imali smo i test na 4 strane o planiranju aktivnosti sa decom, i jos neka slicna pitanja vezana za posao i odnose sa decom , roditeljima i saradnicima...prilicno obimno. Intervjui su trajali oko sat vremena u proseku. Acin najduzi je bio skoro 3 sata, ali uglavnom traju 45min do sat i po, zavisi od posla.
Trazenje posla.
1. Sredila papire, akreditovala jednu od diploma, dobila licencu za rad, pokupila pisma preporuke, zamolila prijatelje da mi budu reference u Kanadi, pokupila njihove brojeve telefona.
2. Poslala svoj rezime svom novom savetniku za zaposlenje kod kog sam otisla kada sam sredjivala diplomu po savete i ostalo...on mi je ispravio 2 stvari u rezimeu i objasnio na sta da obratim paznju, poslao mi je spisak svih skolica i vrtica u Londonu i rekao mi da saljem rezime redom...
3. Visila na netu i trazila oglase u gradu.Poslala rezime.
4. Visila na netu i vezbala odgovore na pitanja za intervju, usmeno i pismeno.Citala knjige o razlicitim aspektima intervjua.
5. Otvorila poseban bankovni racun.
6. Kupila odecu i obucu za intervju.
7. Proverila sve autobuske linije u gradu, pogotovo prema mestima gde idem na intervju. ............................................................................................................................................
Neka od pitanja koje su mi postavili -podrazumeva se da se sva odnose na situacije na poslu: ps. ovo su MOJI licni odgovori, na internetu pronadjite preporucene odgovore.
1. kazite nam nesto o sebi.
-ne ide se u detalje, ja sam ta i ta, imam to i to obrazovanje i iskustvo, mislim da sam creative, versatile and able to learn new things fast, I love my family and they are foundation of my whole life and my biggest support.
2. Navedite primer kada ste imali problem i morali sami na brzinu da ga resite a nije bilo vaseg pretpostavljenog u blizini.
- hoce da vide koliko ste samostalni: zavisno od problema prvo pokusam da ga resim sama, ali ukoliko je situacija ozbiljna, sigurnost dece zavisi od mene i ako shvatim da mi je potrebna pomoc trazim je od kolega ili saradnika.Poenta: umem da procenim svoje obaveze i uskladim ih sa svojim mogucnostima tako da nikada ne ugrozim decu ili posao.
3. Sta radite kada ste u konfliktu sa kolegom?
Uvek izbegavam konflikt. Sebe smatram vrlo tolerantnom i uravnotezenom osobom, ljude prihvatam onakvima kakvi jesu, ako su mi kolege ponekad neraspolozene ili neprijatne ne uzimam im to za zlo jer se desava svima, ako se pretvori u hronicno ponasanje pokusavam da im privatnim razgovorom dam do znanja da sam tu ako im je potrebna pomoc i da mozda nisu primetili kakav utisak ostavljaju na druge.Ako necije ponasanje prema drugima eskalira postoji osoba u kompaniji koja je nadredjena ili zaduzena da pomogne oko resavanja te situacije.
4. Koji deo svog posla smatrate najstresnijim?
Rad sa "teskim" roditeljima, ponekad roditelji imaju specificne zahteve ili ne pronadju zajednicki jezik sa prosvetnim radnicima, deci je lakse objasniti nesto nego roditeljima koji vec imaju formirano svoje misljenje i ubedjenja.Rad sa takvim roditeljima trazi posebnu opreznost i jako dobru sposobnost komunikacije i fleksibilnost.Imam dosta iskustva sa ovakvim situacijama, radionica "kako komunicirati" mi je puno pomogla da savladam razlicite tehnike komunikacije.Primer.
-Odgovor pokazuje da sam svesna problema i da sam se obrazovala kako da lakse izadjem na kraj sa njim, primer treba da ilustruje kako sam svojim umecem resila problem u komunikaciji i uspostavila dobar odnos sa roditeljima sto je u najboljem interesu deteta.
5. Zasto volite svoj posao?
Hm....svako za sebe :) u principu dozvoljava mi da brinem o drugima, da ucim od drugih i da ucim druge, nikada nije dosadan i uvek ima izazova, mogu da se kreativno izrazim, ima divnu emocionalnu nagradu kada ga radite kako treba- deca vas vole i cene,znate da ste vi ti koji menjaju neciji zivot na bolje, jednostavno ispunjava me.
6. Koji su vam ciljevi u zivotu?
Da brinem o svojoj porodici, da rastem i razvijam se profesionalno, naucim bar jos jedan strani jezik i proputujem svet, da imam svoju bastu jer obozavam biljke, prirodu i zdrav nacin zivota :) Iz ovog se vidi da mi porodica na prvom mestu a posao na drugom, ucenje na trecem a zabava na cetvrtom, ali neko mozda moze da kaze obrnuto -da napredujem profesionalno i razvijam karijeru da bih mogao da brinem o svojoj porodici...switch job 1 family 2.
7. Opisite sebe samo jednom recju i objasnite zasto ste bas to odabrali.
opet svako za sebe :) odabrati rec koja opisuje vas kao osobu koja se uklapa u sliku posla, najcesci izbor je: dosledan, sposoban, reliable, detaljan,odgovoran-responsible, flexible, creative,rec koja se izbegava je smart jer time dajete do znanja drugima da mislite da ste pametniji od njih ili da smatrate da je greh ako neko nije pametan, izaberite rec koja je slicna po znacenju ali nije iskljuciva kao npr experienced. moj izbor : creative,versatile ili jack of all trades :) obozavam da ucim nove stvari, govorim nekoliko jezika, lepo crtam, pravim torte i kolace, bavim se fotografijom, putovala sam u razlicite zemlje,imam prijatelje iz razlicitih kultura i sredina,znam imena svih biljeka i insekata koje vidim na ulici, sve me zanima i radoznala sam...
8. Kako cete navesti dete da uradi nesto sto ono ne zeli da uradi?
Zavisi od deteta i njegove licnosti...primer za tvrdoglavo dete i primer za povuceno dete,uglavnom truditi se kako znam i umem da dam detetu podrsku da prevazidje svoj problem.Improvizovati, mozda mu obecati sto bi ono zelelo da radi nesto zauzvrat :) podmititi ga hehehe
9. Navedite primer kada ste prekrsili pravila da postignete ono sto se od vas trazilo?
NIKADA NE KRSIM PRAVILA.Moj posao podrazumeva brigu o deci i njihovoj sigurnosti, pravila su tu da to podrze i nikada ih ne krsim.Skola ima svoj raspored i rutinu da bi deca bila sigurnija. Primer, u skoli u kojoj sam radila bilo je zabranjeno pustati decu da odu i kupe sebi uzinu za vreme odmora, moj dobronamerni kolega se sazalio na gladno dete i pustio ga do prodavnice po hranu, dete su udarila kola na pesackom. Ako sam znala da ima dece koja ce provesti dan u skoli gladna, radije sam za vreme svoje pauze kupila kutiju keksa i podelila sa njima nego da ikada imam tu odgovornost da nekog pustim i desi se takvo nesto.
10. Navedite primer kada ste brinuli o drugima.
Kada sam odgovorila na ovo pitanje, koje je bilo poslednje na intervju, ispitivac se rasplakala. Ukratko -dosta pre nego sto sam se preselila u Kanadu zivela sam sa bakom i dedom, kojima sam pomagala oko kucnih poslova i kupovine, kada sam se preselila i kada smo sleteli sa par kofera i malom bebom bez igde ikog naisla sam na neocekivanu podrsku i pomoc nepoznatih ljudi, pomislila sam koliko njih svake godina dolazi sa malom decom bez prijatelja ovde kao ja i kako se oni osecaju isto toliko preplaseno, nova sredina, nova pravila, novi jezik, pomislila sam kako mogu bar da im napisem kako da izbegnu neke situacije i greske i kako da se lakse prilagode na novu drzavu, da im dam reci podrske ako su im potrebne... Ispricala sam im za blog i za nasa iskustva, i rekla sam koliko sam zahvalna na tolikim pozitivnim iskustvima sa ljudima ovde posebno za pomoc od njihove organizacije koja je ymca i tako...da mi je pruzena prilika da vratim nesto od te dobrote samim tim sto mogu da trazim posao u struci...naravno ispricala sam to sa mnogo vise detalja i primera i zena se na kraju rasplakala i zahvalila mi sto sam to podelila sa njima :) ne mogu da opisem kako mi je bilo neprijatno, stvarno nisam imala nameru da nekog rasplacem, uhvatila me panika kada sam videla sta se desilo jer ja nemam osecaj da je to bila tuzna prica, vec vise puna moje nade da ce sve biti ok. i kako je divno kad ljudi misle o drugima i kako to menja neciji zivot manje ili vise.Moj je promenilo.
Opaska autora:
Menja vas zivot samo ako naucite da budete zahvalni na sitnicama koje su vam pruzene a nisu morale da budu, od prijatelja ili stranaca. Niko od nas nije duzan ni zbog cega, da ucini nesto za drugog, niti iko treba da ocekuje da cu ja ili bilo ko drugi uciniti nesto za njega cak iako me lepo zamoli,to je moja ili tudja dobra volja i izbor, ne podrazumeva se da ce sve sto trazite biti odmah usliseno ili na nacin na koji vi trazite, nismo deca. Ali, ako naidjete na takvu osobu i takav gest, ma koliko mali bio, i umete to da prepoznate, bicete bogatiji- emocionalno.
Cesto cujem komentare tipa "imam tetku, tecu, rodjaka tamo i nece da mi pomogne..." a zasto bi neko morao da ti pomogne? Ti ljudi nisu duzni da pomognu nikom ako nece i tacka, ne mozete ih kriviti zbog tog, oni u tom aktu ne vide nista osim tereta i sanse da im se neko pored svih njihovih problema okaci na vrat.Jednostavno su takvi kakvi su, oni polaze od sebe i svojih potreba i razmisljaju da ce im biti tesko da ispune necija ocekivanja i da ce taj neko biti nezahvalan i traziti previse...postoji pretpostavka o sebicnosti i koristi sa obe strane.
Let's face it, nisu svi ljudi ni dobri ni fini ni kulturni, i neki ce ako im se pruzi prilika iskoristiti sve koje mogu, normalno je da ljudi imaju strah od takvih i da zele da se zastite kad ne znaju sa kim imaju posla. Ja sam zahvalna sto mi je neko ponudio smestaj i da mi iznajmi stan, da ne moram u buvljivi motel sa malom bebom, meni je znacilo sto me je neko odvezao da izvadim papire u nepoznatom gradu opet sa malom bebom i sacekao me tamo izigravajuci moj privatni taxi, ta osoba je odvojila svoje vreme i ostavila svoju decu kod kuce da bi sacekala mene, to nije sitnica koja se podrazumeva, pogotovo posto me nikada u zivotu nije videla. S druge strane postoje ljudi koji stalno zive u survival modu i misle samo na sebe i svoje potrebe ilustracije te price je ovde ali ipak mislim da je bolje biti zahvalan i na sitnicama, cisto zbog psihickog zdravlja :) radovati se svemu sto je lepo i pozitivno u svetu a ne misliti stalno o svemu sto ti je ikad uskraceno ili biti nezadovoljan zato sto nesto nisi dobio u zivotu, za neke stvari se teba dobro oznojiti i izboriti, neke treba platiti a vecinu radimo sami, kao sto je trazenje posla ili vrtica i skole za dete...naravno svako ima pravo na svoj izbor, neki ljudi uzivaju da imaju kisni oblak iznad glave i vide crno hehehe
To su neka od pitanja koja su mi bila postavljena, ne secam se bas svih, pored toga imali smo i test na 4 strane o planiranju aktivnosti sa decom, i jos neka slicna pitanja vezana za posao i odnose sa decom , roditeljima i saradnicima...prilicno obimno. Intervjui su trajali oko sat vremena u proseku. Acin najduzi je bio skoro 3 sata, ali uglavnom traju 45min do sat i po, zavisi od posla.
Thursday, December 29, 2011
Zanimljiv clanak iz novina...
Birthplace: Belgrade, Canada
novak jankovic
From Wednesday's Globe and Mail
Published Wednesday, Mar. 18, 2009 12:00AM EDT
Last updated Friday, Apr. 10, 2009 1:11AM EDT
On a sunny spring day in 1985, the immigration officer at the Canadian embassy in Serbia looked carefully through my permanent-resident visa application.
"There is a mistake here," she said, pointing to the entry where I had written my address and birthplace. "Kneza Milosa 75 is the embassy's address, not your birth address."
"Well, it is both," I said, happy that the half-hour interview that would determine the continent where I would live for the rest of my life had started with an ice breaker.
The Canadian embassy in Belgrade was built on a piece of land where my family lived when I was born. The townhouse project, with a dozen stacked apartments spread along both sides of a narrow yard, was demolished in the mid-1970s to make room for an impressive, modern, white-marble structure that is now a piece of Canada in Serbia.
I never seriously believed in theories claiming that the things that happen to us are not truly accidents and coincidences, but rather the products of synchronicity (C.G. Jung) or spontaneous fulfillments of desire (Deepak Chopra).
But then I, born outside Canada, lived from the beginning on a piece of land that was to become Canadian territory. Coincidence or not I liked it, and later I used convenient social opportunities to brag that "Canadianship" was bestowed upon me by my birthplace rather than by my good score on the immigration interview.
During the interview, I couldn't help but think of how unusual it was that I was talking to a Canadian embassy officer in the same space where I once lived and played.
The embassy's reception area was where I played soccer on a small paved yard built on top of the project's winter storage cellar. The large window of the interview room looked down to the main boulevard where we used to gather to greet Tito as he returned from his "peace trips" to fellow nonaligned countries. The ambassador's office was roughly where a long narrow terrace shared by all the tenants had been, and where the boys gathered to tell stories about the Westerns that had started to invade Belgrade cinemas in the early 1960s.
The immigration officer was inquisitive and polite, a true Canadian. She wanted to know a few facts from my background before popping the big question: "Why Canada?"
The same question later followed me through my new acquaintances and friendships in the True North. Why Canada? I always had a feeling the question sounded more like: "Why Canada of all places?" Maybe even: "Why on Earth Canada?"
But I invariably saw a touch of humour, self-doubt and innocent curiosity in the manner in which the question was asked. It was as if it were meant to convey to the respondent: We are serious hard-working people but deep down in our souls we know we are just explorers of this vast space in the north entrusted to us by providence, merit or accident, or maybe by our collective migrants' spontaneous fulfilment of desire.
Most of us who are new to this continent know very well why we are here. At least we do until we settle, find a job, buy a house, send our kids to school, learn to trust the institutions and stop honking every time a moron in the car beside us makes a wrong move. After we accomplish all of that we tend to become forgetful. We start seeing flaws that would have hardly bothered us before, and we accept the True North with a mature awareness of its imperfections.
Some of us even start asking newcomers: "Why Canada?"
Well, it isn't because of the climate, most newcomers think to themselves, watching in bewilderment as their fellow countrymen have fun skating on outdoor ice rinks or ice fishing on frozen lakes in mid-February. It takes time to get the True North.
Getting used to its often wicked climate is part of the deal. I first shovelled snow on my driveway with a shovel I bought at Woolworth's in Sudbury, soon after I started a new job there in the early 1990s. When my neighbour Bob, whom I had not met before, saw me pass by with the shovel, he said, "You're gonna need a bigger one that that." I laughed. It was a good piece of advice from a fellow True North explorer with experience.
But the True North is also an enormous sheltering sky and an abundant space that humbles, puts things in perspective and gratifies those who comprehend it with a feeling of unrestrained freedom.
The divine silence and the perfect calm of a lake at dawn are spiritual. The pink stone that pops up between endless rows of evergreens in northern Ontario is a piece of art. These are the unexpected and heartwarming gifts for those who are courageous enough to see their spontaneous desires materialize.
Novak Jankovic lives in Ottawa.
novak jankovic
From Wednesday's Globe and Mail
Published Wednesday, Mar. 18, 2009 12:00AM EDT
Last updated Friday, Apr. 10, 2009 1:11AM EDT
On a sunny spring day in 1985, the immigration officer at the Canadian embassy in Serbia looked carefully through my permanent-resident visa application.
"There is a mistake here," she said, pointing to the entry where I had written my address and birthplace. "Kneza Milosa 75 is the embassy's address, not your birth address."
"Well, it is both," I said, happy that the half-hour interview that would determine the continent where I would live for the rest of my life had started with an ice breaker.
The Canadian embassy in Belgrade was built on a piece of land where my family lived when I was born. The townhouse project, with a dozen stacked apartments spread along both sides of a narrow yard, was demolished in the mid-1970s to make room for an impressive, modern, white-marble structure that is now a piece of Canada in Serbia.
I never seriously believed in theories claiming that the things that happen to us are not truly accidents and coincidences, but rather the products of synchronicity (C.G. Jung) or spontaneous fulfillments of desire (Deepak Chopra).
But then I, born outside Canada, lived from the beginning on a piece of land that was to become Canadian territory. Coincidence or not I liked it, and later I used convenient social opportunities to brag that "Canadianship" was bestowed upon me by my birthplace rather than by my good score on the immigration interview.
During the interview, I couldn't help but think of how unusual it was that I was talking to a Canadian embassy officer in the same space where I once lived and played.
The embassy's reception area was where I played soccer on a small paved yard built on top of the project's winter storage cellar. The large window of the interview room looked down to the main boulevard where we used to gather to greet Tito as he returned from his "peace trips" to fellow nonaligned countries. The ambassador's office was roughly where a long narrow terrace shared by all the tenants had been, and where the boys gathered to tell stories about the Westerns that had started to invade Belgrade cinemas in the early 1960s.
The immigration officer was inquisitive and polite, a true Canadian. She wanted to know a few facts from my background before popping the big question: "Why Canada?"
The same question later followed me through my new acquaintances and friendships in the True North. Why Canada? I always had a feeling the question sounded more like: "Why Canada of all places?" Maybe even: "Why on Earth Canada?"
But I invariably saw a touch of humour, self-doubt and innocent curiosity in the manner in which the question was asked. It was as if it were meant to convey to the respondent: We are serious hard-working people but deep down in our souls we know we are just explorers of this vast space in the north entrusted to us by providence, merit or accident, or maybe by our collective migrants' spontaneous fulfilment of desire.
Most of us who are new to this continent know very well why we are here. At least we do until we settle, find a job, buy a house, send our kids to school, learn to trust the institutions and stop honking every time a moron in the car beside us makes a wrong move. After we accomplish all of that we tend to become forgetful. We start seeing flaws that would have hardly bothered us before, and we accept the True North with a mature awareness of its imperfections.
Some of us even start asking newcomers: "Why Canada?"
Well, it isn't because of the climate, most newcomers think to themselves, watching in bewilderment as their fellow countrymen have fun skating on outdoor ice rinks or ice fishing on frozen lakes in mid-February. It takes time to get the True North.
Getting used to its often wicked climate is part of the deal. I first shovelled snow on my driveway with a shovel I bought at Woolworth's in Sudbury, soon after I started a new job there in the early 1990s. When my neighbour Bob, whom I had not met before, saw me pass by with the shovel, he said, "You're gonna need a bigger one that that." I laughed. It was a good piece of advice from a fellow True North explorer with experience.
But the True North is also an enormous sheltering sky and an abundant space that humbles, puts things in perspective and gratifies those who comprehend it with a feeling of unrestrained freedom.
The divine silence and the perfect calm of a lake at dawn are spiritual. The pink stone that pops up between endless rows of evergreens in northern Ontario is a piece of art. These are the unexpected and heartwarming gifts for those who are courageous enough to see their spontaneous desires materialize.
Novak Jankovic lives in Ottawa.
Wednesday, July 27, 2011
London
Ako mislite da landram po gradu i provodim se i da zato ne pisem, grdno se varate.Zapravo je pretoplo vec danima da bismo izasli negde osim uvece, a mucila nas je jos jedna nova i prilicno velika odluka koju smo morali da donesemo. Opet se selimo, ovaj put u London.(ako se neko slucajno odluci za Kicener jedni od vernih citalaca su tamo superintendenti u zgradi i ponudili su se da pomognu oko nalazenja stana novodoslima, poslacu kontakt ako nekom treba) :)
Doktoriracu selidbe,a evo i recepta
1. naci stan i ugovoriti dan i sate za selidbu zbog rezervacije lifta
2. iznajmiti U haul kamion ili kombi za stvari (postoji opcija da iza kamiona slepate i svoja kola na prikolici za dodatnih 80 $)
posle selidbe sipati gorivo u kamion da ne bi platili penale
3. Nedelju dana ranije preko interneta ugovoriti uvodjenje telefona i interneta u novi stan za odredjeni datum dan posle selidbe
4. Pronaci kiosk u trznom centru za promenu dokumenata, napraviti spisak koje sve agencije treba obavestiti o promeni adrese ( child benefit, tax agency, health care, drivers licence, i sve ostale koje treba) ili promeniti podatke on line ako moze na service ontario
5. Kupiti plasticne kutije od 60tak l minimum za stvari (prakticno ako se selite vise puta, uglavnom su oko 10tak dolara) i kolica za prenos stvari ako se selite sami, hand truck ili dollie mogu se naci za 30tak do 100 dolara i vrlo su korisna za sve teze stvari
6. Kupiti najlone i selotejp za pakovanje i crne kese sa drskama za odecu i posteljinu
7. Oribati i ocistiti stan za sobom i predati kljuceve (slikati sa datumom kakav smo stan ostavili u slucaju da hoce da nam naplate virtuelnu stetu kao nasim poznanicima)
8. otici do poste i preusmeriti svu postu koja stize na staru adresu u roku od 6 meseci na novu adresu
Kompanija u kojoj Aca radi je proslog meseca otpustila dobar deo svojih radnika, oko 25 % da bi skresala troskove dok im ne krene na bolje, dok su drugi placuci odlazili on je bio nagradjen za svoj rad i trud, ipak nismo bili sretni zbog toga koliko smo mogli biti da je sve bilo u redu,bila je u nama trunka straha, kako stvari stoje uvek postoji sansa da dodje jednom dan kada ili kompanije vise nece biti ili ce doci drugi krug za plakanje...Tako je sa privatnicima ovde, kao i svuda, dok im trebas, trebas, kad osete da gube novac na tebi , thank you and good bye. U njegovom iskustvu ovo je bila najbolja firma, najbolji sef i najbolji uslovi koje smo ikad u zivotu imali i bio je presretan tu, medjutim da bi nastavili dalje sa svojim zivotom i ciljem moramo da idemo dalje i to je to. Ovaj put smo imali izbora i konkurisao je na vladine pozicije, birokratija je brojna, neophodna i svemocna i uvek je treba, a vladina birokratija i javne sluzbe su dobar izbor za ljude koji ne vole mnogo da menjaju posao, zele sigurnost i pristojnu platu.I uspelo je.
Rekla sam, ako vec moramo (a moramo) da se selimo neka to opet bude na bolje. Kanada nas je razmazila, naucili smo da uvek moze bolje i drugacije, posle rodnog grada koji ima jedan parkic velicine prosecnog parkinga u Torontu i koji nije imao ni pristojno igraliste za decu dosli smo u Kicener koji je imao mnoga cuda koja dotad nismo videli i naravno odusevili smo se, onda smo dosli u Toronto, grad koji ima sve i ponesto za svakog, raj, osim jedne mane, kako to biva sa rajevima svi bi u njega, cene su malo vece, guzva je mnogo veca, mravinjak nacija i kultura a saobracaj u vecini radnih dana ocajan...Ipak jezero, parkovi, igralista, zoo, wonderland, farme, kafici, prodavnice,gradski prevoz koji radi kao sat,festivali, muzeji i mnoge druge zanimljivosti vade stvar do odredjene granice.
London je srednje velicine i za nas ima 3 prednosti, stabilan posao sa vecom platom u drzavnom zdravstvenom centru, niske cene nekretnina i pristojne skole. Grad velicine novog Sada sa gomilom parkova i jezera, uredjen za porodican zivot. Bez nekog preteranog ekonomskog buma za razliku od sljasteceg Toronta, sto je lose ako trazite posao ali nije bitno ako ste ga vec nasli i ne mislite da ga uskoro menjate (bar se nadam da ce tako biti).
Ovo je najteza odluka koju smo do sad morali da donesemo, bila sam u iskusenju da trazim nacine da ostanemo ovde i kupimo nesto van grada jednog dana u Ajaksu ili Pikeringu ali shvatila sam da nema svrhe...zivot bi se kretao u tom pravcu da bi on trebalo da radi kao konsultant sto bi ukljucivalo cesta putovanja po Kanadi, Usa ili svetu, kada bi isao na posao morao bi svakako da putuje 40tak km kroz guzvu grada do posla, verovatno bih i ja morala isto...prosecna cena neceg iole pristojnog je u rasponu od 350 do 450.000, neverovatna suma za nas...neverovatan dug sa kojim treba ziveti i jos vise ako se doda kamata, veliki rizik koji ne zelim.
Druga stvar je guzva, u subotu su ljudi cekali po 4 sata na auto putu da udju u grad, mi smo izlazili pa smo proveli u guzvi "samo" sat vremena na 35 stepeni i Aleksa nam je zahvalio drekom, a to je ovde svakodnevna pojava.
Bilo je lako doneti odluku da odemo iz Srbije, nekako sam bila 100% sigurna da ne moze da nam bude gore nego tamo i bila sam u pravu, bilo je lako napustiti i Kicener jer je taj prvi posao u struci u Kanadi bio zlata vredan za nasu buducnost i bilo je tako, plata je bila vise nego dobra za pocetnicku a uslovi na poslu i kolege divni. Brzo je napredovao i plata mu je brzo rasla jer su cenili njegov trud.Medjutim ovu odluku je bilo tesko doneti jer nije bilo niceg tako strasnog od cega treba bezati niti smo morali da idemo tako daleko ... Iskreno, ja sam se nadala da cemo se vratiti u Waterloo ili Kicener i skuciti tamo ali eto nije tako ispalo, ko zna zasto je to dobro, mozda jednog dana ipak...
Jedna stvar je bila presudna, sigurnost, sigurnost na poslu (svi znaju da se drzava retko ponasa kao privatnik jer uvek ima priliv sredstava u kasu), finansijska sigurnost koja se odrazava u relativno povoljnim cenama nekretnina koje nisu nedostupne kao ovde i mogu da se otplate za manje od 10 god mozda cak i 5 (a najbolja kuca je otplacena kuca) i porodicna sigurnost za odrastanje i skolovanje naseg deteta ili dece...Doduse to su stvari koje su meni bitne, i arsini kojima ja merim stvari, nekom ce se mozda svideti da putuje svetom i zaradjuje stotine hiljada dolara koje ce onda dati banci za kucu u GTA i uzivati u blagodetima Toronta, mnogi ljudi se oduseve ovim gradom jer ima svojih cari, podseca me na onu izreku Svi putevi vode u Rim, ali u ovom slucaju svi (pogotovo emigranti) na kraju zavrse u Torontu :)
Da nema Alekse verovatno bih i ja zelela vise avanture u svom zivotu i neku zescu karijeru...ovako, znam da nema novca koji moze da zameni njegov smeh, nisam to znala ranije, kada smo aplicirali za vizu.U toj poslednjoj godini cekanja sve se promenilo. Jednom u mesec dana mi bude zao zbog toga, ostalih 29 dana ne mogu da ga se nagledam dok jurca okolo i pentra se po igralistima i fontanama...i pomislim kako ne zelim ovo da propustim ni po koju cenu.
Life is what you make of it.
Pre dva meseca odstranili su mi sva kancerogena mladeza koja nisu stigla da postanu nesto gore, i ne prodje dan da ne pomislim sta bi bilo da jesu, da nisam dosla ovde da ih nisu pronasli...da je bilo prekasno.Koliko bih vremena sa njima propustila, postoji li cena za to...Sve stvari koje novac moze da kupi, velika plata, karijera, kuca, dobra kola, sve cemu ovde jedan uspesan covek tezi, na kraju sve to ne bi bilo bitno, ni vredno koliko jos jedan dan sa onima koje volis.
Nekako nam to nikada i nije bio cilj, uvek nam je bio cilj da imamo svoj mir, od mesanja drugih u nas zivot i nase odluke, od politike i nasilja, od opsteg ludila i mesetarenja...samo to da imamo normalan zivot i svoj mir.
Ako je London kljuc za to sto trazimo onda idemo u London...mozda svi putevi vode u London :)
bubbles by ~DizyDezi on deviantART
mr. Bubbles by ~KiiroKiwi on deviantART
bubbles I by ~Freeq22 on deviantART
Doktoriracu selidbe,a evo i recepta
1. naci stan i ugovoriti dan i sate za selidbu zbog rezervacije lifta
2. iznajmiti U haul kamion ili kombi za stvari (postoji opcija da iza kamiona slepate i svoja kola na prikolici za dodatnih 80 $)
posle selidbe sipati gorivo u kamion da ne bi platili penale
3. Nedelju dana ranije preko interneta ugovoriti uvodjenje telefona i interneta u novi stan za odredjeni datum dan posle selidbe
4. Pronaci kiosk u trznom centru za promenu dokumenata, napraviti spisak koje sve agencije treba obavestiti o promeni adrese ( child benefit, tax agency, health care, drivers licence, i sve ostale koje treba) ili promeniti podatke on line ako moze na service ontario
5. Kupiti plasticne kutije od 60tak l minimum za stvari (prakticno ako se selite vise puta, uglavnom su oko 10tak dolara) i kolica za prenos stvari ako se selite sami, hand truck ili dollie mogu se naci za 30tak do 100 dolara i vrlo su korisna za sve teze stvari
6. Kupiti najlone i selotejp za pakovanje i crne kese sa drskama za odecu i posteljinu
7. Oribati i ocistiti stan za sobom i predati kljuceve (slikati sa datumom kakav smo stan ostavili u slucaju da hoce da nam naplate virtuelnu stetu kao nasim poznanicima)
8. otici do poste i preusmeriti svu postu koja stize na staru adresu u roku od 6 meseci na novu adresu
Kompanija u kojoj Aca radi je proslog meseca otpustila dobar deo svojih radnika, oko 25 % da bi skresala troskove dok im ne krene na bolje, dok su drugi placuci odlazili on je bio nagradjen za svoj rad i trud, ipak nismo bili sretni zbog toga koliko smo mogli biti da je sve bilo u redu,bila je u nama trunka straha, kako stvari stoje uvek postoji sansa da dodje jednom dan kada ili kompanije vise nece biti ili ce doci drugi krug za plakanje...Tako je sa privatnicima ovde, kao i svuda, dok im trebas, trebas, kad osete da gube novac na tebi , thank you and good bye. U njegovom iskustvu ovo je bila najbolja firma, najbolji sef i najbolji uslovi koje smo ikad u zivotu imali i bio je presretan tu, medjutim da bi nastavili dalje sa svojim zivotom i ciljem moramo da idemo dalje i to je to. Ovaj put smo imali izbora i konkurisao je na vladine pozicije, birokratija je brojna, neophodna i svemocna i uvek je treba, a vladina birokratija i javne sluzbe su dobar izbor za ljude koji ne vole mnogo da menjaju posao, zele sigurnost i pristojnu platu.I uspelo je.
Rekla sam, ako vec moramo (a moramo) da se selimo neka to opet bude na bolje. Kanada nas je razmazila, naucili smo da uvek moze bolje i drugacije, posle rodnog grada koji ima jedan parkic velicine prosecnog parkinga u Torontu i koji nije imao ni pristojno igraliste za decu dosli smo u Kicener koji je imao mnoga cuda koja dotad nismo videli i naravno odusevili smo se, onda smo dosli u Toronto, grad koji ima sve i ponesto za svakog, raj, osim jedne mane, kako to biva sa rajevima svi bi u njega, cene su malo vece, guzva je mnogo veca, mravinjak nacija i kultura a saobracaj u vecini radnih dana ocajan...Ipak jezero, parkovi, igralista, zoo, wonderland, farme, kafici, prodavnice,gradski prevoz koji radi kao sat,festivali, muzeji i mnoge druge zanimljivosti vade stvar do odredjene granice.
London je srednje velicine i za nas ima 3 prednosti, stabilan posao sa vecom platom u drzavnom zdravstvenom centru, niske cene nekretnina i pristojne skole. Grad velicine novog Sada sa gomilom parkova i jezera, uredjen za porodican zivot. Bez nekog preteranog ekonomskog buma za razliku od sljasteceg Toronta, sto je lose ako trazite posao ali nije bitno ako ste ga vec nasli i ne mislite da ga uskoro menjate (bar se nadam da ce tako biti).
Ovo je najteza odluka koju smo do sad morali da donesemo, bila sam u iskusenju da trazim nacine da ostanemo ovde i kupimo nesto van grada jednog dana u Ajaksu ili Pikeringu ali shvatila sam da nema svrhe...zivot bi se kretao u tom pravcu da bi on trebalo da radi kao konsultant sto bi ukljucivalo cesta putovanja po Kanadi, Usa ili svetu, kada bi isao na posao morao bi svakako da putuje 40tak km kroz guzvu grada do posla, verovatno bih i ja morala isto...prosecna cena neceg iole pristojnog je u rasponu od 350 do 450.000, neverovatna suma za nas...neverovatan dug sa kojim treba ziveti i jos vise ako se doda kamata, veliki rizik koji ne zelim.
Druga stvar je guzva, u subotu su ljudi cekali po 4 sata na auto putu da udju u grad, mi smo izlazili pa smo proveli u guzvi "samo" sat vremena na 35 stepeni i Aleksa nam je zahvalio drekom, a to je ovde svakodnevna pojava.
Bilo je lako doneti odluku da odemo iz Srbije, nekako sam bila 100% sigurna da ne moze da nam bude gore nego tamo i bila sam u pravu, bilo je lako napustiti i Kicener jer je taj prvi posao u struci u Kanadi bio zlata vredan za nasu buducnost i bilo je tako, plata je bila vise nego dobra za pocetnicku a uslovi na poslu i kolege divni. Brzo je napredovao i plata mu je brzo rasla jer su cenili njegov trud.Medjutim ovu odluku je bilo tesko doneti jer nije bilo niceg tako strasnog od cega treba bezati niti smo morali da idemo tako daleko ... Iskreno, ja sam se nadala da cemo se vratiti u Waterloo ili Kicener i skuciti tamo ali eto nije tako ispalo, ko zna zasto je to dobro, mozda jednog dana ipak...
Jedna stvar je bila presudna, sigurnost, sigurnost na poslu (svi znaju da se drzava retko ponasa kao privatnik jer uvek ima priliv sredstava u kasu), finansijska sigurnost koja se odrazava u relativno povoljnim cenama nekretnina koje nisu nedostupne kao ovde i mogu da se otplate za manje od 10 god mozda cak i 5 (a najbolja kuca je otplacena kuca) i porodicna sigurnost za odrastanje i skolovanje naseg deteta ili dece...Doduse to su stvari koje su meni bitne, i arsini kojima ja merim stvari, nekom ce se mozda svideti da putuje svetom i zaradjuje stotine hiljada dolara koje ce onda dati banci za kucu u GTA i uzivati u blagodetima Toronta, mnogi ljudi se oduseve ovim gradom jer ima svojih cari, podseca me na onu izreku Svi putevi vode u Rim, ali u ovom slucaju svi (pogotovo emigranti) na kraju zavrse u Torontu :)
Da nema Alekse verovatno bih i ja zelela vise avanture u svom zivotu i neku zescu karijeru...ovako, znam da nema novca koji moze da zameni njegov smeh, nisam to znala ranije, kada smo aplicirali za vizu.U toj poslednjoj godini cekanja sve se promenilo. Jednom u mesec dana mi bude zao zbog toga, ostalih 29 dana ne mogu da ga se nagledam dok jurca okolo i pentra se po igralistima i fontanama...i pomislim kako ne zelim ovo da propustim ni po koju cenu.
Life is what you make of it.
Pre dva meseca odstranili su mi sva kancerogena mladeza koja nisu stigla da postanu nesto gore, i ne prodje dan da ne pomislim sta bi bilo da jesu, da nisam dosla ovde da ih nisu pronasli...da je bilo prekasno.Koliko bih vremena sa njima propustila, postoji li cena za to...Sve stvari koje novac moze da kupi, velika plata, karijera, kuca, dobra kola, sve cemu ovde jedan uspesan covek tezi, na kraju sve to ne bi bilo bitno, ni vredno koliko jos jedan dan sa onima koje volis.
Nekako nam to nikada i nije bio cilj, uvek nam je bio cilj da imamo svoj mir, od mesanja drugih u nas zivot i nase odluke, od politike i nasilja, od opsteg ludila i mesetarenja...samo to da imamo normalan zivot i svoj mir.
Ako je London kljuc za to sto trazimo onda idemo u London...mozda svi putevi vode u London :)
bubbles by ~DizyDezi on deviantART
mr. Bubbles by ~KiiroKiwi on deviantART
bubbles I by ~Freeq22 on deviantART
Friday, May 13, 2011
Setnje po gradu
Ima dve nedelje kako mi je sestra dosla u posetu i kako ne prestajem da se smejem jer i ona sada gleda Kanadu ocima onog ko je prvi put vidi, kako je sve sredjeno, kako sve divno funkcionise, kako su svi ljubazni...zar stvarno mozes da uguras kolica sa bebom u bus? i mozes da okacis bajs na bus kad ides negde dalje? mozes da putujes jednom kartom u istom pravcu menjajuci nekoliko prevoza a da ne placas sve ponovo...bus ti staje na metro stanici i ispod trznog centra...u jednom gradu imas stotine parkova, plazu i skijaliste...stotine trznih centara i stalno su neka snizenja...Aca i ona su kupili adidas i nike patike na snizenju za 30tak dolara po paru, ja nazalost nisam bila tako skromna moja tri para su kostala na snizenju 200 $ ali sam uzela air max dva za 89 i 2 para skechers sandalica, ovde je uobicajen dil da ako kupis jedan par drugi dobijas upola cene tako da jedan par izadje oko 50tak dolara, zaista ne znam koliko su sad tamo ali mislim da je cena slicna za skechers dok za nike cisto sumnjam, zadnji put kad sam ih gledala bile su oko 13.000 a pojma nemam koliko su sad.
Morala sam da propatim taj deo sa obilaskom svih mogucih prodavnica i trznih centara jer ovde ima toliko stvari za kupiti a tako malo para i vremena :)) salim se naravno ali iz iskustva znam da kad odem negde u inostranstvo i ne kupim nesto sto mi se svidi a znam da mi je to jedina sansa posle se gotovo uvek kajem.
Ono sto mi je prijalo je sansa da po konacno lepom vremenu obidjemo centar i okolinu, u proseku prepesacimo i po 6 km na dan setajuci se po plazi, parkovima i gradu, ima toliko lepote da se vidi i toliko novih i zanimljivih stvari.
Obisli smo distilery district, oni koji znaju sta je Petrovaradin sa umetnicima i ateljeima to je distileri u Torontu, dizajneri nakita, krojaci, Soma cokolatjei, glumci, sapundzije,grncari...i mnogi drugi prodaju svoje rucne radove pored kafica ususkanih u stare zgrade od cigala bivse fabrike.Spolja izgleda neugledno i trenutno je gradiliste ali unutar ulicica je jako zanimljivo.
http://www.travelpod.com/travel-photo/gpf/canada-2007/1187524800/distillery-district.jpg/tpod.html
Kao sto sam rekla ucestvovali smo u rusenju jednog ginisovog rekorda ali smo onaj bolji propustili, najvecu sladoled tortu na trgu lawrence...http://www.yorkregion.com/news/article/1006002--vaughan-firm-helps-take-cake
Za sledeci ginisov rekord koji je jestiv i koji je u blizini definitivno se prijavljujem :))
Obisli smo i Vaughan mills ogroman trzni centar, recimo da smo obisli mozda nepunu trecinu svega tamo, i pored je Canada wonderland zabavni park u koji tek treba da idemo. Za nas je bilo interesantno sto su tamo outleti za obucu pogotovo sportsku ali tamo je i ogroman Bass Pro shop za ribolovce i kampere, sa vodopadom, replikama medveda, i avionom koji slece na vodu okacenim na plafonu prodavnice, dekor je super. Da pojasnim, vecina vas zna da su outleti prodavnice robe koji imaju fabricke cene ili bar snizene (ili bar treba da budu), osim toga ovde ima i clearance centara u koje mnoge "markirane" prodavnice salju neprodatu robu da se proda ponekad i po trecini cene, jedan od njih i moj omiljeni je winners.
Par dana smo se setali po Golden Mile i Don Millsu, obisli Ontario science centar i ostalo je jos da odemo do Nijagare.Naravno nismo propustili da ne odvedemo goscu u Imperijal buffet posle cega je i njoj i Aci bilo lose :) nisu mogli da odole a da ne probaju od svega po nesto ...ima trenutno 3 ovakva restorana okolo jedan je Mandarin, Imperijal buffet i otvorili su Dragon pearl u blizini, taj tek treba da posetimo :), inace princip jedes sta hoces a platis od 12 do 20 dolara po rucku, s tim da ima oko 150 jela i mozes da sipas sta hoces i koliko hoces, i koliko puta hoces ako na kraju posle svega jos mozes hehehe . Za kanadjane je razonoda izlazak u restoran kao sto je tamo kafic ili diskoteka, ima simpaticnih bistroa i cudnih cajdzinica, naravno nigde ne sme da se zapali, sto je mojoj sestri konstantan problem.
Za to ko sta misli i kakve su cene obracaju se sajtovima kao sto su yelp i urban spoon, koji inace ima i menije i brojeve telefona nekih restorana u slucaju da zelite nesto da narucite.
To je druga stvar koju je moja sestra primetila, gde god da krenemo stalno mirise neka hrana i svuda ima nesto da se jede :), mozda zato sto je u ludilu resila da drzi dijetu dok je ovde...apsolutno nemoguce :P
Morala sam da propatim taj deo sa obilaskom svih mogucih prodavnica i trznih centara jer ovde ima toliko stvari za kupiti a tako malo para i vremena :)) salim se naravno ali iz iskustva znam da kad odem negde u inostranstvo i ne kupim nesto sto mi se svidi a znam da mi je to jedina sansa posle se gotovo uvek kajem.
Ono sto mi je prijalo je sansa da po konacno lepom vremenu obidjemo centar i okolinu, u proseku prepesacimo i po 6 km na dan setajuci se po plazi, parkovima i gradu, ima toliko lepote da se vidi i toliko novih i zanimljivih stvari.
Obisli smo distilery district, oni koji znaju sta je Petrovaradin sa umetnicima i ateljeima to je distileri u Torontu, dizajneri nakita, krojaci, Soma cokolatjei, glumci, sapundzije,grncari...i mnogi drugi prodaju svoje rucne radove pored kafica ususkanih u stare zgrade od cigala bivse fabrike.Spolja izgleda neugledno i trenutno je gradiliste ali unutar ulicica je jako zanimljivo.
http://www.travelpod.com/travel-photo/gpf/canada-2007/1187524800/distillery-district.jpg/tpod.html
Kao sto sam rekla ucestvovali smo u rusenju jednog ginisovog rekorda ali smo onaj bolji propustili, najvecu sladoled tortu na trgu lawrence...http://www.yorkregion.com/news/article/1006002--vaughan-firm-helps-take-cake
Za sledeci ginisov rekord koji je jestiv i koji je u blizini definitivno se prijavljujem :))
Obisli smo i Vaughan mills ogroman trzni centar, recimo da smo obisli mozda nepunu trecinu svega tamo, i pored je Canada wonderland zabavni park u koji tek treba da idemo. Za nas je bilo interesantno sto su tamo outleti za obucu pogotovo sportsku ali tamo je i ogroman Bass Pro shop za ribolovce i kampere, sa vodopadom, replikama medveda, i avionom koji slece na vodu okacenim na plafonu prodavnice, dekor je super. Da pojasnim, vecina vas zna da su outleti prodavnice robe koji imaju fabricke cene ili bar snizene (ili bar treba da budu), osim toga ovde ima i clearance centara u koje mnoge "markirane" prodavnice salju neprodatu robu da se proda ponekad i po trecini cene, jedan od njih i moj omiljeni je winners.
Par dana smo se setali po Golden Mile i Don Millsu, obisli Ontario science centar i ostalo je jos da odemo do Nijagare.Naravno nismo propustili da ne odvedemo goscu u Imperijal buffet posle cega je i njoj i Aci bilo lose :) nisu mogli da odole a da ne probaju od svega po nesto ...ima trenutno 3 ovakva restorana okolo jedan je Mandarin, Imperijal buffet i otvorili su Dragon pearl u blizini, taj tek treba da posetimo :), inace princip jedes sta hoces a platis od 12 do 20 dolara po rucku, s tim da ima oko 150 jela i mozes da sipas sta hoces i koliko hoces, i koliko puta hoces ako na kraju posle svega jos mozes hehehe . Za kanadjane je razonoda izlazak u restoran kao sto je tamo kafic ili diskoteka, ima simpaticnih bistroa i cudnih cajdzinica, naravno nigde ne sme da se zapali, sto je mojoj sestri konstantan problem.
Za to ko sta misli i kakve su cene obracaju se sajtovima kao sto su yelp i urban spoon, koji inace ima i menije i brojeve telefona nekih restorana u slucaju da zelite nesto da narucite.
To je druga stvar koju je moja sestra primetila, gde god da krenemo stalno mirise neka hrana i svuda ima nesto da se jede :), mozda zato sto je u ludilu resila da drzi dijetu dok je ovde...apsolutno nemoguce :P
Subscribe to:
Posts (Atom)